Fašnik, maškare, mačkori... zašto se ljudi maskiraju?

Fašnik, maškare, mačkori... zašto se ljudi maskiraju?

Foto: Ivana Pavlović

OD PRVIH spomena iz 3. stoljeća pa do prvih zapisa u 18. stoljeću na europskom području, pa tako i u Hrvatskoj, od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice ili Čiste srijede (odnosno najkasnije do blagdana Uskrsa u pojedinim europskim zemljama) traje pokladno razdoblje - zimsko maskiranje u likove koji bi u ritualnim obredima trebali zaštititi selo od svih nedaća i zala te prizvati bolju ljetinu, urod, blagostanje za zajednicu. O najpoznatijim hrvatskim pokladnim običajima razgovarali smo s muzejskom savjetnicom dr.sc. Zvjezdanom Antoš koja s ponosom ističe da se u zagrebačkom Etnografskom muzeju čuva i prvi crtež gorštačkog lika "krnje" iz 1917. iz Dubrovnika kojemu je tijelo pokriveno krznom.

"U predaji je prisutna ritualna magijska uloga obreda u koji su uključeni pokladni likovi koji se u različitim dijelovima Hrvatske i različito nazivaju - fašnik ili maškare, mačkori, zvončari, pusti, krnje, didi sinjski, lastovski poklad...", kaže Antoš. Svima im je zajedničko, dodaje, da kreću u pokladni utorak, a završavaju na Pepelnicu kada se ritualno spaljuje lik pusta čime se obredno završava zimsko razdoblje i najavljuje proljeće. Cilj je tim strašnim maskama odagnati zimu, neprijatelja, prema predaji istjerati Turke.

Halubajski zvončari, didi sinjski, lastovski poklad...



U Hrvatskoj su najpoznatiji halubajski zvončari, koji su od 2009. uvršteni i na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Zvončari pokladne rituale počinju 17. siječnja, na Antunovo, kada objese pusta koji im je kriv za sve nedaće i kojega zadnjeg dana spale. Pust visi u svakom selu i naziva se različitim nazivima - šegavac, črnji, i često je vezan za aktualnu političku situaciju.

U Etnografskom muzeju se, napominje Antoš, čuvaju maska zvončara iz 1927. i video zapis. Te su maske slavnih halubajskih zvončara izgledale vrlo jednostavno, sa skrivenim obrazinama i prekrivene ovčjom kožom.

Po zapisima i usmenoj predaji prije je u ophode po selu išlo najviše deset ophodnika, no danas je taj broj mnogo veći pa ih ima do dvjestotinjak, objašnjava Antoš dodajući da postoji i kodeks po kojemu ophodnik ne može biti nitko tko nije rođen u Halubju. To, ističe, svjedoči o iznimnoj tradiciji i nakani tamošenjega stanovništva da poklade organiziraju zbog sebe i svog zadovoljstva. Kada izvode običaje u svojemu selu, goste ne pozivaju.

Zvončari, ophodnici dolaze pred svaku kuću, a ljudi ih darivaju jajima, slaninom i s nešto sitno novca za sreću. To je vrlo emotivan doživljaj za seljane i zvončare, objašnjava Antoš. Zvončari, opisuje, nose odjeću i zvona koja su teška i do deset kilograma, u ophodnji prođu 22 kilometra i zato moraju biti zdravi i utrenirani i to su uglavnom mlađi muškarci koji stupanjem u ophodnike zapravo imaju i svojevrsnu inicijaciju ulaska u svijet odraslih muškaraca. U tamošnjem lokalnom stanovništvu ta je tradicija itekako živa i ljubomorno je čuvaju samo za sebe, kaže Antoš dodajući da je obred posve drukčiji kada Zvončari odlaze na smotru u Matulje ili kada odlaze na riječki karneval koji već godinama otvaraju i zatvaraju. Upravo je tim izlascima baština modernizirana, a kao primjer suvremene inačice zvončara Antoš navodi grobničke dondolaše, osnovane prije 20 godina koji su pokrenuli i međunarodni festival. To je izvrstan primjer kako se baština može reinterpretirati i pretvoriti u neke druge svrhe, od lokalne zabave do turističke promocije i prepoznavanje identiteta, ističe Antuš.

Drugi specifičan kraj je Dalmatinska zagora, odnosno didi s kamešnice koji od lani imaju i smotru mačkora na kojoj su se prvi put u Sinju okupile sve maškare iz Dalmatinske zagore koje su neobično zanimljive.

Govoreći o lastovskom pokladu, Antoš ističe da je on neprekinuta tradicija u kojoj sudjeluje cijelo selo i traje tri dana. U njemu sudjeluju tradicijske i moderne maškare, koje se tek zadnjega dana susreću na trgu. Lijepe su maškare žene, suvremeno obučene i dotjerane u maštovitim haljinama. Iskonski karneval njeguje se i u Turčišću u Međimurju, ali on nije doživio promociju kao zvončari. "Maske su im prekrasne, imaju pregršt predimenzioniranih likova obloženih slamom vrlo slično 'čudnom čovjeku' koji se u pokladama mogu vidjeti u Italiji i Švicarskoj. Ti ljudi su personifikacija za neko zlo koje dođe i ode", kaže Antoš.

Slični običaji i u drugim dijelovima Europe

Slične priče o pokladnim običajima postoje i u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i drugim dijelovima u Europi, tamo gdje žive katolici i pravoslavci. Protestanti pokladne običaje nemaju pa je i granica održavanja pokladnih običaja povezana i s tim područjima, napominje Antoš.

U sjevernijim dijelovima Europe tih običaja nema, ali su revitalizirani u Poljskoj gdje se za vrijeme komunizma nisu izvodili. U svim zemljama od Pirineja, Iberije, pa do Balkana izvode se pokladni običaji. U Mađarskoj postoje bušari, a zanimljivo je da su bušare u Mađarsku donijeli doseljeni Hrvati iz Baranje. I to pokazuje kako kultura i tradicija nemaju granice, naglašava Antoš dodajući da su bušari uvršteni na listu baštine UNESCO-a. Najveća fešta održava se u Mohaču, a u njoj sudjeluju Mađari te hrvatska i srpska manjina.

Pokladni običaji u suživotu s crkvom i državom

Iako je katolička crkva bila protiv poklada, smatrajući ih poganskim ritualom, kao i svjetovna vlast koja je suzbijala karnevalski duh koji se suprotstavlja svakom autoritetu, no ipak je na neki način to bio suživot. Vlasti u bivšoj državi također su bile protiv poklada. Bilo je zabrana karnevala i na riječkom području kada se za vrijeme Italije na Sušaku nisu smjela prekrivati lica ohodnika ili pak za vrijeme bivše države, kada zvončari nisu smjeli nositi zvona.

 No, kaže Antoš, dosjetili su se i zvona napravili od plastičnih čašica za jogurt. Žiteljima sela koji su bili u partiji zvončari nisu dolazili pred kuću dok su vjernicima dolazili kao što im je svećenik dolazio blagosloviti kuću. I tu se zapravo vidi da se duh karnevala ne može ograničiti, on naprosto postoji u ljudima, navodi Antoš dodajući da su riječke vlasti, uvidjevši da je turistički atraktivan, karneval obnovile 1984.

Pokladne običaje treba razlikovati od suvremenih karnevalskih svečanosti



Pokladne običaje valja razlikovati od karnevalskih procesija što ne znači da su samoborski fašnik i riječki karneval manje vrijedni. To su suvremene manifestacije koje možemo usporediti sa svjetskim karnevalima, poput venecijanskoga, onoga u Nici pa sve do slavnoga u Rio de Janeiro kada svi Brazilci žive za tu veljaču.

U europskoj tradiciji - suvremenim karnevalima je zajedničko ismijavanje i ruganje nekim aktualnim osobama i događajima, uglavnom političarima.

Kao voditeljica za Hrvatsku europskog projekta "Karneval Kralj Europe 2006.-2013." u kojem je među devet zemalja sudjelovala i Hrvatska, Antoš ističe suradnju europskih etnografskih muzeja na zajedničkim istraživanjima o pokladnim običajima na europskom tlu.

 U Etnografskom muzeju, podsjeća, postavljene su dvije izložbe 2007. i 2009. na kojima smo prestavili europske karnevale.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara