U SUBOTU je u Zagrebu održana Povorka ponosa, u kojoj se prošetalo čak 10.000 ljudi. Sve je prošlo bez incidenata, zbog čega je bilo onih koji tvrde da Zagreb Pride više nije potreban, no mrziteljski komentari na društvenim mrežama dokazuju da smo i dalje zatucan narod.

Priča gay folk pjevača iz Hercegovine Ramiza Sinanovića, ispisana 1992. godine, pokazat će vam da se u 26 godina i nismo predaleko pomaknuli. Velik je broj onih koji i danas razmišljaju jednako kao Ramizova obitelj, okolina i huligani koji su ga tukli.

Veljača 1992: Ja sam vam, lijepi moji, homoseksualac. Nemojte me, pobogu, odmah mrškati i zatvarati novinu. Stanite da vam ispričam svoj život i svoju muku, pa ćete vidjeti u kakvom paklu živim. Da sam ja svoj život smislio neka biste se vi na mene ljutili, ali ja nisam, mene su takvim stvorili Bog i priroda.

Moj nesretni otac, laka mu zemlja bila, mislio da se to može degenekom ispraviti, pa udri, udri, a ja sve gori i gori. Sada sam odlučio da vam sve iskreno ispričam, ništa da ne sakrijem, pa vi svi budite suci. Jesam li za živjeti ili za umrijeti. Ali, budite pravedni, poštenja vam vašeg...

Zovem se Ramiz Sinanović, rođen sam 15. srpnja 1949. u selu Tasovčići kod Čapljine. Čapljinom sad, kao i cijelom Hercegovinom, krstare naoružane horde, ali džaba, opet je njima Ramiz najveći problem. Sve se ljudima oprašta, ubojstva, zavade, zločini, ali moj biljeg ostaje za sva vremena. Pa, nosio bih ja njega kad bih se lijepo osjećao, ali ja se u svom tijelu mučim opasno.

Kad sam opazio? Ima li veze što sam kao mali bio jako nemiran? Ili što sam se bio prepao kad sam imao deset godina, pa me majka vodila hodžama... A otac me tukao, joj. A stan'te da se sjetim kad je ono bilo baš prvi put...

Ljubav u Mostaru

Imao sam šesnaest godina i išao sam mostarskom ulicom. A bio sam lijep, gospođo, lijep da ljepši nisam mogao biti. Ljepši od svake slike, od svake cure. Idem tako ulicom, a jedan čovjek me gleda, pa kaže: "Momčiću fini, bi li mi ponio ovaj paket do stana, težak mi je".

Što ne bih, kažem i ponesem. Dođemo do stana, on otvori vrata i kaže: "Izvoli, momčiću, uđi malo da se odmoriš". Vidim u predsoblju visi ženski šlafrok i ženske papuče, pa uđem. U stvari, ja nikad prije nisam ni čuo da to tako neki namamljuju i da to postoji. Sjedosmo na kauč. On me stade ljubiti...

Kako: je li mi to bilo čudno? Pa, ne znam, jer mene je obuzela takva milina i ljepota da ni o čemu nisam mogao razmišljati. On me onda pitao hoću li ovo ili ono, ali ja sam toliko bio stidan da ništa nisam mogao da pričam. Stidljiviji sam bio od ikakve curice... Kasnije mi je ispričao da je bio ženjen i da ga je žena napustila zbog toga...

Drugi put je bilo opet u Mostaru oko pola noći. Pošao sam bio na željezničku stanicu da idem u Čapljinu. Pa, evo što sam radio u to doba noći u Mostaru: pjevao sam po kavanama. Nemojte se čuditi ni smijati, moja gospođo, saslušajte da vam otpjevam koju pjesmu. Hajd’, prvo ću vam one od Zehre Deović. Ona je najbolja narodna pjevačica i dobar čovjek. Hoćeš onu "Dvije su se vode zavadile"? E, iznenađeni ste kako lijepo pjevam? E, sad ću vam neku Bebinu. Pa Zorinu. Sviđa vam se? Vi hoćete "Sinoć kad sam poš’o u lov na jelene"? Može... Sad hoćete Ismihanu? Od srca. Drage volje...

E, eto, moja gospođo, tko god me čuo kako pjevam ostao je zapanjen. Kažu: "Ramize, što ne snimiš ploču?" Odakle mi pare. I, mene na trehu dižu, ja sam obilježen, vi ćete oprostiti ratove i zločine, ali meni moju nesreću nikad. A ja nisam kriv... joj, pustite me da malo otplačem, pa ćemo nastaviti, molim vas... E, sad mi je lakše, zdravi bili i vi i vaša djeca ako ih imate. U mene je veliko srce, ja nikom ne bih ni trunke hinle napravio...

E, tako te večeri pjevah u Mostaru "Kraj potoka bistre vode", "U đul bašti kraj šimšira", "Kraj Vrbasa sjedi momče, čeka djevojče", pa prikasnih kući. Kad na ulici me presretoše huligani: "Đe si, pederu, ubit ćemo te!"

Uto naiđe jedan ogromni, skupocjeni auto, a vozač promoli glavu, dreknu na onaj čopor, oni malo ustuknuše, a onaj gospodin otvori vrata, pa kaže: "Ulazi, rastrgat će te..." Ja uđem, stanem zahvaljivati ... kad pogledam, a onaj gospodin umjesto na željezničku stanicu, odvede mene u šumarak... tako bi... Ono, znate?

Pretužna priča

Otac, zemlja mu laka bila, udri, pa udri... To je bila sramota za svu familiju. Niko nije mislio kako je meni. A možda su i mislili, ali me nisu pitali. Da su me na vakat odveli doktorima, možda sad ne bi ovog ni bilo...

Što ja mogu kad ne mogu sebe da prisilim na ženske? Ima godina kako hodam po doktorima, ali, moja gospođo, to vam je pretužna priča. Rekli su mi da imam višak ženskih hormona. Ja sam ih molio da te hormone ubiju u meni, pa da budem kao i drugi muškarci. Čuj, bih li se ja oženio kad bih bio normalan? E, bih, moja gospođo, i pazio bih je kao oči u glavi, samo kad bi mi doktori grešku otklonili, pa da ja uzmognem kao muškarac voljeti.

Aman, gospođo, ima li ikakvog načina da se preko novine raspitate da se meni pomogne, da se u meni ubije ono što mi smeta da budem kao i drugi ljudi?

Ama, jesam, išao sam doktorima. Evo jednog pregleda, samo slušajte: doktorica uzela neke kružiće, pa ih rastjerala po stolu. "De, sine Ramize, sastavi ovo..." Ja taman da sastavljam kad me grom zgodi: iza doktoričinih leđa, na naslon fotelje sjeo jedan prosijedi lijep doktor i pilji u mene. Odmah poznadoh da je i on taj, ali on svoje ne priznaje.

Meni stadoše ruke drhtati, srce... Upalila mi se koža oko očiju... A doktorica me gleda, pa valjda misli da je to zbog onih njenih kockica i besposlica, pa će mi reći: "Ramize sine, ti moraš u Jagomir malo..." Joj, jebem ti kockice i kružiće, i Jagomir! Joj, što su mi radili, metali šokove u glavu, punktirali kičmu, svuda tražili, ali ništa od onog što su oni tražili nisu našli... 

Prevara s toplicama

Došla mi sestra u bolnicu, oni joj rekli: "On ti je pun ženskih hormona. Mora da ste ga mnogo u djetinjstvu maltretirali..." Sestra otišla svojim putem, a oni meni: "Hajde ti sad malo, Ramize, u Fojnicu, u toplice, da se oporaviš. Ide cijela grupa".

Onda nas strpaj u kombi, pa u Fojnicu, u onaj stacionar za lude. To je zatvor. Kad sam ja tu prevaru vidio, pisnuo sam kao ljuta guja. Slučaj htjede da ja pobjegnem, te pravo u Čapljinu: "Majko, evo me, ubi’ me kad sam ti takav, nek ti ne živim više..."

Više nisam smio od doktora tražiti pomoć, jer sam vidio da bih završio doživotno u ludnici. Zar nikakvog izgleda ni izlaza nema za mene? Ima li lijeka igdje na bijelom svijetu? Nemojte me na prevaru stavljati doživotno iza gvozdenih rešetaka!

Kasnije mi se majka razbolje i četiri godine bi na postelji. Od srca sam joj pomagao i uvijek mi je čista bila. Sve sam je poslušao, halal joj bilo. Ostavila mi je sprat kuće, imam nešto zemljice i četiri hiljade njene penzije. Vidite vi ove moje žuljevite ruke? Ja sam vam, gospodo, vrijedan i volim da radim, i ništa mi nije ispod časti. Sad sam svoju zemlju okopao, posijao, a kad uzraste, nosit ću na pijacu.

Pa, jest, ima huligana, zadirkuju me, ali što mogu, nek im Bog plati. Volim da sam čist i uredan, i lijepo obučen. Volio bih da postanem pjevač. Kako bih došao do Vehida Gunića da me on čuje da zapjevam u "Meraklijama"?

Sve bih činio na ovom svijetu samo da nađem svoje mjesto. Zarobljen sam u ovom tijelu koje je muško, a želje kao u žene. Nekad mi je gore nego u grobu. Neka, gospođo, slobodno sve napišite, neka čuju i sestre mi i braća, i sva rodbina. Neka se ljute, davno sam to trebao. Možda će neki dobri ljudi čuti moj plač, pa će se javiti i kazati: "Ramize, ima nade, izliječit ćeš se tu i tu". Javite se, dragi prijatelji, i pokažite mi put..

Neka ljudi presude

E, živote, kako si me izmučio. Što sam ja, moja gospođo, degeneka dobio, a sve na pravdi Boga. Jer ja nikad nisam bio agresivan, pa da bih na nekog navaljivao. Nego, ako nekog odbi da mi se ne sviđa, a on udri! Znate li vi onog... on vam je u Sarajevu važna figura. I oženio se da bi se prikrio, pa me izlupao što mu nisam dao, četiri mi zuba izbio. I on uvažen, jer je lažov i licemjer, a ja jadan iskren, pa me biju i smiju mi se...

Što god bude, ja sam spreman. Ispričao sam vam k'o što se ispovijeda Bogu. Pa, kako ljudi presude, tako neka bude. Samo, gospođo, ne poturajte mi više nikakve kockice i kružiće. Jer, ovo sa mnom je više od igre. Ovo je moj jadni i nesretni život.

*****

Preživljavajući Ramizov život, moramo priznati da smo i mi koju suzu prolili. Pjesma mu je savršena, tuga gorka. Pozvali smo mnoge klinike i svi putevi su vodili do Ljubljane. Profesorica, dr Alač je rekla da bez Ramizove medicinske dokumentacije ne može ništa kazati i da mu preporučuje da napravi analize PRL ELH FSH, treba ispitati testosteron, estrodin, što vjerojatno može i na Endokrinologiji u Koševu.

Ukoliko bude potrebno, sa svim nalazima može i u Ljubljanu, ako ima novca. Zato smo za njega otvorili žiro-račun 12600-621107-8072 PBS - Filijala Čapljina, za Ramiza Sinanovića. Ovim ujedno otvaramo diskusiju sa svojim čitaocima koliko je ovakvih sudbina i da li smo dužni da se drugačije ophodimo prema njima, ili da ih "degenečimo i zatvaramo doživotno u ludnice". Svak ima pravo da živi, zar ne?

Napisala: Danica Šarić (Una, 1992.)