JUGOSLAVENSKI film Bitka na Neretvi bio je jedan od favorita za Oscara 1970. godine, a iako je oduševio holivudsku elitu i dobio brojne pohvale, redatelj Veljko Bulajić iz Los Angelesa je ipak otišao praznih ruku. Pobijedio ga je alžirski film Z.

Kako je izgledala ta dodjela Oscara opisao je Pero Zlatar, a mi vam njegov tekst u suradnji s Yugopapirom prenosimo u cijelosti. 

Travanj 1970: Favorizirani Veljko Bulajić s "Bitkom na Neretvi", iako dolazi bez očekivana trofeja, može biti zadovoljan jer je otvorio vrata uspjeha našeg filma u Americi i u svijetu...

Na izlasku iz mamutskog Glazbenog centra u Los Angelesu, u čijoj je najvećoj dvorani netom bila izvršena svečana predaja filmskih Nobelovih nagrada, statua poznatih po nadimku Oscar, ugledao sam našeg redatelja Veljka Bulajića kako se sa suprugom probija do automobila. 

U babilonskoj gužvi koju je činilo 3250 uzvanika, bolje reći sretnika koji su se domogli ulaznice i prisustvovali najvećoj kinematografskoj predstavi na svijetu, Veljko je pokušao ne izgledati razočaran zbog toga što nije dobio očekivani trofej. Sportski je priznao pobjedu suparničkom, alžirskom filmu "Z" čiji su glavni stvaraoci i suradnici bili Grci, Francuzi, Španjolci i Talijani:

- Što je - tu je! - rekao je fatalistički - Iskreno govoreći, ja sam već bio prezadovoljan samim tim što je "Bitka na Neretvi" ušla među elitu svjetske produkcije u najuži izbor od pet nominiranih djela. Ali atmosfera stvorena kod nas da smo sigurni dobitnici pomalo me brine: kako ću sada objasniti ljudima da i ovo nije neuspjeh i tragedija iako se vraćamo praznih šaka!

Pored nas su prolazile popularne ličnost koje mnogo češće viđamo na velikom i malom ekranu nego li u naravi. Žure put svojih kola: ravnodušni ili veseli, razočarani ili blazirani, otpozdravljajući okupljenim gledaocima ili ignorirajući ih. 

Raquel Welch u odjeći ciganskog stila sa svojim, za glavu nižim, debeljuškastim suprugom; Elizabeth Taylor i Richard Burton, oboje elegantni i dostojanstveni, iako Burton zacijelo kipti od bijesa zato što ni njegova peta kandidatura za najdražu nagradu nije urodila plodom; Frank Sinatra (koji je dobio pet-šest kilograma više) u društvu 72-godišnjaka Freda Astairea kome ipak nije bilo teško da u programu blistavo i mladenački izvede jednu modernu plesnu fantaziju...

Jane Fonda što se namještenom srdačnošću ljubi sa svima koji je pozdrave i njen zakoniti muž Roger Vadim koji i ne skriva da mu je sve ovo što se oko njega zbiva jednostavno dosadno; Bob Hope, za koga kažu da mu je bogatstvo zarađeno od lakrdija na filmu i TV gotovo ravno Onassisovu; živa legenda američkog filma John Wayne koji blista od sreće jer se nakon tridesetpetogodišnje karijere napokon dokopao Oscara...

Sammy Davis, jr. koji upravo za milijun dolora honorara ima trotjedni šou u Hollywoodu; najružnija filmska ljepotica, lanjska dobitnica Oscara, famozna pjevačica Barbra Streisand, koja je ove godine podijelila pozlaćenu bistu Johnu Wayneu i koja za se tvrdi da je najbolje plaćena umjetnica svijeta ("Liz Taylor prima milijun dolara po filmu kojeg radi oko četiri mjeseca, a ja te novce zaradim na koncertima u svega dvanaest dana" - rekla je jednom američkom listu)...

Claudia Cardinale koja je bila također među onima što dijele trofeje pa mi je, polaskana zbog toga, oduševljeno poput šiparice, rekla da joj je to najznačajnije i najdraže priznanje otkako je postala glumica ... tko sve nije bio - nizao bih unedogled imena slavnih, popularnih, značajnih, izvikanih itd. ličnosti koje su se toga utorka navečer našli u najvećoj kalifornijskoj dvorani lijepih umjetnosti.

Do sada su Jugoslaveni, u domeni igranog filma pet puta bili u najužoj nominaciji za nagradu ali još nisu donijeli "Oscara". Prvi put Talijan Giuseppe De Santis sa "Cestom dugom godinu dana", potom France Štiglic s "Devetim krugom" i napokon dva puta za redom Aleksandar Petrović sa "Tri" i "Skupljači perja". 

Ali nikada ime jednog našeg filma nije bilo toliko spominjano u Americi kao što je bio slučaj s "Bitkom na Neretvi". Sve do posljednjeg trenutka nitko se nije mogao zakleti i staviti ruku u vatru da će "Z" nadmašiti "'Neretvu". 

Na filmskoj kladionici u Las Vegasu šanse alžirskog filma tek su neznatno odskakale od našeg: redatelj "Z"-a Grk Kosta Gavras nudio je na sam dan izbora u foajeu hotela "Beverly Hills" okladu za bilo koju svotu tipujući na Bulajića, a nestor među redateljima Sjedinjenim Država, već besmrtni John Ford javno je laskao Bulajiću na zgražanje onih koji ga poznaju kao čovjeka škrtog na riječima. 

Tri preostala filma: švedski "Adalen 31", francuski "Moja noć s Maud", pa čak i uveliko reklamirani sovjetski "'Braća Karamazovi" našli su se u tužnoj ulozi potpunih autsajdera i nitko od onih čija imena u Americi nešto znače nije ih uvrštavao ni među tzv. tihe favorite, tj. "crne konje" koji u tišini mogu iskoristiti gužvu sve po onoj "Dok se dvojica tuku"...

Borba za Oscara za najbolji film u kategoriji izvanengleskog govornog područja pretvorio se u isključivi dvoboj Gavrasa i Bulajića. Njima su čak dali sjedišta na samom kraju redova: Bulajiću u trinaestom, a Gavrasu u četrnaestom, kako se prigodom prozivanja jedan od njih ne bi morao probijati pored gledalaca. 

Na žalost, naš redatelj bio je taj koji nije morao učiniti takav napor: Claudia Cardinale pročitala je, pošto je poderala čvrsto zapečaćenu omotnicu, ime konkurentskog majstora.

U nas su se mogla čuti mišljenja da je oko podjele Oscara nastalo neko "mućkanje" i da su izvjesne "mračne sile" namjestile "igru" jugoslavenskom filmu. Odmah se valja ograditi od takvih glasina i reći da izbor ne može biti časniji i diskretniji. Čak 3892 člana Američke filmske akademije, raznih zvanja, uvjerenja i mjesta stanovanja moralo je do 27. ožujka poslati imena svojih izabranika i tada je glasanje bilo zaključeno. 

Oni su glasove uputili na adresu jedne ugledne odvjetničke kancelarije u New Yorku koja već godinama u najvećoj tajnosti vrši prebrojavanje. To rade dva povjerljiva službenika s tim što svatko od njih dobiva podjednaki broj listića. Zbrojeve daju šefu agencije i on je jedini čovjek koji zna konačni ishod prije one svečanosti što uzbudi gotovo cijeli svijet (ove godine putem televizije spektakl u Los Angelesu pratilo je preko 400 milijuna ljudi iz 42 zemlje i sa svih kontinenata). Kao diplomatski kurir on je avionom donio zapečaćene baždarene omotnice iz New Yorka u Los Angeles, a one su mu bile vezane lancem oko ruke, baš kao najveća tajna državnička poruka.

Pa gdje je onda Bulajić izgubio bitku? Njegov najveći hendikep bio je što između svih pretendenata za Oscara jedino "Bitka na Neretvi" nije bila poznata širokom američkom tržištu budući da je premijera u New Yorku zakazana tek za svibanj. Najmanje tri stotine članova Akademije nije moglo vidjeti naš film, što pak sa "Z", koji se uveliko prikazivao u svim većim gradovima SAD, nije bio slučaj.

Najveći publicitet od svih dobitnika Oscara zaradio je 193 cm visoki i 110 kg teški John Wayne. Taj je kolos bez premca najgledaniji i najkomercijalniji američki filmski star svih vremena: do sada je svojim ulogama donio preko 400 milijuna dolara sebi, producentima i poreznicima. Njegovu su pobjedu priželjkivali gotovo svi Amerikanci, iako su bili na čistu s tim da je ovogodišnja konkurencija bila teža no ikada ranije.

Tu je, pored već spomenutog Burtona, na Oscara reflektirao Peter O'Toole, te glumci mlađe garde, obojica zbog glavnih uloga u filmu godine "Kauboj u ponoć": lanjski oskarovac Jon Voight i Dustin Hoffman. Kad je kaubojskim korakom došao na pozornicu Wayne se nije libio da iskreno pusti i koju suzicu od sreće:

- Istina, bio bih zadovoljniji - rekao je nama, okupljenim novinarima na improviziranoj konferenciji za štampu neposredno nakon obavljanja ceremonijala - da mi je Oscar došao dok sam bio mlađi. No svejedno, ovo je moja najznačajnija noć u životu.

Najveću senzaciju i u dvorani i u novinarskoj sobi (bilo nas je pet stotina akreditiranih iz cijeloga svijeta, a iz Jugoslavije su zbog podjele Oscara u Los Angeles doletjeli specijalni izvjestitelji VUS-a, "Borbe" i "Plavog vjesnika") izazvao je izbor glumice godine. Umjesto očekivane i već unaprijed slavljene veteranke Jean Simmons (za sjajnu kreaciju u "Sretnom završetku"), na nebu sedme umjetnosti pojavila se gotovo anonimna Engleskinja Maggie Smith koja je za ulogu u svom prvijencu "Mladost gospođe Jean Brodie" dobila i Oscara. Pretendenti u sjeni bile su još Jane Fonda, Genevieve Bujold i Liza Minnelli, ali Maggie Smith -  nikako. 

Ona se nije ni pojavila na svečanosti, unaprijed pomirena s ishodom pa je stoga radije ostala u Londonu. A eto čudo se ipak dogodilo i doslovno preko noći cijena na umjetničkom tržištu porasla joj je bar trostruko zahvaljujući malom ali svemogućem "Oscaru".

Od naših ljudi glavnu riječ na izboru vodio je naturalizirani Amerikanac, porijeklom s Korčule, Mike Frankovich, jedan od najmoćnijih hollywoodskih producenata, koji je bio glavni organizator priredbe u Glazbenom centru. 

Pored njega veoma je ugledan i glumac Karl Malden, odnosno Mladen Sekulović, rođeni Hercegovac koji se nije pojavio među uzvanicima. Bio je poslovno spriječen, ali nije zaboravio da Bulajiću telefonski prenese svoje najbolje želje.

Ipak, krv nije voda ...

Napisao: Pero Zlatar (Plavi vjesnik, 1970.)