GTA 4 ubija vašu djecu

AMERIKA stenje u problemima i ovog puta nije riječ o terorizmu već o najobičnijoj video igri. To jest, bilo bi pogrešno reći da je serijal Grand Theft Auto najobičnija igra, jer radi se o jednoj od najbrutalnijih (čitaj: "najzabavnijih") igara u povijesti. Za one koji su proteklih 10 godina proveli izolirani u franjevačkom samostanu, "GTA" naslovi postali su popularni zahvaljujući iznimno nasilnoj prirodi igre, kojoj je konačni cilj zavladati gradom i u procesu bogaćenja eliminirati što više negativaca. Četvrti dio u kratkom je vremenu zaradio preko petsto milijuna dolara i da, "GTA IV" omiljena je igra vaše djece.

Američki roditelji uspaničili su se, jer strahuju da će njihova djeca steći dojam da je zločin "zabava za sve uzraste" iako bi se tom razmišljanju mogli suprotstaviti argumentima da primarna namjena igara nije da igrača odgoje i da su roditelji ti koji bi djeci trebali usađivati zdrave stavove prema nasilju. Mali i veliki Hrvati mogu odahnuti, jer ova isforsirana briga za Playstation naslove još uvijek nije pogodila naše krajeve.

Linija manjeg otpora bila bi za sva zla okriviti filmove, glazbu i video igre, ali ako je tome tako, razmislimo hoćemo li kriviti radijatore ako je neki shizofrenik zaključio da mu glasovi iz petog rebra Lipovice govore da susjedu otfikari glavu. Igre je lako okriviti, jer objedinjuju nasilje, zabavu i osobni utjecaj na ishod pa cjelokupno iskustvo dobiva novu dimenziju koju, primjerice, filmovi nemaju.

Glorifikacija nasilja nije neka novotarija i prisutna je u svijetu video igara od samih početaka. Ti su naslovi oduvijek počivali na nekom vidu uništenja neovisno radilo se o svemirskim brodovima ili pikseliziranim vojnicima, a društveno-političko ozračje često se odrazilo na popularnost određenog žanra pa se, primjerice, nakon pada berlinskog zida mogao vidjeti porast interesa za naslove koji se ne bave raketama, podmornicama i vojskom, ali čim je terorizam zakucao na vrata mogao se osjetiti porast interesa za ratne strategije i pucačine iz prvog lica. Onima koji još uvijek žive u ranim osamdesetima i drže da je Casio koji pokazuje vrijeme u 6 različitih svjetskih gradova vrh tehnološkog dostignuća, odnos video igara i društveno političke klime mogli bi odbaciti kao sulud koncept, ali od osamdesetih nadalje imamo generacije "gamera" od 30 i nešto godina koji su počeli igrati na svojim Komodorcima, Atarijima i Spectrumima, a tu su naviku održali sve do današnjih dana. Proizvođači to prepoznaju, igre postaju sofisticirani vid zabave za ljude svih uzrasta a industrija se razvija zajedno sa svojim konzumentima. Nasilje će i dalje biti u prirodi čovjeka neovisno o tome krivili mi za to društvo, medije, zabavnu industriju ili proždiranje velikih količina mesa, ali ne možemo pobjeći od činjenice da je ispucavanje frustracija daleko prihvatljivije kada je lokalizirano unutar virtualnog svijeta. Nešto stariji igrači "Grand Theft Auta“ moraju strahovati od jedne jedine stvari - potpunog uništenja socijalnog i seksualnog života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na neki način, mogli bi reći da je strah od igara tipa GTA, strah od napretka jer najčešće su kritičari nasilnih igara jedini koji se u tolikoj mjeri opterećuju agresivnim sadržajem dok se svi ostali koncentriraju na tehnološki pomak koji se dogodio u odnosu na prethodne igre.

I ponovno se ne radi o nečem novom jer mnogi su smatrali da će igre kao što je «Doom» upropastiti naraštaje potomaka i pretvoriti ih u krvi gladne manijake koji će uokolo divljati nabijenih pušaka i tražiti da se njihova glad za krvlju zadovolji na ulicama, u školama ili vlastitim domovima. Vjerojatno su postojali i oni koji su strahovali od "Froggera" jer mogao je natjerati djecu da bezglavo trče preko ceste. To se nije dogodilo, a oni koji su namjeravali pobiti pola razreda iz puške koju je tata sakrio na tavan, to će učiniti neovisno o tome igrali "GTA" ili "Sunčicu". Pesimisti bi rekli da je svijet oduvijek bio bolesno mjesto i bilo bi fer za to ne okriviti klince koji igraju video igre, a usprkos oprečnim stavovima vrijedi spomenuti da umjetnost još uvijek kopira život.

Poslije svega ispada da u današnje vrijeme trebamo strahovati od onih koji se računalima ne znaju koristiti i za rješavanje osobnih problema koriste stare metode ognja, mača, kubure i malja.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara