DANAS se Goran Milić i Ksenija Urličić smatraju doajenima televizije u Hrvata. Ovaj članak iz TV Novosti govori o njihovom radu.

Prosinac 1986: Običaj je da na naslovnoj strani budu oni koji su napravili nešto veliko pa im se zbog toga divimo. To ne važi samo kada su u pitanju zgodne cure. Njima se divimo zato što nisu napravile ništa izuzetno, a ipak su na naslovnoj strani. U slučaju Ksenije Urličić i Gorana Milića netko može primijetiti da ni oni nisu, bar ovih dana, napravili ništa posebno.

To nije točno. Njih dvoje su Miss i Mister lapsus '86. Oboje su dokazali da gdje postoji čovjek, tu je i greška, a to baš nije beznačajno ako malo razmislite. Inače, sami lapsusi, da ih ponovimo, nisu od onih koji nešto mijenjaju u ovom svijetu niti izazivaju naročite posljedice.

Ona je, između ostalog, rekla: "Evo Vikinga, premda to nisu Vikinzi", a on: "Dobra večer, poštovani dnevnici!" i još neke čudne stvari kao što su "civilna zastava" i "topljenje vremena". Nego, kada su već tu gdje jesu, da kažemo nešto o njima.

Prvo nešto o Kseniji. Rođena je u Splitu prije nešto malo više od, recimo, 18 godina, ali to se može utvrditi samo uvidom u njen krsni list ili osobnu iskaznicu. Da je vidite kako se ruku pod ruku šeta s nekim tridesetogodišnjakom, ne biste se mogli zakleti tko je od njih dvoje mlađi. Kada su joj bile dvije godine, roditelji su je donijeli u Zagreb. Tu je završila romanistiku na Filozofskom fakultetu. Govori, osim maternjeg, francuski, talijanski i engleski, a španjolski razumije. Kako je dospjela na televiziju? Još dok je bila učenica četvrtog razreda gimnazije, dobila je glavnu ulogu u filmu Mali Jole.

Na televiziji jer se razvela

"Presudno je bilo to što je na audiciji traženo da znam dobro plivati, a ja sam trenirala plivanje i skakanje", priča Ksenija.

Ono što je tu važno jest da je asistent režije bio Ivan Hetrich. Film je snimljen, ona je tu igrala prvu ženu kapetana, ali je neslavno završio. Mali Jole je sklonjen u bunker dok ne poraste uz vrlo ozbiljnu i tešku kvalifikaciju da "socijalistički mornar nije prikazan u pravom svjetlu". Možda je to o svjetlu točno kada se zna da je film sniman vrlo skromnim tehničkim pomagalima.

Na prvoj godini fakulteta Ksenija je dobila poziv od Ivana Hetricha da radi na televiziji kao najavljivačica. Prihvatila je sa zadovoljstvom jer studentu nikada nije naodmet nešto malo para. Posao je radila dosta dobro, čak je, s Mićom Orlovićem, vodila i jedan Opatijski festival, i to još kao studentica. Međutim, sve što je lijepo, brzo završi. Udala se, a suprug je smatrao da joj nije mjesto na televiziji i ona je, uz veliku tugu, napustila posao.

"Bavila sam se prevodilačkim radom, usuđujem se reći, dosta dobro. Najviše sam voljela prevoditi poeziju jer sam i sama pisala pjesme i objavljivala ih. Na televiziju sam se vratila 1966. jer mi je ponuđen stalan posao."

"Jer ste se razveli?"

"Naravno!"

Prošla je sve stepenice u spikerskoj karijeri. Najavljivačica, spikerica informativnih emisija, spikerica-voditeljica, samostalna spikerica-voditeljica (to zvanje danas imaju samo ona i Oliver Mlakar, prošlogodišnji Mister lapsus), da bi danas bila voditeljica grupe spikera i urednica. Mi se šalimo pa kažemo da je spikerica-predradnica, a ona dodaje da joj je jako teško sa starijim kolegama jer ne može nametnuti autoritet kakav šefovi moraju imati.

Ono što možda niste znali o Kseniji Urličić jest da je već deset godina baka. Ima dvije unučice i naziva ih "moja pradjeca". Nema sumnje da bi osim titule Miss lapsus osvojila i titulu Miss baka kada bi takav natječaj postojao.

"Volim pisati i dobila sam ponudu od jedne zagrebačke izdavačke kuće da napišem knjigu Kako postati i ostati najljepša baka na svijetu. Ponudu sam odbila ne zato što mi se ne da pisati, nego zato što ne volim tu temu."

Zašto je Goran pocrvenio kao curica

Svaku večer u pola osam ide špica na kojoj piše Dnevnik, a zatim se pojavi on i kaže: "Dobra večer poštovani gledatelji, ovo je Dnevnik." A mi mislili da su crtani filmovi! Poslije mu đavo kriv kada kaže: "Dobro veče, poštovani dnevnici!"

"Neka američka žvaka?"

"Ne, nego praktična primjena moje teze da je u informativnim emisijama na televiziji ponavljanje korisna stvar. Znate, televizija nije isto što i kino, ona se ne gleda s istom pažnjom, ona nije umjetnost."

O Goranu Miliću sve znate jer ga volite. U poplavi prosječnosti, neučtivosti, frfljanja i baljezganja, on vraća vjeru da još ima finog i umnog svijeta. Bilo da intervjuira predsjednika neke države ili pred kamerama razgovara s njujorškim sidadžijom (nije tiskarska greška i ne treba pisati "sodadžijom"), on to radi onako kako treba, bez nadmenosti i bez one snishodljivosti koju katkad viđamo i čitamo kod ljudi koji su gurnuti u novinarstvo.

Zbog svojih vrlina, osobnih i profesionalnih, zbog petogodišnjeg boravka u SAD-u i kandidature Beograda za Olimpijske igre 1992., Goran Milić je novinar koji je u posljednje vrijeme najčešće odgovarao na pitanja svojih kolega.

"Volim odgovarati na pitanja kolega kada su ona u vezi s mojom profesijom ili nečim drugim u što se ja razumijem, ali se nelagodno osjećam kada za novinare trebam pričati o osobnom životu. Te priče vas smještaju u rang estradnih zvijezda i nogometaša, što ja nisam."

Tu njegovu nelagodnost smo odmah stavili na probu. Od svoje kolegice, Goranove školske prijateljice, saznali smo da je bio sjajan i u učenju i u izvannastavnim aktivnostima, ali da je bio očajan na satovima tjelesnog, pravi sportski antitalenat. Odmah smo ga to upitali, a on, onako krupan, pocrvenio je kao curica: "Nije točno, evo, mogu reći da je Ivica Osim rekao da bi volio da me ima u timu za mali nogomet. Igrali smo u Meksiku na male goliće Milojko Pantić i ja protiv Vladanka Stojakovića i Bobija Jankovića i pobijedili s 12:1. Sudio je Osim. Dobio sam komplimente od njega i od Toplaka!"

"Novinar koji želi u penziju s 55 godina ne voli svoj poziv!"

Goran je diplomirao na Pravnom fakultetu, govori francuski, engleski i španski. Oženjen je i ima trogodišnju kćerkicu i skoro petnaestogodišnjeg posinka.

Oliver Mlakar nam je rekao da je s djecom situacija ovakva: "Dok su mala, sišu mlijeko, a kada porastu, sišu krv."

Ovogodišnji Mister lapsus se uopće ne slaže: "Ništa na ovom svijetu nije tako dragocjeno i ništa ne donosi toliko radosti kao djeca. Ovog starijeg možete spustiti padobranom u Bangladeš, Gabon ili New York i da ne brinete, snalazi se odlično, a ova mala - pa ona je još mala!"

Svatko svojoj djeci želi sve najbolje pa smo to iskoristili da saznamo što Goran misli o profesiji kojom se bavi: pitali smo ga kako bi reagirao kada bi njegova djeca izrazila želju da odu u novinare.

"To bi me obradovalo", kaže.

"Mislim da je novinarstvo sjajna profesija i zabluda je da novinarima treba uvesti beneficirani radni staž. Novinar koji želi u penziju s 55 godina ne voli svoj poziv!"

Šteta, ovo mu baš nije trebalo! Međutim, on je takav, iskren, pa što bude...

Razgovarao: Stanimir Ristić (TV novosti, 1986.)