Hrvatica otišla iz Jugoslavije 1993. pa se vratila 2011.: "Smrzla sam se nakon toga"

Hrvatica otišla iz Jugoslavije 1993. pa se vratila 2011.: "Smrzla sam se nakon toga"

Foto: Instagram

SPISATELJICA Anja Mutić rodni Zagreb napustila je u vrijeme rata 1993. godine, a potom je 15 godina putovala svijetom. Na koncu se odlučila vratiti na ovo područje.

"Dolazim iz zemlje koja više ne postoji. U jesen 2011., dva desetljeća od njenog kolapsa početkom devedesetih, krenula sam pronaći Jugoslaviju. Činjenica da zemlja u kojoj sam rođena i odrasla više ne postoji nije bila važna. U to vrijeme New York mi je bio baza. Bila sam vječni i profesionalni lutalica koji je od odlazaka stvorio život. Postojao je površinski glamur u mom životu putopisca, jedan dan sam jedrila na Galapagosu, drugi dan sam se lješkarila u bungalovu na Bora Bori. Mogla sam šetati sporednom ulicom u Lisabonu ili putovati prašnjavom cestom u Boliviji. Život mi se temeljio na jedinstvenim iskustvima na dnevnoj bazi", započela je Anja svoj tekst koji je objavio BBC.

No iza tih putovanja skrivao se osjećaj nepodnošljivog izmještanja.

"Pripadala sam svuda i nigdje. Iako sam znala da u nepripadanju postoji blagoslov, nisam se s njim mogla pomiriti. Na svojim putovanjima pitala sam se dva pitanja: Gdje je dom? Je li ovo to mjesto?" nastavila je.

>>>"Skrivena zagrebačka dvorišta" na BBC-ju<<<

>>>Zagreb u Washington Postu: Kako je procvjetao najdosadniji glavni grad na svijetu<<<

Upravo ta potraga bila je njen vjetar u krila, znala je da negdje daleko mora postojati to mjesto, mjesto koje će smatrati domom.

"Odrastajući u Zagrebu, koji je tada bio drugi najveći grad Jugoslavije, a danas glavni grad Hrvatske, skupljala sam Štrumfove. Imala sam sedam barbika, s dugom, plavom, sjajnom kosom osim jedne, za koju sam zaključila da neće biti plavuša pa sam joj škarama odrezala kosu i obojila je markerom u crno. Imala sam par ružičastih Nikeica koje mi je tata kupio tijekom poslovnog puta u Meksiko 1984. Kao tinejdžerica gledala sam Beverly Hills i bila sam zaljubljena u Dylana. Čitala sam poeziju T.S. Eliota i slušala The Smiths. Roditelji su se često svađali, no osim toga bilo je to normalno djetinjstvo. Dok se Jugoslavija urušavala u divljačkom ratu devedesetih, svijet se oko mene smanjivao. Kako je rat bjesnio, osjećala sam se kao da mi je strop odmah iznad glave, a kako sam rasla udarala sam glavom o njega i nisam imala kamo. Mogla sam udarati i napraviti rupu u tom stropu, no to nije imalo smisla. Zapela bih s glavom koja viri kroz strop. Umjesto toga htjela sam rasti prema nebu pa sam otišla. Nisam bila izbjeglica. Nisam bila prisiljena otići. Moj odlazak 1993. bio je moja odluka. No 15 godina kasnije, nakon što sam živjela i putovala posvuda po svijetu, znala sam da se nisam pomirila s odlaskom. Osjećala sam kao da je iznenada, preko noći, netko ispod mojih nogu izvukao tepih i nisam imala na čemu stajati. Sve što sam imala bila su sjećanja na skoro mitsku zemlju, za koja nisam bila potpuno sigurna da su stvarna", napisala je.

Tijekom jedne snježne večeri koju je provodila u stanu u Brooklynu palo joj je na pamet istraživati unutar granica njene rodne zemlje. Odlučila je pokušati shvatiti raspad zemlje koji je počeo proglašenjem samostalnosti Slovenije 1991., borbom Hrvatske za samostalnost do 1995. godine, krvavim ratom u Bosni koji je završio potpisivanjem Daytonskog sporazuma te bombardiranjem Srbije 1999. godine.

"Toliko godina i cijeli život kasnije, bilo je to neobilježeno tlo, bivši politički entitet za koji je moja putovnica odavno istekla. Nisam bila zainteresirana za uranjanje u politiku prošlosti. Željela sam uhvatiti emociju koju su izgubljena zemlja i njena smrt ostavili na ljude i na mene", napisala je Anja.

Imala je ograničen budžet, velike planove i bojazan od toga što će naći. Bojala se da će otvoriti Pandorinu kutiju punu tuge i boli od rata.

"Odletjela sam u Zagreb jedne hladne večeri u listopadu. Bilo je 18 sati kad sam sjela na sjedalo 39 uz prozor u autobusu za Skoplje, glavni grad Makedonije. Putovala sam 12 sati na mjesto na kojem me nitko nije dočekao rano ujutro. Mnogima je moja želja da prođem sve države bivše Jugoslavije bila čudna, pitali su me zašto idem na to čudno putovanje", otkrila je.

Putovala je šest tjedana i u svakoj zemlji provela po tjedan dana. Kupila je nekoliko zastarjelih vodiča, objavljenih prije raspada Jugoslavije. Putem je upoznavala ljude s kojima je vodila "razgovore uz kavu", što je nazvala društvenim običajem u bivšoj Jugoslaviji. Nakon dana i pol na tom području, počele su je zanimati priče ljudi oko nje, a vodiče je bacila na dno ruksaka.

 

Playground with a view. #playtime #motherhood #zagrebcity

Objavu dijeli Anja Mutic (@everthenomad)

"Tijekom putovanja nadala sam se da će netko reći nešto što bi sve učinilo kristalno jasnim - moj život lutanja i bez korijena, zlu i sporu smrt Jugoslavije koja je cijelu generaciju ostavila s trajnim osjećajem izmještenosti. Znala sam da nisam sama u osjećaju izgubljenosti, ali sam morala razumjeti kako su drugi procesuirali isto kolektivno iskustvo koje smo imali sada kao podijeljena nacija", napisala je.

Ubrzo je shvatila da su te priče drugih ljudi kralježnica njenog putovanja, na kojima je upoznala 50-ak ljudi i zabilježila njihove razgovore.

 

Take me to the river.... Rafting it in Belgrade #belgrade #serbia #splav

Objavu dijeli Anja Mutic (@everthenomad)

"Pričala sam s paravojnicima, filozofima, političarima i pjesnicima. Pila sam kave s aktivistima, umjetnicima i glumcima. Razgovarala sam s glazbenicima, nastavnicima i radnicima nevladinih organizacija. 'Moram priznati, Jugoslavija za mene nikad nije završila. Imam jugonostalgiju', rekao je moj prvi sugovornik uz kavu, Danče, prve noći u Skoplju. 'Jugoslavija je dio mog odrastanja, dio onog tko sam i tko ću ostati.' Dančeta sam kontaktirala preko zajedničke prijateljice u New Yorku, kćeri poznatog makedonskog pjesnika, koja je i sama imala poetsku pojavu. Izbijeljene kose, širokog lica i jakih crta lica, često je govorila Draga i primala me ispod ruke kao da smo oduvijek prijateljice. Jedne neobično tople večeri lutala sam ulicama Stare Čaršije u Skoplju. Dok je starac tjerao dvoje romske djece, šetala sam popločenim ulicama s dućanima kože, bakra i tekstila, prolazila pored dućana sa svjetlucavim vjenčanicama i opancima. Iz dvorišta je došao snažan miris koji sam morala slijediti. U sjeni stabala smokve dvije žene su velikom drvenom kuhačom miješale lonac s crvenom kašom. Sabrije Elezi i Usnije Fetahi pripremale su ajvar, sveprisutni balkanski umak od crvenih paprika. Tradicionalno se priprema ujesen, u sezoni paprika, i zahtjevan je to proces koji traži sate pripreme. Sjedile smo u dvorištu i mijenjale se u miješanju ajvara. Usnije je skuhala tursku kavu, a Sabrije je na izrezbarenom drvenom pladnju donijela slatko, tradicionalni kompot koji je zbilja sladak. Ovaj je bio od malina. Pitala sam Sabrije čega se sjeća o Jugoslaviji. 'Život je bio puno bolji tad', rekla je", opisala je Anja.

Dodala je da je priče svojih sugovornika slušala poput terapeuta, ispijajući 14. kavu tog dana i postavljajući pitanja o Jugoslaviji. Slušala, snimala, svjedočila emocijama... Neki su optuživali druge za kolaps Jugoslavije, drugi su se prisjećali prijatelja i članova obitelji koje nikad više nisu vidjeli.

"Bilo je tu ljutnje, melankolije, frustracija, razočaranja, izdaje i općeg osjećaja da smo svi izgubili nešto dragocjeno. Nastavila sam dobivati fragmente odgovora, no bez pravog odgovora", dodala je.

Po povratku u New York kroz te je priče prolazila iznova. Činile su joj se kao školjke koje se nađu na plaži, a u kojima još šumi more. No zbog tih priča se smrznula, jer je osjećala odgovornost da proširi dalje ono što su joj rekli.

"Ponekad u životu lovite tu veliku priču. Sedam godina je otad prošlo, od tog mog lova za koji sam mislila da će me izliječiti. Istražujući svoje korijene, mislila sam da ću naći osjećaj pripadnosti i zatvoriti poglavlje moje bivše zemlje. No uglavnom sam ostala ista, osim što sam se s vremenom promijenila i ostarjela. Putovanje nije ugasilo moju želju za lutanjem kao što sam se nadala. Umjesto toga, poslužilo mi je kao prozor u ljudske živote prije, tijekom i nakon Jugoslavije. Sedam godina kasnije, počinjem prihvaćati da je dom promjenjiva stvar, pripadnost je neuhvatljiva, a zemlja koja me odgojila je zamišljena baš kao i prije te više ne postoji, osim u našom kolektivnom sjećanju. Ponekad je putovanje samo to, putovanje. Tamo gdje ste krenuli", zaključila je. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara