Foto: Getty Images

NAKON što se svijetom prolomila vijest o njegovoj smrti, mnogi su u šali komentirali da je Hugh Hefner jedan od rijetkih ljudi za koje ne možete reći da su sada na "boljem mjestu".

I dok smo s jedne strane imali more onih koji su odavali počast čovjeku koji je golotinju pretvorio u poslovno carstvo i živio životom o kakvom sanjari svaki neiživljeni heteroseksualac, nedugo nakon njegove smrti pojavili su se i osvrti onih koji su podsjetili na "mračnu stranu" njegove slave, nazvavši ga najobičnijim "svodnikom" i "vječnim neprijateljem žena i feminizma".

Hef i seksualna revolucija

Priča o Hefneru neodvojiva je od priče o seksualnoj revoluciji ili preciznije, to je priča koju bi Hefner želio ostaviti iza sebe. Možemo pisati panegirike i nastaviti s loženjem mita o najvećem hedonistu, ali budimo realni, čovjek je prodavao sise i guzice. Jedina razlika? Činio je to bolje od drugih. On nije "izumio" seks niti započeo revoluciju, već pronašao način kako na njemu zaraditi u periodu kada su o seksu razmišljali svi, a rijetki otvoreno govorili.

Mainstream mediji u tome su mu uglavnom držali leđa, bilo je i pokušaja cenzure, a njegov put do vrha bio je popločen kombinacijom seksa, kontroverzi i gomile zečica.

Rođen je u travnju 1926. u obitelji konzervativnih prosvjetnih radnika, a ljubav prema pisanju razvio je još kao srednjoškolac. Srednjoškolske novine zamijenila je redakcija lista američkih vojnika gdje je Hefner proveo ratne godine. U studentskim danima radio je kao novinar i crtač stripova, a bio je aktivan i u borbi za veća studentska prava.

Kratko je radio i u Esquireu koji je napustio nakon što su mu odbili dati povišicu, ali to bi se dogodilo neovisno o povišici jer tada je već imao plan stvoriti vlastiti magazin kroz koji bi promicao ideju o raskošnijem životu generacijama čitatelja koji su se na ovaj ili onaj način još uvijek oporavljali od rata.

Marilyn i cenzura

Novac je prikupljao sa svih strana (dio je bio zajam od banke, golem dio pokrili su ulagači, a tisuću dolara posudio je i od majke), ali Playboy je od samih početaka bio osuđen na uspjeh.

Prvu naslovnicu krasila je Marilyn Monroe koja se te davne 1953. pojavila u dva velika hita: "How To Marry a Millionaire" i "Gentlemen Prefer Blondes". Gola i izuzetno popularna, stvorila je savršen temelj za brend koji nije ugašen ni nakon više od 60 godina.

U prvoj "riječi urednika" napisao je: "Ako ste muškarac između 18 i 80 godina, Playboy je namijenjen vama". Prosječne čitatelje opisao je kao tipove koji pozivaju djevojke na koktele, glazbu i "tihu raspravu o Picassu, Nietzscheu, jazzu i seksu".

Ciljao je visoko, a prvi broj koji je koštao samo 50 centi prodan je u 50 tisuća primjeraka. U prvom kvartalu 1957. zabilježena je i rekordna naklada od preko 880 tisuća primjeraka. 

S cenzurom se prvi puta susreo nedugo nakon početka izdavanja, a osim dežurnih dušobrižnika, zabranile su ga čak i pošte koje su odbile distribuirati njegove časopise. Nakon što su neke trafike u Connecticutu zabranile Playboy na svojim štandovima, Hefner je rekao da će, ako to bude potrebno, otići tamo i sam ga prodavati.

Brand jača

Do kraja pedesetih duplerica na dvije strane proširila se na tri, a časopis je bio toliko uspješan da je Hefner pokrenuo lanac klubova (koji su se također našli u problemima nakon odugovlačenja s izdavanjem dozvole za točenje alkohola), postao voditelj TV emisije, organizirao jazz festivale i kupio vlastitu vilu.

Njegova besmrtna kreacija, Playboyeva zečica, pojavila se u vrijeme kada je JFK zamijenio Eisenhowera, antibebi pilule pojavile su se u ljekarnama, a seksualna revolucija počela je puštati korijene i stvorila savršen teren za nastanak brenda koji je uspjeh u prvom redu dugovao kapitaliziranju seksa, a tek onda promicanju životnog stila.

Baš kao što su dokone kućanice maštale o romansama iz petparačkih ljubića, tako su i frustrirani mužjaci sanjarili o životu koji je promicao Playboy. Skupe krpice, cuga, auti, umjetnine, literatura i ljepotice i dalje su bili nedostižni prosječnom čitatelju, ali osjećali su se kao dio nečeg većeg.

Playboy

Ipak, reći da se sve svodilo na sise i guzice bilo bi krajnje pogrešno. To se najbolje može vidjeti po gomili bezočnih kopija koje su nicale kao gljive poslije kiše. Dude, Gent, Nugget ili Cad bile su tek jeftine kopije čiji su urednici koristili golotinju kako bi prodali golotinju, dok je Playboy ipak golotinju koristio kako bi privukao pažnju i na ostale teme. Saul Bellow, John Cheever i Joyce Carol Oates objavljivali su svoje tekstove, a intervjue su davali ljudi poput Malcolma X, Vladimira Nabokova ili Jimmyja Cartera.

S druge strane, Hefner je utjelovio onu vedriju i razmetljiviju stranu Playboya. Bio je upravo to, plejboj. Često su ga viđali u društvu sisatih ljepotica dok bi on uokolo bauljao noseći šlafrok, svilene pidžame i papuče, a u ustima je uvijek bila lula. Tulumi u vili, naslikavanja sa slavnim njuškama i krajnji "bonvivanluk" postali su njegov zaštitni znak.

Nije poznato koliko je ljubavnica imao, ali ženio se tri puta i imao četvero djece. U vrijeme smrti bio je u braku s Crystal Harris koja je od njega bila mlađa 60 godina.

Na udaru feministica

Tijekom sedamdesetih naklada se popela na nevjerojatnih pet milijuna primjeraka, ali već tada bilo je kristalno jasno da postoje oni koji ne padaju na ono što Hefner promiče. Feministica Gloria Steinem jedna je od prvih koje su najašile na Hefnera i njegovu seksističku životnu filozofiju. Štoviše, maskirala se u zečicu i krenula u tajnu misiju raskrinkavanja onoga što se događa iza zatvorenih vrata njujorškog kluba u njegovu vlasništvu.

Njezina reportaža iz 1963. bacila je svjetlo na očajne radne uvjete i niske plaće koje su bile daleko manje od onoga što im je obećano. Zečice su mušterije nazivale "budalama", "naivčinama" i "kretenima", a dio njih frizirao je svoja poprsja tako da su grudnjake punile vrećicama, spužvom i higijenskim ulošcima, a požalile su se i na agoniju kroz koju prolaze provodeći sate u visokim potpeticama.

No, pronaći ćete i priče o zečicama koje tvrde da su uvjeti bili sasvim pristojni, plaće više nego dobre, a mušterije uglavnom pristojne.

Njezina reportaža postala je nacionalna vijest, ali to nije pogodilo ni Hefnera, a ni poklonike njegova brenda. Nazivali su ga "ostarjelim antifeministom", "fašistom" i "svinjom", a njegove stavove ostavštinom mračnim i zatucanih vremena.

Droge, stres i smrt zečice

Ranih sedamdesetih otvorio je i drugi Playboy Mansion u Los Angelesu, a u to vrijeme pojavila se i žestoka konkurencija. Prvo Penthouse Boba Guccionea koji je bio daleko manje sramežljiv, a zatim i Hustler Larryja Flynta koji je podigao (ili spustio) letvicu, servirajući ljudima čistu pornografiju.

Isto tako, tu su bili i mnogi loši poslovni potezi (financiranje filmova) koji su umanjili zaradu. Do kraja sedamdesetih, časopis je bio u financijskim problemima s narušenom reputacijom koja je rezultat jačanja feminističkog pokreta.

Osamdesete su donijele i probleme koje Hefner nije mogao ignorirati. Jedna od zečica, Dorothy Stratten, zapela je za oko Peteru Bogdanovichu koji ju je angažirao u filmu "The All Laughed", a nakon što ju je bivši muž ubio, slavni redatelj napisao je knjigu "The Killing of the Unicorn: Dorothy Stratten" u kojoj ističe da su upravo Hefner i životni stil koji promiče krivi za to što joj se dogodilo. Hefner je 1985. doživio moždani udar koji je, tvrdi Hefner, posljedica stresa izazvanog Bogdanovichevom knjigom.

Drugi će reći da krivnja pada na pretjerano konzumiranje alkohola i koke. Druženja sa slavnim glumcima, glazbenicima, političarima i ostalim osobama iz javnog života pomogla su stvaranju mita jer teško da nema slavnog hedonista koji nema priču vezanu uz jedan od njegovih raskošnih tuluma. O njemu su snimani dokumentarci, pisane knjige, a njegova gostovanja postala su standard u gomili filmova i serija na potezu od "Seks i grad" do "Bez oduševljenja molim".

Hef u eri interneta

Živio je burno, a osim ljepotica imao je i nekoliko gay veza o kojima je u kasnijoj fazi života otvoreno pričao. Ono što se pak pričalo o njemu često nije bilo nešto čime bi se netko mogao pohvaliti. Njegove redovito mlađe partnerice nisu bile pune hvale za njegovo seksualno umijeće, ali tvrdile su da to i nije bio razlog zašto su bile s njim.

No, to i nije preveliko iznenađenje ako u obzir uzmemo već spomenutu razliku od 60 godina.

Era interneta donijela je probleme i za Hefnera koji se već godinama borio sa sustavnim propadanjem carstva koje je stvorio. Nakon što je prepolovio zaradu glazbene i filmske industrije, internet se pokazao i kao veliki problem za sve tiskane medije, a posebno Playboy. Unatoč dugogodišnjoj tradiciji, Playboy je postao simpatična ostavština prošlih vremena. Postali su passe.

Svi su znali što je, rijetki su ga kupovali. Štoviše, časopis je postao nešto sporedno. 

U vremenima kada je svaka sisa svijeta udaljena samo nekoliko klikova mišem, Playboy je prestao biti magnet za mužjake gladne golotinje. Ima je i previše. Kao što je to napisao Bill Morris s Daily Beasta, "revolucija kojoj je pomogao na kraju ga je prestigla".

Iako su se godinama opirali trendovima, 2016. odlučili su prestati s objavljivanjem golih žena, što se nije dopalo ni čitateljima ni Hefnerovu sinu Cooperu, koji je bio jedan od najžešćih kritičara ove politike. Negolišavi koncept nije potrajao dugo pa su se već sljedeće godine vratili na stare staze. No, svaki sljedeći poslovni potez bio je samo nepotreban dokaz da je Playboy lijepo odjeveni leš na aparatima.

Genijalac, svodnik ili samo lik s dobrim nosom za posao. Bez obzira kojoj se struji priklonili, Hugh Hefner je pojam, kontroverzni mogul čiji je život kao stvoren za veliko platno.