Gol je pozirao za kipić Oscara, ali to je tek početak priče o njemu
SIGURNO ste se oduvijek pitali - tko je poslužio kao model za statuu Oscara?
Nisam ni ja, a u stvari nije nikad ni potvrđeno zasigurno, međutim najvjerojatnija verzija kaže da je od svih ljudi general Mapache iz "Divlje horde" zapravo Oscar. Da, Mapache ima svoje ime, nadimak i prezime, oni glase Emilio El Indio Fernandez i ne samo da mu poziranje za statuu ne spada u glavna dostignuća, već mu čak ni gluma u "Divljoj hordi" nije među top momentima života. Fascinantna ličnost, a evo i zašto.
Jedan od najutjecajnijih meksičkih filmaša
El Indio je jedan od najutjecajnijih meksičkih filmskih stvaratelja svih vremena, osvajač nagrada u Cannesu, Veneciji, bez ikakvog pretjerivanja se može reći nacionalni heroj svoje zemlje. Rođen 1904, sin je jednog generala koji je sudjelovao u Meksičkoj revoluciji, on sam je imao političke aspiracije u mladosti, ali je zbog njih protjeran. Burne '20-e je proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, tamo radio u praonici, konobario, ribao WC-e i tako te klasične poslove s početka biografija svih uspješnih ljudi. Međutim, radio je i kao dubler za Douglasa Fairbanksa i interesirao se za film, počeo je učiti taj zanat i upoznavati prave ljude.
U to vrijeme se skinuo gol i pozirao za Oscara, a to je bilo na nagovor njegove zemljakinje Dolores del Rio koja je već postala zvijezda u Hollywoodu. Ipak, u to vrijeme se dogodilo i nešto značajnije, susret s legendarnim redateljem Sergeiejem Eisensteinom koji se također nalazio u Americi. Od njega je dobio neke ključne lekcije i 1933. se vratio domovini. U narednom periodu sve se više probijao "kod svojih", 1941. počeo režirati, a već 1944. snimio "Maria Candelaria", film za koji će dobiti glavnu nagradu u Cannesu (današnju Palmu). Glavnu ulogu je odigrala baš Dolores del Rio, on ju je ranije uvjerio da se vrati kući te i da u svojoj zemlji načini malo dar-mara kao u Hollywoodu.
Od malih nogu služio Meksiku
Uslijedio je možda još bitniji film "La Perla" za koji je okićen u Veneciji, poslije toga i "The Fugitive", "Rio Escondido", "Enamorada" itd, razvio je svoj prepoznatljiv stil koji se čvrsto oslanjao na tradiciju, na ruralne predjele i prije svega na patriotizam, a znao se i iskazati jer je sve bilo utemeljeno na velikom poznavanju kinematografije i osjećaju za umjetnost.
Od malih nogu je naučen da služi Meksiku i nikada to nije zaboravio, niti je odstupio od osnovnog cilja da meksičku kulturu predstavi u najboljem svjetlu i da to vidi što više ljudi širom planeta. U tome je u velikoj mjeri uspio za života, između ostalog je zato i voljen tamo, a period '40-ih i '50-ih se službeno naziva "zlatnim dobom meksičkog filma". Nimalo slučajno, to je vrijeme kad je Fernandez bio najaktivniji te vukao i ostale da doprinesu ugledu mehikanske kinematografije.
Što se tiče glumačke karijere, naravno da ide Mapache u "Hordi" pa sve ostalo, a ostalo podrazumijeva i filmove Sama Peckinpaha "Bring me the head of Alfredo Garcia" (on izgovara naslov) i "Pat Garrett and Billy the Kid", kao i John Hustonove "Noć iguane" i "Pod vulkanom", mada su mu kod Hustona uloge bile nešto svedenije nego kod Sama koji je baš volio ostaviti mu prostora. I on i Huston su bili poštivatelji Fernandezovog redateljskog rada, naravno.
O privatnom životu se može snimiti emisija
O privatnom životu tek može se snimiti emisija, npr. imao je žudnju za spomenutom Dolores del Rio i zbog toga se i jednom razveo, a imao je i čežnju za Olivijom de Havilland koju nikad nije ni upoznao, ali je bio opsjednut njenim likom i d(t)ijelom u dovoljnoj mjeri da izboksa ulicu pod nazivom "Slatka Olivia" u Meksiku i to baš onu u kojoj je živio. Kako je lako biti romantičan kad imaš veze u općini...
Boravio je i u zatvoru par puta, umro kao ratar, kći mu je pala sa zgrade, preminuo 1986., toliko toga može se napisati o njemu i toliko toga zanimljivog ima da je nemoguće sve postići, ali dovoljno je valjda i ovo za neki početak pa se za dalje sami snađite. Emilio El Indio Fernandez.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati