Indija, život s kolonijalnim mamurlukom

Vedran Buble

12:00, 23. veljače 2016.

Foto: Vedran Buble

Nakon polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Indija

3. poglavlje

U dvorcu dogovorenog braka

Nakon idile tropskog raja Varkale, zaputili smo se dvjestotinjak kilometara sjevernije u grad Thrissur. Kako je vlak debelo kasnio, naš nas je CS domaćin čekao na kolodvoru gotovo dva sata. Kad smo ga napokon ugledali, više smo uznemireni bili mi no on. Objasnio nam je da se radi o tzv. "Indian stretchable time" te da su ovdašnji ljudi na to naviknuti od malih nogu. Stigavši uskoro pred kuću, ostali smo blago šokiran zdanjem u kojem ćemo provesti sljedećih nekoliko dana. Aniket je pravi biznismen, trguje šećerom i palminim uljem, a svojim stylingom uvelike podsjeća na mladog Željka Keruma.

Čim smo se raskomotili, u luksuznom dnevnom boravku upoznao nas je sa suprugom Dhanashree. Par minuta izmjenjivali smo kurtoazna pitanja, a onda nespretno zakoraknuli na klizavo tlo bračne tradicije. "A kako ste se vi upoznali", interesirali smo se. Nekoliko su se trenutaka pogledavali, a onda ispalili kako je njihov brak bio dogovoren od strane obitelji. Jooj kakva bruka! Oprostite, nismo htjeli zabadati nos. Ne, ne, sve je u redu. Navikli smo na ta pitanja naših gostiju, pristojno su odgovorili i stali tumačiti ovaj nesvakidašnji nam proces.

"Vjerujem da će vam naša priča biti čudna i smiješna, ali tako ovdje stvari funkcioniraju. Nemojte misliti da nam je to strogo nametnuto, mi smo pristali na to. Zanimljivo je da se naše obitelji čak nisu ni poznavale. Kada je moj otac odlučio da je vrijeme za ženidbu, zamolio je svog brata da mi pronađe odgovarajuću ženu. Gotovo tri mjeseca stric je lutao uokolo, kontaktirao bližu i dalju rodbinu te sve prijatelje i poznanike, dok napokon nije stupio u kontakt s Dhanashreenim ocem. Tada smo se svi zajedno sastali i izmijenili naše "dosjee", priča nam Aniket.

Tarot majstor za konačni blagoslov

"Možda će zvučati kao neki policijski posao, ali jedino je na taj način moguće u kratko vrijeme upoznati osobu. Kada smo nakon tri dana proučili sve osobine potencijalnog bračnog partnera i pristali na odabir, s fasciklama smo posjetili tarot majstora da nam prorekne kakav nas zajednički život očekuje. Uspješno prošavši sve faze, hodali smo svega tri mjeseca, a onda je stigao dan vjenčanja. Inače, kod nas je praksa da obitelj mlade pokriva troškove zato i nije popularno imati kćer. Znate li da je danas u Indiji zabranjeno na ultrazvuku doznati spol djeteta, jer se mnogi odlučuju na pobačaj, ako ne nose dečka."

"Kao što ste vjerojatno čuli, u Indiji tijekom svadbe mladenka i mladoženja promjene desetke različitih oprava, a sve vrvi drangulijom. Po tradiciji, obitelj mladog bira haljine i nakit koje će na vjenčanju nositi mlada, dok njena strana bira nošnju za ženika, no mi smo ipak malo moderniji pa takvo što nismo prakticirali. Sami smo sebi birali odjeću i na to smo ponosni. A ako baš hoćete, u jednom dijelu večeri, Dhanashree je čak nosila i traperice", zadovoljno je protrljao ruke, oduševljen svojom avangardnošću.

"Svadba s tisuću uzvanika trajala je u našem rodnom Kolhapuru puna četiri dana, da bi se potom preselili ovdje, u Thrissur, živjeti s mojom majkom. Tu smo već četiri godine i svjestan sam da Dhanashree nije bilo lako. Pošto ne govori jezik, nikako nije mogla pronaći posao u struci. Ona je dizajner interijera i to vrlo dobar, ali ovdje se ne može voditi pravi posao isključivo komunikacijom na engleskom jeziku. Najrašireniji službeni državni jezik Hindi, nažalost rijetki pričaju, ali stvari idu nabolje. Nedavno je otvorila školu zumbe na našoj terasi i čini se kako je to bio pun pogodak..."

"Idila" okovanih slonova

Nakon objeda u obližnjem restoranu umor nas je potjerao u krevet, a kada smo se sljedećeg jutra probudili, u kući smo zatekli neočekivane goste. Naime naš je domaćin u kasnim večernjim satima primio poziv dalekog rođaka, koji mu je najavio iznenadni dolazak u Thrissur, gdje njegov sin ima sudjelovati na državnom natjecanju iz spellinga. Aniket nam je kasnije priznao kako je zaista strahovao od te posjete jer ih je vidio svega dvaput u životu, međutim ispostavilo se kako je naše prisustvo bilo idealno mazivno sredstvo zahrđalim rodbinskim odnosima.

Već prvog popodneva kao velika sretna obitelj zaputili smo se u Guruvayur, park s više od sedamdeset slonova. Svi su vlasništvo obližnjeg hinduističkog hrama, a u ovom svojevrsnom zoološkom vrtu priprema ih se za ceremonijalna slavlja. Da budemo sasvim iskreni, očekivali smo da će se u Indiji, gdje ove životinje imaju sveti status, prema njima istovjetno i odnositi pa nas je ono što smo vidjeli zaista zaprepastilo. Slonovi su bili za sve četiri noge okovani teškim lancima i nisu se mogli pomaknuti ni centimetra, a tek je jedan od njih, hitno potreban hramu, bio je njegovan poput zvijezde.

Do prije nekoliko mjeseci posjetiteljima je bilo dopušteno koristiti fotoaparat, a kada je javnost saznala u kakvim kontroverznim uvjetima žive slonovi, ista je praksa postala strogo zabranjena. Park se istina obavezao bolje skrbiti o ovim životinjama, ali je istovremeno onemogućio daljnje curenje bilo kakvih informacija. Naravno da se nismo mogli suzdržati u korištenju fotoaparata, a kada su nas čuvari ugledali u akciji, bili smo podvrgnuti pravoj torturi. Prvo su nas žestoko izvikali, a onda prisilili da izbrišemo sve slike slonova osim one na kojoj kupaju i tetoše jednog od njih.

David Beckham u Indiji

S gorkim okusom napustili smo ovo mjesto i zaputili se na obližnju plažu gdje smo svjedočili trijumfalnom povratku ribara. More ljudi guralo se po pješčanoj plaži, zureći u nadrealne količine liganja i sipa koje su izbacivali iz kaića, a jedina atrakcija veća od tog živopisnog podmorskog svijeta bili smo mi, dvoje Hrvata koji su se među ovom ruljom isticali kao muhe u mlijeku. Ljudi su isprva bili vrlo sramežljivi, samo su nas pogledavali i smiješili se, a kada se jedan "drznik" usudio napraviti korak više, na taj je način srušio barijere i svih ostalih.

U sljedećih sat vremena najmanje pedeset puta bili smo prisiljeni pozirati na grupnim fotografijama, a kada je "David Beckham u Indiji" moment postao pomalo naporan, tek je onda uslijedio naizgled vječni rafal selfija. Dobacivali su nam da izgledamo kao prave zvijezde te da se u Mumbaiju obavezno javimo u kakav bollywoodski studio jer nam kao filmska uloga ne gine. Iako su bili vrlo gladni, pripadnici naše nove obitelji strpljivo su čekali da završi ovaj foto-session, u jednu ruku ponosni što su upravo oni bili naši domaćini na ovom mjestu.

Za večerom su nam otkrili kako je za sve kriva moja frčkava duga kosa. Naime, navodno izgledam vrlo slično jednom vječnom negativcu u indijskim filmovima, koji svima imponira, ali kojega se svi boje. Zato ste, kaže Aniket, toliko dugo čekali da vam netko priđe. "Da si uredno obrijan i da imaš kratku kosu, napali bi vas čim ste stigli na plažu." Na povratku u Thrissur, Aniket mi je dozvolio da upravljam njegovim skuterom. Bio je to prvi put u životu da vozim na lijevoj strani ceste, a kada je domala pao mrak, sve se pretvorilo u golu borbu za život. Čim bi se malo opustio, odmah bi završio u suprotnoj traci...

Mali genijalac i slapovi Athirapally

A onda je stigao veliki dan za mladog Sabasha. Ovaj osmogodišnjak prvo je osvojio školsko natjecanje, zatim gradsko, a potom i ono pokrajine Maharashtra. Ukoliko pobijedi i na državnom natjecanju, bit će jedini predstavnik Indije na svjetskoj smotri u Dubaiju. Riječ je o gotovo filmskom takmičenju u kojem djeca slovkaju i objašnjavaju porijeklo engleskih riječi, a Sabash je u tome pravi genijalac. Jednostavno je nevjerojatno s kakvim fondom riječi barata i koliko je precizan u slovkanju. Teško je uopće pronaći riječ nad kojom će se zamisliti više od nekoliko sekundi.

Istovremeno, upućen je u cjelokupnu povijest Indije, zanima ga biologija, kemija i fizika, a gotovo ga je nemoguće pobijediti u šahu. Nikada u životu nismo susreli takvo dijete i na neki način bila nam je čast što smo imali tu priliku. Jednom kada za 20 godina bude na svjetskom glasu, znat ćemo da smo bili prisutni slatkim počecima. Aniket ih u rano jutro odveo, a kako je kasnije imao posla, zamolio me da ih ja skupim te da potom zajedno odemo na slavne slapove Athirapally. Stvarno sam imao najbolju volju, čak sam i vježbao vožnju po gradu, međutim na kraju se ipak nisam usudio upustiti u kaotičnu rijeku prometa.

Nije mi bio problem voziti suprotnom stranom ceste koliko mi je bilo teško naviknuti se lijevom rukom mijenjati brzine. Svaki put kad bi želio uključiti žmigavac, upalio bi brisače. Izgledao sam si kao idiot. Kakav je rob navika mozak! Aniket je uto shvatio da je bolje angažirati vozača pa smo ih skupili i krenuli na vodopade. Bili su zaista spektakularni, a ono što je davalo draž, bio je potpuni izostanak čuvara. Unatoč upozorenjima da je kupanje zabranjeno, deseci ljudi plivali su u odjeći, a cijeli prizor dao mi je osjećaj kao da gledam požutjele slike mladosti svog oca s kakvog jugoslavenskog izletišta 70-tih.

4. poglavlje

Put u Munnar

U svojoj gostoljubivosti Aniket je otišao toliko daleko da nije htio ni čuti da putovanje prema Munnaru nastavimo autobusom, već nam je ponudio svoj auto. Tijekom tih 150 kilometara, gdjegod bi stali, vozač nam je otvarao vrata pa smo se osjećali kao prava buržoazija. Inače, vožnja u Indiji zna biti vrlo naporna. Prosječna brzina kretanja gotovo nikad ne prelazi 30km/h pa se svaka relacija duža od nekoliko desetaka kilometara pretvara u cjelodnevni izlet. Do Munnara smo se vozili više od šest sati, a kada smo u popodnevnim satima napokon stigli, vozača smo poslali natrag u Thrissur, a mi se samo zavalili u krevet.

Nakon vrlo udobne noći (smještaj u ovoj planinskoj postaji bio je na razini hotela od četiri zvjezdice, a platili smo ga svega 60kn) iznajmili smo motor i krenuli u obilazak okolice. Munnar je smješten na nešto manje od 2000 metara nadmorske visine, a okružuju ga bajkovita brdašca na čijim padinama kao zalijepljene leže beskrajne plantaže čaja. Voziti se uskim planinskim putevima po ovom krajoliku daje gotovo nadrealan doživljaj. Zelene plantaže, ispresijecane puteljcima za lakšu berbu, iz daljine nalikuju kakvom labirintu iz Alisine zemlje čudesa.

Posebno impresivno izgledali su dijelovi koje su lokalci napali svojim iskusnim prstima. Kao neki raznobojni mravi bili su razbacani po plantažama, neumorno čupajući dragocjene listiće. Kako su poneka mjesta iznimno negostoljubiva i strojevi im ne mogu prići, berači su često prisiljeni četveronoške spuštti se padinom, na glavama noseći prepunjene vreće. Važno je napomenuti kako je čaj jedna od najisplativijih biljaka za proizvodnju jer svaki tjedan donosi profit. No ne proizvodi se tu samo čaj, već i stotine drugih skupocjenih začina, koji svrstavaju Munnar među svjetske prijestolnice mirodija.

Nikad takvog čaja

Prije stotinu godina u Munnaru nije bilo ničega osim nepreglednih šuma, a onda su stigli Britanci i uvidjeli enormni potencijal ovog područja, zasadivši tijekom desetljeća tisuće i tisuće hektara čaja i ostalih začina. Engleski kolonijalizam u Indiji komplicirana je i praktički nesaglediva tema, a cjelokupnu situaciju najbolje ćete pojmiti ukoliko proždrljivu ruku otočkog osvajača zamislite kao ogromnu suhu spužvu koja se natopila u živopisnom indijskom jezeru mirodičnih i inih bogatstava te tako prepunjena prešla pola svijeta i iscijedila se na obali Temze. I tako konstantno više od stotinu godina.

Nakon cjelodnevnog lutanja ovim nezamislivo lijepim prostranstvima, koja su nas zadivila više no ijedno mjesto na aktualnom putovanju, posjetili smo tvornicu za preradu čaja, gdje smo ostali šokirani vlastitim neznanjem. Ispričavamo se ukoliko ste znali ono što ćemo sad opisati, no mi o tome nismo imali pojma. Naime, cijeli život proveli smo u uvjerenju da su bijeli, crni i zeleni čaj tri različite biljke čaja koje uspijevaju na različitim mjestima, a kada su nam objasnili cijeli proces proizvodnje osjećali smo se kao pravi glupani.

Dakle čaj je jedinstvena grmovita biljka od koje se raznoraznim procesima dobivaju različite vrste čaja. Crni se radi od najniže pozicioniranih listova, koji se nakon sjeckanja i prešanja podvrću procesu oksidacije. Zeleni se pravi od srednjih listova, a da se pritom ne koristi oksidacija, dok se bijeli dobiva od gornjih, najfinijih i najmlađih listova te se za konačni proizvod ne koristi nikakva tehnologija osim sunčeve energije. Čaj se inače dijeli u tri podvrste. Od listova se dobiva najslabiji čaj, smjesa listova i praha ono je što nalazimo u vrećicama, dok je prah najjači ekstrakt teina.

5. poglavlje

Prašnjava pustopoljina Tamilnadua

Sve predrasude koje smo imali o Indiji, a koje su se ticale enormnog siromaštva ili izrazite nehigijene, bili smo prisiljeni odbaciti za vrijeme dvotjednog boravka u Kerali. Ova savezna država u toj nas je mjeri oduševila svojom urednošću i uvjetima života, da smo bili uvjereni kako su sve one stravične priče potpuno prenapuhane. A onda, petnaestog dana boravka u Indiji ušli smo u Tamilnadu, jednu od najvećih, najstarijih i najproblematičnijih provincija i shvatili kako je Kerala zaista svijet za sebe.

Između ostalog, Tamilnadu ima ogromnih problema s vodom, a prije nekoliko godina, nedaće s kojima su se poljoprivrednici susretali, obišle su svijet. Naime, ovdje se više no igdje drugdje na zemaljskoj ravni, farmeri odlučuju na samoubojstvo jer u nedostatku vode ne mogu obrađivati polja i tako jednostavno nemaju od čega živjeti. Kako bilo, nakon nove šestosatne vožnje, spuštajući se strmoglavim planinskim zavojima nalik onima bolivijske Cesti smrti, napokon smo stigli u Madurai. Tamo smo trebali posjetiti jedan od najpoznatijih hinduističkih hramova u ovom dijelu Indije.

Dom smo pronašli na Couchsurfingu, no ono što nismo znali jest da nas je naš domaćin Ragu odlučio smjestiti u kompleksu svoje firme koja se bavi transportom. Kad smo u kasnim večernjim satima vozaču rikše rekli da nas odvede u ARC Parcel, bio je siguran da smo pogriješili jer tamo ne postoji nikakva turistička infrastruktura. Uvjerili smo ga da imamo dobru informaciju i krenuli, a nakon što nas je ostavio pred golemim skladištem, mislili smo da je riječ o kakvoj šali. Desetak minuta tumarali smo među stotinama kamionima, dok nas napokon nije ugledao jedan od čuvara i uveo u prostorije.

Jankomir našeg Maduraija

Kada smo se ujutro probudili i pogledali kroz prozor, nismo mogli vjerovati gdje se nalazimo. Dok smo zurili u mravinjak radnika koji su ukrcavali teret, imali smo osjećaj da smo smješteni u kakvom Dugopolju ili Jankomiru. Ipak, bili smo jako zahvalni jer je hotelski smještaj ovdje jako skup, a naš nam je domaćin osigurao sobu iako nije u gradu i neće nas imati priliku upoznati. Štoviše, naredio je svojim zaposlenicima da nam svako jutro donesu doručak i kavu, a po potrebi smo ih mogli slati i u trgovinu.

Prvog dana u Maduraiju posjetili smo Gandijev muzej, gdje smo na jednom mjestu imali priliku sagledati noviju povijest Indije i život ovog velikana, nakon čega smo se zaputili u kraljevsku palaču. Nažalost, kako su Britanci pokupili sve što je vrijedilo, ovakva mjesta danas nude smiješne zbirke ostataka ostataka nekadašnjeg velikog carstva. Stoga i nije čudno što muzeji u Indiji često zjape prazni, istovremeno postavši poligon za stvari koje nemaju nikakve veze s umjetnošću. Ovo otkriće bilo nam je uistinu zabavno.

Dakle, sablasno prazne galerije u pravilu isključivo posjećuju mladi parovi koji tamnu tišinu ovog mjesta koriste za prve poljupce i ina nešto ozbiljnija ljubakanja, gdje prsti već napreduju sigurni u smjeru. Neki parovi mirno su čekali da prođemo pokraj njih prije no što bi opet sramežljivo prionuli na posao, dok smo na licima drugih mogli vidjeti ljutnju koja je vrištala: "Pa gdje su baš danas ovo dvoje Europljana morali ući ovdje i ometati nas." Kako roditeljske kuće zajedno ne mogu pohoditi, a po ulicama se zabranjeno ljubakati, mjesta poput ovoga jedina su prilika za kušanje zabranjenog voća...

U hinduističkom hramu

Za kraj ovog uzbudljivog tjedna, odlučili smo obići Meenakashi Amman. Za razliku od mnogih drugih hramova, strancima je u ovaj dopušteno ući. Na ulazu smo morali ostaviti sve stvari, uključujući i cipele te u dugim nogavicama ušetati unutra. Isprva nam je bila gadljiva pomisao da ćemo zajedno s tisućama drugih bosonogih ljudi gacati po prljavom tlu, međutim jednom kada smo ušli, osjećali smo se vrlo ugodno. Hram je uistinu ogroman, sastoji se od četiri velika tornja i stotine različitih prostorija, u kojima su se poneki gorljivi vjerici pred kipovima različitih božanstava doslovce valjali po tlu.

U dva sata koliko smo boravili unutar impresivnih zidina, prisustvovali smo vjenčanju, dopustili lokalcima da nas okite cvijećem i bojama te pristali na najmanje trideset selfija. Iznenadilo nas je što ljudi na ovo mjesto ne dolaze samo pro forme, već tu znaju provoditi cijele dane družeći se s obitelji i prijateljima, a nerijetko nose i hranu te organiziraju prave gozbe. Djeca se tu dovode da se socijaliziraju, igraju i uče, a sve izgleda kao nekakva dobro organizirana komuna sretnih ljudi.

U zlatni dio hrama ipak nas nisu pustili, tamo je dozvoljeno ući samo hinduistima, no svejedno smo imali osjećaj da smo uvelike proširili horizonte. Našavši se jednom opet na užarenoj cesti, uskočili smo u rikšu i vratili u sobu, odmarajući se pred noćnu vožnju za Pondicherry. Tamo će biti smješteni u jednom od najmisterioznijih i najkontroverznijih mjesta u Indiji - utopijski gradić Auroville, kojeg je 1968. osnovala Francuzica Mirra kao eksperimentalno mjesto budućnosti u kojem nacionalnost, vjera, boja kože i novac ne znače naš baš ništa...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.