PRIJE točno 20 godina napustila nas je glumačka diva Ena Begović.

Život je izgubila u  teškoj automobilskoj nesreći na otoku Braču. Javnost je bila šokirana jer je samo mjesec dana ranije Ena za jedan magazin pozirala s tek rođenom kćeri Lanom na prsima. Iako je dotad bila prilično zatvorena kad je bila riječ o njenom privatnom životu, lijepa glumica nije skrivala svoju sreću nakon udaje za Josipa Radeljaka i rođenja kćeri, a onda je iznenada njen život prekinut.

U danima koji su slijedili javnost je doznala da su se tog 15. kolovoza 2000. godine ona, njena majka, tek rođena Lana, suprug i njegov sin Leo zaputili u posjet prijateljima na otoku Braču gdje su i sami ljetovali. Leo Radeljak je vozio dok nisu došli na uzbrdicu na kojoj su se on i Josip odlučili zamijeniti. Kada su izašli iz automobila, on se počeo kretati unatrag i naposljetku je sletio s ceste. Ena je preminula na licu mjesta.

Ena nije oduvijek htjela biti glumica, u Zagreb je otišla zbog Pravnog fakulteta, a tek je na nagovor kolega odlučila upisati Akademiju dramskih umjetnosti. Do četrdesete godine na daskama koje život znače napravila je sve što je bilo moguće, a dala je svoj pečat kultnim predstavama i filmovima hrvatske i jugoslavenske kinematografije.

Prvu zapaženiju filmsku ulogu ostvarila je 1981. godine u filmu Pad Italije. Njena možda najpoznatija uloga je ona barunice Castelli u Glembajevima za koju je 1988. godine dobila Zlatnu arenu za epizodnu žensku ulogu, no odbila ju je jer je ona tu ulogu smatrala glavnom.

Upravo u to vrijeme dala je ovaj intervju za Start u kojem je otkrila mnogo toga o svom životu, ali i ljubavi i planovima, a mi ga donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Lipanj 1988: Ena Begović ovih dana igra glavnu žensku ulogu u zagrebačkoj postavi Romana o Londonu, s nestrpljenjem očekuje da se vidi kao barunica Castelli u Vrdoljakovu filmu Glembajevi, a očekuje je radom natrpano ljeto u Dubrovniku i Zagrebu. Nakon šest godina pauze vratila se filmu, najprije prošle godine u Tomićevoj Kraljevoj završnici, a najesen je očekuje snimanje nastavka Baletićeva Balkan expressa.

U međuvremenu je odigrala najviše glavnih ženskih uloga u HNK-u, prestala pušiti i smršavjela, ostala neudata i podstanarka sa sestrom.

Je li predstava Roman o Londonu, u posljednje vrijeme veoma eksploatirana u našim kazalištima, pa, eto, i na filmu, baš ono što ste željeli igrati?

Glumce nitko ne pita što bi htjeli igrati ni kako zamišljaju svoju karijeru sve dok ne dođu pred mirovinu, a onda ih pitaju imaju li neku posebnu želju. Teško mi je govoriti o predstavi jer je nisam gledala nego igram u njoj, a knjigu sam čitala davno. Na otplatu sam kupila Seobe i Roman i bila sretna što sam jeftino prošla. Obje sam pročitala i svidjele su mi se. Nakon toga sam doznala da Kosta Spaić u HNK-u namjerava režirati Roman i pretpostavljala sam da ću i ja nešto igrati. No, o glavnoj ulozi nisam razmišljala jer je lik stariji od mene.

Što ste mislili, koja će vas uloga zapasti?

Jedini lik koji se meni odmah svidio jest Lady Park, koju igra moja sestra, a mislila sam da će glavnu ulogu igrati Mira Furlan ili Koraljka Hrs, budući da je između mene i glavne junakinje Nađe ipak velika razlika u godinama. No, ispalo je da baš ne treba cjepidlačiti. Prošla sam kroz nekoliko faza radeći na ulozi Nađe. Najprije sam bila veoma zabrinuta zbog velike razlike u godinama, a kao drugo, Nađa u romanu ima mnogo više prostora nego u dramatizaciji, što mi nije ni smetalo jer je ono bitno u odnosu nje i Rjepnina ipak ostalo. Uostalom, u naslovu knjige lijepo piše da je to "roman o Londonu" ili "slučaj Nikolaja Rjepnina" pa se i režiser prije svega htio baviti njegovom sudbinom, a Nađa je samo njen segment.

Kad sam počela raditi taj posao, bila sam veoma dekoncentrirana i umorna jer sam do tada uistinu mnogo radila. No, u jednom sam se trenutku zagrijala za ulogu jer je Nađa krasna osoba, dosta drukčija od mene, žena koja ne odustaje, bori se i izabire život i dijete u četrdesetim godinama, a ja lako odustanem, strašno sam destruktivna, uostalom kao i većina glumaca.

Kako tu svoju destrukciju i pesimizam iskazujete u odnosu na ljude s kojima živite i radite?

Strašno se volim povlačiti u sebe, Rak sam u horoskopu i uopće ne znam kako sam stigla napraviti ovo što sam u karijeri postigla jer sam osoba koju je lako ubiti u pojam. Ali, s druge strane sam i osoba koja se fantastično osjeća na sceni, sigurno i zaštićeno, i uživam biti ondje. No, uvijek sam nezadovoljna i svaki put kad napravim novu ulogu, pokušavam shvatiti kamo bih dalje trebala krenuti i što bi bilo interesantno za mene.

U tom smislu mislim da je Nađa interesantna uloga jer sam do sada uvijek igrala likove koji su zahtijevali da se mnogo energije iskazuje prema van, neku ekspresivnost, a sada prvi put igram smirenu ženu, blagu i tihu, bez silovane glumačke ekspresije. To je uloga koja traži samozatajnost kod glumca, što je vrlo teško, traži glumačku disciplinu i veliku zrelost. Kad si mlad, vrlo je teško sebe kontrolirati, no kasnije, s iskustvom, to postaje lakše.

Kako u sebi uspijevate isprovocirati sve osjećaje koje zahtijeva uloga?

Konkretno, Nađa mi je bliska jer neprestano govori o djetetu koje želi imati. Ja sam sad u fazi kad mnogo razmišljam o djetetu, valjda sam u godinama kada je ta potreba snažno izražena, tako da mi je vrlo bliska njena radost kad shvati da je u drugom stanju. A s druge strane, kad on u prvoj sceni govori o tome kako se moraju seliti i o njihovu podstanarstvu. .. Meni je to dovoljno.

Na prvoj probi jedva sam se kontrolirala da ne počnem plakati jer sam od četrnaeste godine, pola mog života, dakle, podstanar i uhvati me užas kad čujem za selidbu. Mi glumci strašno smo osjetljivi i moramo uzgajati tu svoju osjetljivost, ali onda je neminovno da stradamo u privatnom životu. Pokušavamo izraditi nekakav obrambeni sistem, ali sve je to vrlo labavo, funkcionira samo prema van da bismo uopće preživjeli. Lako mi je sad govoriti o tome nakon pet godina angažmana, ali ne znam kako ću se osjećati za trideset godina, hoću li održati tu želju i entuzijazam.

Kako objašnjavate činjenicu da ste u HNK-u posljednjih godina predodređeni gotovo za sve glavne ženske uloge u predstavama?

Zadnja dva ispita napravila sam u klasi Neve Rošić i sreća je što sam došla njoj u ruke. Čim sam završila Akademiju, profesor Habunek je trebao raditi Aiaxaiju i za glavnu je ulogu tražio mladu glumicu duge plave kose, vrlo pokretljivu, koja ne djeluje vulgarno. Moja prijateljica Helena Buljan sjetila se mene, jednostavno me za ruku odvela Habuneku i on je istog časa rekao da se slaže.

Nakon toga dobila sam angažman u HNK-u i moja je prva uloga bila Desdemona, slijedila je Antigona, pa Margarita umjesto Mire Furlan, koja se bila razboljela. Zatim je došla Imogen, pa ponuda za Neru u Gričkoj vještici, čemu sam se veoma obradovala jer rado igram u povijesnim kostimima. Nikad nisam igrala pred više ljudi nego u toj predstavi, koju smo davali na Opatovini, na školskom igralištu. Stvarno sam imala sreće, ali svaki put kad su mi pružili šansu, ja sam je iskoristila. Dobro sam radila, a sreća je što sam se pojavila u trenutku kad nije bilo mnogo diplomiranih tek mladih glumica. Nakon mene u klasi ih je odmah šest diplomiralo, tako da se poslije bilo vrlo teško snaći.

U jednom dijelu Vaše karijere činilo se da ste potpuno odustali od filma. Zašto?

Šest godina sam odbijala sve filmske uloge jer sam imala veoma loše iskustvo; moj filmski početak bio je vrlo buran, bilo je previše publiciteta, po mom mišljenju bezrazložno. Najviše su me slikali i intervjuirali kad sam najmanje radila te sam postala popularna i prije nego što je Zafranovićev Pad Italije bio vani.

To mi je dosadilo i jednostavno sam čekala neku pravu ulogu na filmu jer mi je bilo dosta skidanja, slikanja i glupih intervjua. Tek prošle godine snimila sam Kraljevu završnicu sa Živoradom Tomićem jer mi se taj scenarij veoma svidio i mislim da je to vrlo pristojno rađen film. Sad me zanima kako su ispala ova dva filma u kojima igram: Vrdoljakovi Glembajevi i Balkan express. Kod nas glumice, a pogotovo glumci, u većini slučajeva, malo paze na izgled i kondiciju, neki se doimaju tako zapuštenima kao da je stanje njihova duha ono što blista samo po sebi. 

Što biste Vi sve bili spremni poduzeti za vlastiti izgled, a da je u funkciji uloge?

Jooj, ja sam veoma lijena, kao svaka Dalmatinka. Zapravo, možda i nisam toliko lijena koliko inertna. Stalno sebi obećavam da ću ići na bazen plivati, ali mi je ujutro teško i deset čučnjeva napraviti. Mi nemamo tu discipliniranost i kult tijela kao Amerikanci. To mi je kod njih izvanredna stvar, ali sam za to nekako više teoretski nego u praksi. Živim sa sestrom i nas dvije stalno pokušavamo pokrenuti to svoje vježbanje, ali nam dosta teško ide. No, sjajno mi je ići kod kozmetičarke na aromaterapiju. Istina je da u nas glumci veoma malo vode računa o svom tenu, zubima ili kosi; više se uzdamo u prirodu i šminku. Kad bi bilo potrebno za neku baš dobru ulogu, mogla bih i smršavjeti, jedino ne bih mogla ošišati kosu. Mada sam u filmu Piknik u Topoli bila kratko ošišana, to više ne bih ponovila.

Dok smo razgovarale o Vašim odnosima s kolegama u kazalištu, rekli ste da je ovo svijet muškaraca. Koliko je Vaš odgoj utjecao da formirate takav stav?

Odgoj mnogo utječe i nekako najviše pamtim tih petnaest godina s roditeljima. Mene su dosta tukli kad sam bila mala i to je u nas normalno. Vjerojatno je to bilo i potrebno jer sam bila izuzetno živo dijete, zločesto i muškobanjasto, strašno introvertna i nekomunikativna. Koliko god izgleda strašno da s 14 godina odeš iz Trpnja u Dubrovnik u dom, s druge je strane i dobro jer te prisili da se osamostališ i što prije izgradiš vlastite stavove.

Danas sam beskrajno ponosna jer sam sve u životu više-manje sama napravila, bez ikakvih veza i poznanstava. Moj je odgoj bio veoma strog i to me zaštitilo od gluposti u životu, ali nije bilo dobro za glumu. Ovdje me posao oslobodio. Divno je biti glumac, ali to psihički troši čovjeka. Mislila sam da uloge koje glumac radi ne djeluju na njega, ali što sam duže u ovom poslu, uvjeravam se u suprotno.

Kako biste željeli organizirati svoj život van scene?

Voljela bih imati mnogo djece, samo sumnjam da ću to stići. Htjela bih imati barem troje, ali im najprije moram osigurati nekakvog tatu koji će ih moći uzdržavati jer sa svojom plaćom ne želim biti samohrana majka.

Kako mislite pronaći takvog kandidata kad uopće ne izlazite iz kuće i ne mičete se od knjiga i videa?

Ah, pronađu oni mene... Ja sam stalno nekako zaljubljena, naprosto mi treba taj osjećaj. S druge strane, željela bih se smiriti iako me ta pomisao ponekad i užasava jer predugo živim sama, radim što me volja, imam svoj ritam. Pazim na sebe pa, na primjer, na dan predstave ručam vrlo rano, nakon toga se odmaram, ne dam se gnjaviti jer nema strašnije stvari nego igrati izmoren. Zato ne znam kako će se netko uklopiti u taj moj sistem.

No, primijetila sam da se muškarci ni meni ni sestri uopće ne usuđuju prići jer misle da već imamo nekoga i da nisu dovoljno dobri za nas ili pak misle da glumicu ne mogu zadržati samo za sebe. A to uopće nije točno jer ja trebam nekoga tko će biti moje utočište, imam silnu potrebu da pripadam samo jednoj osobi.

Razgovarala: Dubravka Tomeković (Start, 1988.)