JULIJANI MATANOVIĆ razbili su automobil na zagrebačkoj Trešnjevci.

"Nakon dvije godine ponovno sam poželjela ostati u Slavoniji. A bila sam uvjerena da mi se to, nakon iskustva osječke ljute godine, više nikada neće dogoditi. Susreti sa slavonskim učenicima, slavonske rijeke, nagrada u Vinkovcima, grobovi najbližih, pansion na samom Dunavu… Na svakom se mjestu javljao onaj topao osjećaj pripadnosti. Čak i na grobljima. Jer, kako starim pitam se i on što se ne volim, ali možda i ne bih trebala, pitati", započela je književnica.

"Auto-cesta je u povratku prema Zagrebu nestajala u magli. 'Samo da nađemo slobodno parkirno mjesto blizu zgrade', ponavljao je Pavao. Auto je bio nakrcan odjećom, knjigama, kolačima, cvijećem, a i kulen se ne smije zaboraviti. I imali smo sreće. Mjesto ispred našeg ulaza bilo je slobodno. 'Ponesimo najnužnije, umorni smo, sutra ćemo ostalo', ponavljala sam P. No, on odgovoran i pedantan, nije pristao na moj prijedlog. Auto je oslobodio svih stvari", napisala je.

"Pred noć sam uzela knjigu Relativno naopako, izabrana djela Ivana Slamniga. Po ne znam koji put počela sam čitati roman Bolja polovica hrabrosti. No, prije toga prošla sam kroz Slamnigove antologijske pjesme, onako, da se podsjetim. I pročitala i 'Ubili su ga ciglama'. Bolju polovicu pripremam za Klub čitatelja pri Centru za kulturu Trešnjevku, za projekt koji tamo vodim i koji sam naslovila Čitamo Trešnjevku. A Slamnig je nekada bio stanovnik Čakovečke ulice. Došla sam do devedesete stranice i zaspala. Sanjala sam mamin grob, spomenik na kojem je pisalo prezime moga oca i moje, a ne majčino djevojačko", nastavila je u tekstu.

"Jutros smo pili našu prvu kavu kad nam je pozvonila susjeda i zamolila da siđemo. Staklo automobila, parkiranog sa srećom, bilo je razbijeno, a na mjestu vozača prijeteće je stajala cigla. Nažalost, ne ona iz Slamnigove pjesme.

Može li mi utjeha biti to što se i sad dogodila priča, mogu li se nasmijati i reći Pavlu da je pisac krimića dobio novu temu. Ili, ću blažiti svoju tjeskobu činjenicom da smo noćas bili žrtve veće zabavljačke akcije. Mladi policajci i ekipa za očevid bili su ljubazni, tješili su nas dvoje puno starijih od sebe, kao da smo djeca koja su mogla i gore proći. U petak ću čitati Trešnjevku. Sama sebe već godinama nagovaram na ljubav prema kvartu u kojem živim od 1993. godine, s jednim prekidom od godinu dana. Bila sam sigurna da sam u tome uspjela", požalila se.

"No, meni se danas ponovno ide u Slavoniju, među onu djecu i na Bosut, i u Vukovar, i u Đurdan. Plaše me cigle. I osjećam se, u ovom jadu od svijeta, doista kao mrav koji se više nikada neće razveseliti kad pred zgradom u kojoj živi nađe slobodno parkirno mjesto", zaključila je.