U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam intervju s Hamedom Bangourom iz 1990. godine.

Svibanj 1990. godine: Televizija i radio dva su koliko slična toliko i različita medija, a vrlo je malo onih koji mogu uspješno raditi u oba. Hamed Bangoura, poznati zagrebački disk-džokej, s lakoćom uspijeva pomiriti sliku i zvuk, vodeći izuzetno slušane i gledane glazbene emisije na Radio Sljemenu i zagrebačkom Trećem televizijskom programu. Uz to sjajno i dalje obavlja svoj prvi posao disk-džokeja u Studentskom centru. Iako poznat u Zagrebu, o Hamedu se drugdje (zasad) još ne zna mnogo, ali vrijeme radi za njega.

Hamede, predstavite se našim čitateljima.

Rođen sam 1966. u Conakryju, u Gvineji. Tamo sam živio do svoje prve godine, a zatim došao u Zagreb. Prebolio sam dječju paralizu i do svoje četvrte godine praktički, nisam hodao, ali je, samo zahvaljujući mojoj baki, sada sve u redu. U Zagrebu sam završio i osnovnu i srednju školu, kao i dvije godine defektološkog fakulteta. Fakultet još nisam završio iz nekih osobnih razloga, ali ću ga sigurno završiti, vjerojatno ekonomiju. Radim u Dermi, na kompjutorima, i moram reći da nigdje ne bih pronašao sredinu s više razumijevanja za sve moje obaveze i bezbrojne telefonske pozive onih koji me stalno traže.

Vaši su roditelji također u Zagrebu?

Da, moja je majka Zagrepčanka. Ja sam, inače, dosta čudna mješavina. Djed mi je Crnogorac, baka Hercegovka, majka Zagrepčanka, otac crnac, a ja imam dijete sa Slovenkom, iako nismo u braku. Sve u svemu, pravo bratstvo i jedinstvo!

Kako ste postali disk-džokej?

Za to je posredno zaslužan moj otac. Nikada mi nije davao novac tek tako, za izlaske i provode, već bi rekao: "Idi pa zaradi!"

Mislim da je to vrlo dobro te da se čovjek tako brzo osamostali. No, s poslom disk-džokeja susreo sam se sasvim slučajno, kao trinaestogodišnjak, u Poreču. Kasnije sam nastavio u Zagrebu, preko Kulušića, Trešnje i nekih elitnih disko-klubova do Studentskog centra gdje sam i sada.

Pročitao sam da ste zahtijevali da svi koji žele dobiti propusnicu za SC, moraju priložiti potvrdu o zaposlenju ili studiju, odnosno o školovanju. Je li to tako i zašto?

Prije svega, taj je tekst u novinama bez veze stavljen uz moje ime. Odluku da se uvedu propusnice donio je radnički savjet kolektiva SC-a zato da se, na neki način, evidentiraju ljudi koji tamo dolaze jer su se događale razne neugodne stvari. Prije nekoliko godina dogodilo se čak i ubojstvo. Sad, ako se naruši kućni red u disku, krivcima se oduzima iskaznica i tako se štite oni koji su u SC došli zbog plesa i zabave. Istina je da iskaznicu može dobiti svatko tko donese potvrdu o školovanju, odnosno zaposlenju, ali ako netko želi iskaznicu, a ne može dobiti posao ili je došao iz vojske, pa još ne studira, mi mu nećemo praviti probleme da je dobije. Sve to radimo da posjetiteljima SC-a ulijemo sigurnost jer je to mjesto, svojedobno, bilo na lošem glasu.

Kako ste od disko-klubova, preko radija, došli na TV?

Prvo sam radio u diskotekama i to se ljudima, valjda, svidjelo, pa me Momir Jovičić, urednik Radio Sljemena, pozvao na radio.

Vodio sam blok glazbenih emisija koji se dopao slušateljima. Zatim sam neko vrijeme živio u Sloveniji, a kad sam se vratio, počeo sam emisijom Disko šok koja ide subotom popodne, a koja je, prema nekim statistikama, najslušanija emisija za mlade, i to ne samo na Radio Sljemenu.

Do televizije sam došao zahvaljujući svome radu na radiju i u SC-u, jer je Dobrivoje Keber, idejni začetnik Z3, odlučio pružiti TV-šansu i jednom disk-džokeju. Sve je počelo jednim Top-limačem, gdje je plesalo pet klinaca, a sada ih se nagura i do dvije stotine, neki čak moraju ostati vani, što je meni vrio žao.

Kao medijska ličnost, vjerojatno primate mnogo pisama?

Da, to je nevjerojatno! U posljednje dvije i pol godine na radiju sam dobio više od deset tisuća pisama, a otkad sam počeo raditi na televiziji, dolazi ih, možda, i više. Pisama zaista ima svakojakih, od nekih osobnih poruka do ženidbenih ponuda.

Koji Vam je draži medij, radio ili televizija?

Radio, bez sumnje! Tamo sam doživio svoju prvu afirmaciju, a nekih četiri stotine tisuća ljudi znalo me samo po glasu. Radio i jest medij za disk-džokeje. Ipak, televizija je mnogo jači medij jer po nekim statistikama Z3 svakodnevno gleda oko milijun ljudi...

Je li muzika koju puštate i ona koju osobno volite?

Nije. Puštam komercijalnu muziku jer je to posao. Osobno volim afromuziku, prije svega pjevače koje sluša moj otac: Myriam Makeba i Youssou N'Dour. Ipak, najviše od svega volim leći u krevet i ne slušati nikakvu glazbu jer je dnevno, od 24 sata, slušam barem 15, a spavam vrlo malo.

Zaustavljaju li Vas obožavatelji na ulici?

Da, događaju mi se neobične situacije. Eto, prije nekoliko dana prolazio sam ispred jedne škole, netko me primijetio i cijeli je razred izjurio van po moj autogram. Čovjeku su takvi doživljaji dragi, ali mi ponekad baš i ne odgovaraju. Jednostavno, želio bih biti malo sam, a nema mjesta gdje bih otišao. Kad imam vremena, odem nekamo izvan Zagreba.

Jeste li željeli postati slavni?

Prije svega, uvijek sam težio za tim da to što radim obavim dobro i profesionalno te da nikome ne zatvaram vrata ako me želi nešto pitati. Što se tiče slave, mislim da ovo i nije neka slava, a ljudi koji me duže poznaju mogu vam potvrditi da se nisam nimalo promijenio.

Kažete da Vas proganjaju menadžeri. Što Vam nude?

Svašta, uistinu. I da glumim i da pjevam i da vodim neke revije, pa čak i da snimam erotske filmove (smijeh). Nema za to vremena, vjerujte mi. Pogledajte moj radni dan. U šest ustajem, od sedam do tri sam na radnom mjestu, popodne sam ili na radiju ili na televiziji, navečer odlazim u SC, a kući idem poslije ponoći. 

Nikad ne liježem prije dva, tako da, u prosjeku, spavam tri do četiri sata. Samo ponekad uzmem slobodan dan, zatvorim se u kuću i ne izlazim. Tada se na telefon javlja moja baka, uz moju kćer Nensi meni najdraža osoba na svijetu, koja svima uljudno kaže da spavam.

Razgovarao: Boro Šantić (Studio, 1990.)