"Ja sam momak
iz proklete kuće
lijen i nervozan
glup i otrovan

Ja sanjam
i čekam sve
krvarim od dosade

Ja sam momak
iz proklete kuće
hoću da ti slomim srce
daj mi noćas malo nade
krvarim od dosade"

Krvarim od dosade, 1992. 

Goran Bare, dijete jako skromne radničke obitelji, rođen je 1965. u Vinkovcima. Ove činjenice su ga odredile. Kada ti sudbina dodijeli takve karte na takvim koordinatama, zadani su ti siromaštvo, ulica i rock'n'roll. Na popularnost i slavu nitko ni ne pomišlja, a posebno ne na to da će osoba s ovakvim pedigreom 50 godina kasnije, u prime-time terminu državne televizije, interpretacijom "Sjaja u tami", praćenom orkestrom, oduševiti i vašu baku.

Ogromna većina opakih rokera mora forsirati svoje rokerske vjerodajnice, ocrnjivati si biografije i izmišljati teške životne okolnosti. Bare, mršavi pas iz Vinkovaca, bio je badass rocker čim je u ovakvom okružju navukao kožnjak i stao pred mikrofon. 

Rođen u blatu

Bare se u blatu i na asfaltu Vinkulje doživotno i dosmrtno navukao na rock i teške droge. Vinkovci su 80-ih bili jako zajeban grad. Ljubljana je bila punk, Beograd rock, a Zagreb je plesao, govorio je Aleksandar Dragaš. Vinkovci? Nalazili su se u teškoj provinciji, ali su imali svoje adute. Najveće željezničko čvorište na Balkanu podjednako su šibali vjetrovi sa zapada i istoka jer se nalazi između Zagreba i Beograda. 

Maksimir i Poljud? Ne, Delijama i Grobarima najteže gostovanje bilo je Vinkulja

Delije i Grobari iz te dekade, kada je rivalitet ultras skupina u Jugi bio na vrhuncu, nasmijat će se na spomen Maksimira i Poljuda kao teških gostovanja. Zato što njima nije bilo težeg gostovanja od onog kod Dinama Vinkovaca, kako se tada zvala Cibalia.

Mi, djeca s kolodvora VK

Šljakerski, graničarski mentalitet Vinkovaca, uz nadrealni dodatak u vidu ogromnog željezničkog kolodvora usred ničega u plodnoj ravnici, činio je da na njoj savršeno rađaju huliganizam, narkomanija i rock. I to onaj neukrotivo divlji i premda neskriveno nadahnut američkim, zapravo originalan i poseban.

Punker iz jugoslavenskog Detroita

Bareta je široka javnost na ovim prostorima upoznala kao bluesera, pa i recitatora, šamana koji svoje koncerte pretvara u propovijedi, ali njegova prva ljubav je divljački, nedestilirani protopunk Stoogesa, benda Iggyja Popa i MC5, još jednih revolucionera rocka iz Motor Cityja, kako su se nazvali po nadimku za Detroit.

Tuzemni "Railway City" prigrlio je zvukove duhovnog grada pobratima u kojem nitko nije čuo za Vinkovce i tako je nastao jedinstveni sound Majki. Bare je često isticao da on nije rocker, nego punker. 

Prvu ploču Majke su posvetile poginulim prijateljima koje je Bare gledao kako se utapaju 

Baretov život obilježile su grozna ovisnost i niz nevjerojatnih tragedija. Bare je od rane mladosti gledao smrti u oči. Ovo nije stilska figura ni ofucana metafora, nego istina. S 14 godina osnovao je svoj prvi bend, "Duo debili", s gitaristom Marinom Pokrovcem, a četiri godine kasnije, 1984., i Majke. Članovi benda bili su Nedeljko Ivković, zvani Kilmister, na basu, Ivica Duspara na gitari, Željko Mikulić, poznatiji kao Korozija, na bubnjevima i Pokrovec na solo gitari.

Majke su se probijale dugo i mukotrpno. Postali su senzacija jugoslavenskog undergrounda kada im je prvu kazetu izdao Zdenko Franjić. Ali kada su konačno trebale snimiti prvi "pravi" album, zadesila ih je nezamisliva tragedija. Majke i prijatelji vraćali su se s probe. U veljači 1989., automobil u kojem su se vozili gitarist Pokrovec, Pavo Pap i Goran Matošević (poznat pod nadimkom Bratanac) sletio je s ceste i završio u rijeci Bosut.

Baretu tragediju čini još jezivijom to što se vozio u automobilu koji je bio odmah iza njih. Međutim, mrak i mutna, hladna voda Bosuta onemogućili su prijatelje da im pomognu. Tek su bespomoćno vidjeli kako je automobil nestao u rijeci. Sva trojica mladića su se utopila.

Samo 17 dana nakon tragedije Majke su održale trijumfalni koncert u Beogradu

Svega sedamnaest dana nakon tragedije na Bosutu, bend je imao zakazan nastup u Beogradu, na festivalu Nove snage u Domu omladine. Mnogi su mislili da se grupa raspala i da se neće pojaviti. Međutim, preostali članovi odlučili su otputovati u Beograd. Goran Bare je kasnije objašnjavao da su to učinili iz inata prema sudbini i kao izravnu posvetu poginulom Marinu, Pavi i Goranu.

Bare je na pozornicu izašao u potpunom transu, slomljen od tuge, ali nabijen nevjerojatnim bijesom i energijom. Taj je nastup u rock krugovima ostao zapamćen kao jedan od najintenzivnijih, najsirovijih i najemotivnijih nastupa u povijesti jugoslavenskog rocka.

Najbolja hrvatska rock ploča

Ovo je šokiralo Majke te su privremeno obustavile rad. Ipak su se vratile godinu kasnije albumom prvijencem "Razum i bezumlje". Sjećam se kako sam se smijao kada sam na kaveru pročitao "Ova ploča posvećena je Marinu Pokrovcu, Pavlu Papu i Bratancu".

U eri prije interneta mislio sam da je to neka pijana interna fora. Kada sam kasnije saznao zašto ovo piše na albumu, ostao sam užasnut. Stravična nesreća ostavila je neizbrisiv pečat na Baretu. Osim opjevane ovisnosti, upravo je ova tragedija odredila njegovu tešku, autodestruktivnu poetiku. 

Majke su i prije nesreće svirale žestoki garažni rock, ali tragedijom je album "Razum i bezumlje" dobio novu silinu i oštrinu. Zvuk je bio agresivan, prljav i sirov, ali nimalo nauštrb melodije. Umjesto da ih tragedija ugasi, ona je oblikovala Majke.

Ta autentična bol i izravnost lansirale su album među najbolje debitantske rock albume na ovim prostorima. Potpisnik ovog teksta smatra "Razum i bezumlje" ne samo daleko najboljim albumom Majki, nego i hrvatskog rocka uopće.

Hajde da se drogiramo

Bare se preko svake mjere uništavao opijatima. To se vidi i po njegovom side-projektu Hali Gali Halid s kraja 80-ih i početka 90-ih. Tako je nazvao svoju drugu scensku personu parodirajući folkerske superzvijezde, oba Halida, Bešlića i Muslimovića. Franjić mu je izdao i kultnu pjesmu "Hajde da se drogiramo". Stvar koju roker narkoman pjeva u maniri folkera postala je veliki underground hit. 

Mladići iz Vinkovaca dolaze u Zagreb

Vinkovci ubrzo od najatraktivnije rock destinacije postaju centar ratnog pakla i grad u kojem se brani Hrvatska. Kao hrvatski branitelj tamo pogiba Ivica Čuljak, alias Satan Panonski, uz Bareta ključna figura vinkovačke scene. Majke odlaze u Zagreb, gdje 1992. izdaju svoj drugi album "Razdor", još jedno sjajno ostvarenje. Slijedila je daleko inferiornija "Milost" i onda album kojim su Majke postale poznate, a Bare nacionalna zvijezda.

Nova tragedija i uskrsnuće

Bare se 1995. uspješno skinuo s droge zbog ženidbe s dugogodišnjom djevojkom Mirjanom i zbog jednogodišnjeg sina Mirana. Međutim, žena mu je umrla od predoziranja. To ga je opet bacilo u ralje ovisnosti, a Majke su se raspale. Zamalo se potpuno raspao i Bare, koji je više puta rekao da mu je to bilo najteže životno razdoblje. I onda je opet uskrsnuo iako je bio jednom nogom u grobu. 

Hrvati nisu shvatili ni Bareta. Umjesto "Izazivajmo nerede", za budnicu su uzeli pospanu "Vrijeme je da se krene"

Album "Vrijeme je da se krene" iz 1996. postao je komercijalni vrhunac benda. Naslovnu pjesmu koristila je na izborima 2000. godine koalicija SDP-a i HSLS-a koja je srušila HDZ nakon deset godina vladavine, ali i ovdje se vidjela sva mlitavost Hrvata.

Umjesto da su za obračun s ratno-profiterskim i pretvorbeno-privatizacijskim kriminalcima kao soundtrack izabrali "Izazivajmo nerede" s tog albuma, za budnicu su uzeli pospanu "Vrijeme je da se krene". Umjesto speeda, odabrali su metadonsku terapiju.

Grešnik koji je sve svoje mane priznavao

Zatim je Bare postao ono što nikako nije htio. Mainstream zvijezda i lice iz revija koje listamo u frizerskim salonima. Pretvorio se u ono čega se grozio, tipa s estrade. Bilo je očito da mu to nikako ne odgovara i protiv toga se borio (auto)ironijom, cinizmom, sarkazmom, sprdnjom... ali nije mu bilo povratka.

Slijedile su nove brojne mijene personala, imena bendova, ali Bare je do zadnjeg dana bio dosljedan sebi na dva polja. Nikada niste znali hoće li njegov koncert biti genijalan ili debakl i uvijek ste znali da Bare nikada od sebe i svojih brojnih mana neće raditi nešto cool, fora ili poželjno.