Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski rašomon - poglavlje prvo

Nakon pet dana u potresno velikom Mexico Cityju, došlo je vrijeme i za prve dnevne izlete koji su imali za zadatak iskorijeniti nervozu što se počela taložiti u meni. Inače nemam običaj dugo ostati u velikim gradovima, no ovaj put nisam imao izbora jer sam čekao prijatelja. Srećom, šestog su mi jutra moji domaćini Kalid i Mauricio predložili izlet u obližnji Taxco, a iako je smješten u jednoj od najopasnijih saveznih država Meksika, posjet ovom planinskom mjestu u teoriji nije trebao predstavljati preveliki rizik.

Put je bio prilično ugodan, gužva zbog ranog polaska izbjegnuta i ceste relativno dobre, a onda me je pred ulaz u provinciju Guerrero Kalid obavijestio kako postoji, iako smiješno mala, mogućnost da naplatne kućice budu u rukama narkokartela. "Svakih nekoliko mjeseci, pripadnici narkokartela napadaju ove granične isposnice, a jednom kad ih osvoje, nekoliko dana ubiru profit, sve dok ih državna vojska opet ne vrati u svoje vlasništvo", rekao je, zlobno se smiješeći.

No man's land: Jesu li ono naši?

Odmah sam ga ukorio što mom ionako isuviše maštovitom umu daje materijala za vergl, a kad smo se približili kućicama, još izdaleka zapazio sam nekoliko do zuba naoružanih ljudi. Zavladala je grobna tišina, a onda je Kalid cijuknuo: "Dobro je, naši su!" Kimnuo im je kroz mutno prozorsko staklo, a oni su mu, držeći prst na obaraču, uzvratili nekom neobičnom grimasom. Vjerujte da nije bilo nimalo ugodno vidjeti toliki broj dugih cijevi po cestama, a koliko god sam se posljednjih dana tješio kako Meksiko nije toliko nesiguran kao što se priča, shvaćao sam da postoji razlog zbog kojeg su ti vojnici tu. "Za razliku od većine zemalja svijeta u kojima je puno sigurnije putovati po ruralnim predjelima, ovdje je suprotno. Tamo, daleko od očiju javnosti, trgovci drogom drže glavnu riječ, a ljudi koji se nađu na putu nestaju kao da nikad nisu ni živjeli. O njima novine nikad neće pisati niti će televizija izvještavati o njihovom nestanku. Ali nemaj straha. Oni koji nisu involvirani i žive normalan život, prilično su sigurni", rekao je Kalid.

Nakon nekih pola sata vožnje, tražeći opjevane Pocos Azules, ušli smo u neko seoce, gdje nas je zaskočila grupa dječaraca. S vršama za hvatanje ribe na glavi zadovoljno su ustvrdili kako smo na pravom mjestu, ponudivši nam da auto parkiramo u dvorištu njihove bake. Oni će ga, kažu, pomno čuvati, a njoj će dobro doći novac da im obogati dnevni jelovnik. Zvučalo je dobro pa smo ruksake prevalili preko leđa i krenuli se spuštati prema jednoj od najbistrijih voda koje sam vidio u životu. Rijeka se tu obrušava s vrha planine i u podnožju stvara desetak azurno plavih jezeraca (nekakva minijaturna verzija slapova Krke), a unatoč tome što je sezona vodenih radosti bila daleko iza nas, nismo odustajali od ideje da se okupamo.

Mrzli plavi raj u gnijezdu smrtonosnih gusjenica

Pogled na jezerca bio je toliko zavodljiv da su Mauricio i Kalid bez razmišljanja uskočili u njih, dok sam ja, razmažen s onih dalmatinskih plus dvadeset, poput prosijedog starca stao namakati zapešća i vrat. Jednom sam se već bio kupao u toliko mrzloj vodi, na bolivijskoj strani jezera Titicaca, ali to mjesto je, za razliku od ovog, bilo okupano vrelim suncem. Dugo je trajala ta moja smiješna predstava, a onda sam stisnuo zube i otisnuo se u dubinu. Iako je voda bila na svega nekih dvanaestak stupnjeva, tijelom mi je začudo prostrujao osjećaj užitka.

Nešto veću prijetnju od mrzle vode predstavljale su otrovne gusjenice koje su plazile po okolnim stijenama. Jedan dodir i gotov si, ponavljali su Kalid i Mauricio, ne znajući kako precizno otvaraju škrinjice mojih dječačkih strepnji. Malo sam se čega u djetinjstvu bojao kao njih, gusjenica, no da ne dramatiziramo bez potrebe, susret je prošao bez posljedica. Dobra dva sata uživali smo u mirisima i zvukovima ove nedirnute prirode, a onda nastavili put prema slavnoj Grutas de Cacahuamilpa. U toj golemoj pećini, izuzev brojnih tragova prahistorijskog života, egzistira i grob jednog nespretnog i nesretnog istraživača koji je sredinom 18. stoljeća prvi pokušao mapirati ovu golemu kavernu.

Melodije Cacahuamilpa i legenda o čudovištu iz pećine

Ponešto interesantnija od špilje bila mi je legenda koju lokalci i dalje rado pričaju. Bit će tome i stotinu godina da su se jedne večeri dva impresivno velika psa pohrvala oko seoskog prijestolja. Oba su bila kao od brda odvaljena, ali jedan je morao izgubiti. Onako polumrtav, u okrilju gustog mraka uvukao se u špilju potražiti mjesto za vječni počinak, no bio je žilaviji no što je mislio pa je, ispuštajući dušu, danima cvilio i zavijao. Akustika, a tu je zaista elitna, od zvuka je napravila vanzemaljsko tuljenje koje je mještanima začas utjeralo strah u kosti. I tjednima nakon što je zvuk iz utrobe zemlje prestao dolaziti, nitko se nije usudio spustiti u špilju. Svi su bili uvjereni kako se tamo negdje duboko pod zemljom probudilo ono drevno čudovište Chupacabra o kojem su im bake uz logorsku vatru i pržene skakavce zaneseno pripovijedale. 

Istim tim koridorom kojim je nesretni pas tumarao tražeći mjesto na koje će položiti kosti gegao sam i ja, zureći u fantastične vapnenačke formacije. Bile su zaista impresivne, vjerojatno i zbog toga što je cjelokupna atmosfera ove dvosatne speleološke ekspedicije bila značajno opuštenija no što je to uobičajeno. Naime, vodič nam dopustio pjevati na sav glas, a nemilo priznajem da neke prilično loše hrvatske pjesme ovdje zvuče barem dvostruko bolje. Šalu na stranu, ova golema pećina bila je jedna od prvih na svijetu u kojoj je izveden koncert simfonijskog orkestra. Iako tu odavno nitko nije gostovao, bina i male tribine još podsjećaju na taj nezaboravni događaj, kako mu tepaju oni koji su ga pohodili.

Buba umjesto Yuga 45: Drowning Mona na meksički način

Melodije Cacahuamilpa su se na koncu prilično otegle pa smo u Taxco, koji izdaleka izgleda kao golema favela koja se poput zavjese spušta s vrha planine, stigli tek u popodnevnim satima. Grad je bio dekoriran kao Kerumova Riva pred doček Nove godine, a ono što mi je posebno zaokupilo pažnju bio je vozni park. Naime, želeći od grada stvoriti turističku atrakciju, lokalne vlasti odlučile su prije desetak godina da svi taksiji u gradu moraju biti WV-ove bube. S vremenom ih je i lokalno stanovništvo počelo kupovati pa dolazak u Taxco danas predstavlja svojevrsno putovanje u one puno romantičnije sedamdesete godine.

Cjelokupna atmosfera neobično podsjeća na filmski set holivudske komedije Drowning Mona u kojem svi umjesto Yuga 45, navodnu posljedicu čudesne prevare zvane "jugoslavenski svemirski program", voze Volkswagenovu Bubu. Šetati ulicama ovog živopisnog grada zaista je bio ugođaj, i to posebice u večernjim satima kad su mještani okupirali ulice, parkove i restorane. Ima nešto u toj latinskoj Americi što Balkancu koji se grozi sjevernjačke nepristupačnosti i emocionalne hladnoće daje osjećaj pripadnosti kao ništa drugo na svijetu.

Licemjerje na meksički: Gay osobe prihvaćene su na ulicama, ali ne i u vlastitim domovima 

Na moju veliku radost Kalid mi je na povratku kući dopustio da vozim, a juriti kroz sumrak gotovo pustinjskim prostranstvima bilo je rijetko zanimljivo iskustvo. Rijetko bi tko nov novcati auto dao u ruke strancu i u tome su Meksikanci zaista specifični, njihova gostoljubivost je neprikosnovena. Kad se ista pomiješa s pospanošću stvori se idealna klima za pitanje koje me neko vrijeme morilo, a nisam ga se usudio postaviti. S obzirom na to da je Meksiko ultranacionalistička (većina ih je spremna umrijeti za svoju zemlju) i katolička država (po postotku vjernika druga na svijetu), kako je moguće da toliki broj osoba ponosno ističe svoju seksualnu orijentaciju na ulici.

"Rekao bih da je riječ o utjecaju Amerike. Sve je počelo prije nekih desetak godina, a kako vrijeme prolazi ljudi su tako zaista sve liberalniji. Da, zanimljivo je to, taj naš liberalno-kršćanski nacionalizam. Da budem iskren, ljudi puno lakše prihvaćaju gay osobe na ulici no u vlastitim domovima. Primjerice, moja najuža obitelj sasvim se prestala družiti s rodbinom jer me nitko nije mogao prihvatiti. Na zajedničkim ručkovima stalno su me ispitivali, mučili i ogovarali pa je moja majka odlučila prekinuti svaki kontakt s njima. A to nije lako, u Meksiku familija znači jako puno i ostati bez nje velik je hendikep", odgovorio je Mauricio.

Nezaboravna arhitektura Pueble i Cielito lindo za sva vremena

U atmosferi lagane potištenosti stigao sam kući, a onako premoren odmah sam se bacio u krevet, znajući da me sljedećeg jutra Mario vodi na još jedan cjelodnevni izlet. Ovaj put destinacija je bila Puebla, kulinarski jedan od najvažnijih gradova Meksika. Dvije stvari posebno su me se dojmile u tom gradu. Kao prvo, arhitektura. Naime, Puebla je dom barem stotinu luksuznih stambenih zgrada. Panorama ostavlja bez daha, a većina nebodera ima autentično arhitektonsko rješenje. Neki su konveksni, neki konkavni, a neki spojeni mostovima, no baš svi svisoka likuju u desecima boja. Jedni od najčudnijih su ''blizanci Pueble", dvije identične 20-katnice u maskirnim Cro-army bojama.

Druga stvar bilo je moje prvo pravo Mariachi iskustvo. Dok smo u jednoj prašnjavoj kantini objedovali, za stol je prišao minijaturan starac s gitarom te me upitao želim li pjesmu. Zadovoljan što znam dio standardnog repertoara, hvalisavo sam ga upitao što nudi, a kad je spomenuo uspješnicu Cielito lindo, nisam uspio skriti osmijeh. Dao sam mu tridesetak traženih pesosa, naslonio se na stolicu i prepustio njegovom zavodljivom glasu, a uistinu je bio, što se ono kaže, poput vina. Odmah sam shvatio da mu oni fensi glumci što po gradskim trgovima zabavljaju gringose nisu ni do koljena. Njegovo specifično zavijanje, u kojem glas počne ispuštati tek na polovici izdaha, nikad neću zaboraviti.

Čudo drevnog svijeta ili obična poveća hrpa kamenja?

Osmog je jutra u Mexico City napokon sletio prijatelj Tina pa smo ga Mario i ja pokupili na aerodromu, a potom odveli na Teotihuacan, slavne aztečke piramide koje sam odgađao posjetiti upravo zbog njega. A bilo bi bolje da nisam jer su mu na koncu prisjele. Nakon tridesetak sati u avionu, tijekom kojih praktički nije sklopio oka, i to bez ikakvog procesa prilagodbe na dvije tisuće metara nadmorske visine, bio se prisiljen popeti na jednu od najvećih i najstrmijih građevina drevnog svijeta. Iako mi se, teško uzdišući, u nekoliko navrata sjetio bliže i dalje rodbine, trud se na koncu i njemu isplatio. Krajolik je s vrha bio impresivan. 

Što se tiče mog vlastitog doživljaja, s obzirom na to da sam oduvijek sanjao posjetiti Egipat, pogled na aztečke piramide zaista me oduševio. Jedna me stvar međutim prilično iznenadila. Za razliku od egipatskih, koje su građene od golemih kamenih blokova, piramide Azteca i Maya zapravo su hrpetina naslaganog kamenja, povezanih onovremenskom inačicom cementa, dok je fini kamen stavljen samo kao obloga izvana. S razočaranjem sam prihvatio da unutra nema tunela niti tajnih prolaza, no iako ih je bilo puno jednostavnije izraditi no one na sjeveru Afrike, što se tiče veličine, preciznosti i astronomskih proračuna, također su u mnogočemu nenadmašne.

Kad se ima para, na posao i s posla lako je i u gradu od 22 milijuna ljudi

Po povratku smo kući, naravno, upali u monstruoznu gužvu, a spas smo potražili u alejama za bogataše. Naime, kroz Mexico City prolaze stotine, ako ne i tisuće cesta u svim smjerovima, a iako je većina besplatna, postoji određen broj onih koje se masno plaćaju kako oni bezobrazno bogati građani ne bi morali satima stajati u gužvi. Ako ste svaki dan spremni dati stotinu pesosa u jednom i stotinu u drugom smjeru, ukupno oko 70 kuna, onda na posao i s posla možete stići za čas.

Ako vam je to previše, a za 99 posto ljudi jest, jer javni prijevoz košta pet pesosa, odnosno manje od dvije kune, onda možete slobodno krepati u gustom smogu. Samo za informaciju, više-manje sva policijska vozila u ovom milijunskom gradu, a ima ih gotovo koliko i ljudi, pod stalnom su sirenom i rotacijskim svjetlima. Ne zbog toga što je riječ o kojekakvim racijama nego kako bi građanima, strancima, ali i lopovima naznačili svoju prisutnost na ulicama. Studija je pokazala kako se građani tako osjećaju sigurnije, a kriminalci ipak opreznije kreću u akcije.

Zvijezde milijuna ljudi ili pripitomljeni golubovi?

Posljednjeg dana u glavnom gradu Meksika dao sam si zadatak prisustvovati još jednom kultnom hepeningu. Riječ je o Lucha Libre, meksičkoj, odnosno originalnoj verziji kečera koju su Amerikanci, kao i sve drugo, bezobrazno otuđili, znalački usavršili i stoput bolje prodali. No kako to uvijek biva, originalna je verzija, iako puno lošija, ostala romantičnija. U Areni Mexico te se večeri okupilo više od tri tisuće ljudi (najbolja mjesta prodavala su se za više od pet stotina kuna), a živopisno maskirani heroji i heroine svih generacija puna su dva i pol sata zabavljali prisutne. Bilo je tu i izazovnih žena i pretilih monstruma i nezamislivo malih patuljaka, a bizarnost je ponekad graničila i s kultnom emisijom Jerryja Springera.

Meni je sve to bilo jako zabavno, osim jedne stvari koju kao Hrvat nikako nisam mogao pojmiti. Naime nakon svake borbe i proglašenja pobjednika euforična publika stala bi bacati sitan novac. Iako su mi objasnili da je riječ o svojevrsnoj tradiciji, bilo mi je nezamislivo da ti kečeri, istinske zvijezde stotina tisuća vatrenih fanova, mogu tako panično trčati gore-dolje po ringu i skupljati sitne kovanice pesosa kao da nemaju od čega živjeti. Pokušao sam zamisliti Dejana Lovrena, Marija Mandžukića ili koju drugu umišljenu hrvatsku zvijezdu kako nakon utakmice na maksimirskom travnjaku skupljaju mrke medvjede, no nikako mi nije polazilo za rukom. I sad, tko je tu izvrnuo sustav vrijednosti?