Foto: 123RF, Čik

RADNIK, radnik, radnik... Čini se da je bivša Jugoslavija mantrala samo o radnicima. A oni su bili prilično osjetljive biljčice. Ne vjerujete nam? Nakon ovog teksta koji donosimo u suradnji s Yugopapirom shvatit ćete da su našim očevima na radnim mjestima smetale prilično neobične stvari.

Rujan 1973: U tvorničkim halama, kancelarijama, laboratorijima, na svim radnim mjestima vlada napeta erotska atmosfera. Mini, ili točnije mikro suknja, otkriva ne samo gornje dijelove ženske noge, nego često i mnogo više. Je li kratka suknja prikladna za radno mjesto ili ne?

U jednom od ranijih brojeva započeli smo veliku anketu o ovoj temi. Razgovarali smo sa stanovnicima Splita, s prodavačicama iz robnih kuća "Merkator" na Novom Beogradu, s radnicima elektronske industrije Niš, s konobaricama u poznatom beogradskom klubu "M", s osobljem hotela "Lav" u Splitu i s radnicima štamparije "Glas" u Beogradu; posjetili smo kombinat trikotaže "Partizanka" i "Zelengoru" na Umci, novosadski "Jugopetrol", upitali vozače autobusa gradskog saobraćajnog poduzeća u Beogradu što misle, je li mini suknja prikladna za radno mjesto.

Ovoga puta nismo otišli ni u jednu tvornicu, kancelariju ili drugu ustanovu. Objavljujemo nekoliko mišljenja i iskustava naših čitatelja na ovu temu. Iz razumljivih razloga, zamolili su nas da njihova imena ne objavljujemo. Pružamo vam mogućnost da sami procijenite je li mini suknja prikladna za radno mjesto u kojemu su zaposleni ovi čitatelji.

Mislio sam - čini mi se

Redovan sam čitatelj vašeg lista. Pratim sve rubrike, a posebno me je zainteresirala anketa "Mini suknja na radnom mjestu, da ili ne" koju sam pratio od početka. Vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom u tome da je već bilo vrijeme da neki list pokrene ovakvu ili sličnu anketu i ukaže na negativnosti i sve obvezne popratne pojave koje dolaze zbog žena koje na radno mjesto dolaze često u neprikladnoj, da ne kažem nepristojnoj odjeći.

A da je to tako, poslužit će moj primjer i iskustvo u radnoj organizaciji u kojoj radim. Odmah da kažem: neću spominjati imena, jer sam siguran da bi mnogi muževi pocrvenjeli kad bi saznali da je riječ o njihovoj supruzi.

Zaposlen sam tek dvije godine u radnoj organizaciji u kojoj oko 80 posto radne snage čine žene. Sredina - kakvih ima na tisuće širom naše zemlje. U početku, kao pripravnik na poslu, nisam ni imao vremena obraćati pažnju na kolegice oko sebe, a kamoli na njihove zavodljive osmjehe i izazovnu garderobu. Ali krv nije voda. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci, i gle; sve se izmijenilo. Nisam više ostajao ravnodušan, pogotovo zato što u odjeljenju u kojem radim ima veoma zgodnih žena.

Osmjehivao sam se i ja, uzvraćao potajne poglede, ujutro pažljivo brijao i pazio pristaje li kravata uz košulju, žurno i veselo odlazio na posao. Razmišljao sam: "Zašto bih se ja osjećao neugodno kao momak, kad nikakvih obveza nisam imao".

Međutim, poslije godinu dana stupio sam u brak s djevojkom koja ne radi u mojoj radnoj organizaciji, a odnos i ponašanje kolegica prema meni nije se ni malo izmijenilo. Što je najčudnije, i ja sam ostao isti. Mislio sam: proći će to, ali kad i poslije više mjeseci ostade isto, ozbiljno se zabrinuh. Povjerio sam se svom najboljem prijatelju, objasnio mu da više ne mogu raditi u atmosferi koja je za mene sve drugo, ali ne i radna - a on me je posavjetovao da odem do psihijatra. Ali kako? Što da mu objasnim? Kakvu pomoć da zatražim? Zar da mu priznam da me uzbuđuju kolegice s kojima radim, njihove obnažene noge i izazovna garderoba, čudni osmijesi koji to možda i nisu.

Sada sam u situaciji kad ne znam što da radim. Popodne, kod kuće uhvatim sebe kako razmišljam o daktilografkinji iz moje sobe, njenoj kratkoj suknji i divno isklesanim nogama. I već počinjem pripremati materijal da bih ujutro prvi radio s njom i iz prikrajka promatrao sve ono što kratka haljina ne može sakriti.

Zaista, više ne znam što da radim. Možda će mi ovo pismo upućeno vašoj redakciji pomoći da se oslobodim more, da se izgube sve te slike iz moje glave, jer drugog rješenja izgleda nema. Znam da će i sutra moje kolegice doći na posao u izazovnoj garderobi, ne misleći pritom je li nama muškarcima sve to ugodno, i možemo li ostati ravnodušni.

Može mi biti kćer

Oženjen sam već deset godina, prijatelji i poznanici smatraju da živim u sretnom braku, ali izgleda da nije tako. U organizaciji gdje radim smatraju da sam sposoban rukovoditelj, a takav položaj i zauzimam. Vaš list čitam povremeno, ali redovno sam ga počeo kupovati kada ste se pojavili s anketom "Mini suknja na radnom mjestu, da ili ne", i to ne bez razloga.

Evo o čemu se radi: U mojoj organizaciji više od polovice radnika su žene. Radne mantile ne nosimo, jer vrsta posla nije takva da bi to bilo nužno. I kao što se može očekivati, svatko se oblači prema svom afinitetu i mogućnostima. Naravno, žene u tome pretjeruju.

Ne mogu reći da sam neki Don Juan, ali ni puritanac nisam. Svoju suprugu veoma cijenim i volim i mislio sam da nikada neću upasti u neku kratkotrajnu ljubavnu avanturu koja bi mogla razoriti naš brak, učiniti djecu nesretnom i utjecati na njih. Ali to je bilo donedavno, dok se nije pojavila mini moda. Tada je u mojoj radnoj organizaciji nastupio pravi kaos za nas muškarce. Više se nije znalo što je pristojno, a što nepristojno; što kratko, a što dugačko. Mini haljine su u početku bile iznad koljena, zatim na polovini butina, a sada mi se često učini da je kolegica došla na posao samo u bluzi. I pošto čovjek ima oči kako bi promatrao i gledao sve oko sebe, to sam i ja činio kad god mi se ukazala prilika.

Dovoljno je da se djevojka ili žena sagne u kratkoj suknji, već sam znao koje je boje njen donji veš. Ljetos sam imao još više prilika da pogledam lijepe ženske noge. U Beogradu su vrućine bile velike, kolegice su na posao dolazile čak samo u haljini.

Primijetio sam da sve više ostajem u kancelariji, što je vjerojatno uslijedilo ne zbog obima posla, već upravo zbog tog izazovnog oblačenja. Uvjeravao sam sebe da nije tako, ali na kraju sam i sebi priznao da ne mogu ostati ravnodušan na čari ženske ljepote. Zato sam se obratio vama da vam ukažem na sve posljedice koje mogu proizaći iz izazovne garderobe zaposlenih žena.

Zar je vrijedno zbog toga riskirati brak, zar i one nemaju muževe koji možda rade u istim sredinama gdje ih izazivaju kolegice s kratkim suknjama? Zar ne pomisle na to da se na posao mora dolaziti u pristojnoj odjeći. Možda ovo moje pismo neće imati odjeka u radnoj organizaciji gdje ja radim, možda ću se i sutra opet neugodno osjećati pored kolegice koja mi može kćer biti, ali ipak vjerujem da će mnoge pripadnice slabijeg spola shvatiti da je već krajnje vrijeme da ozbiljno razmisle o tome što je pristojno, a što ne.

(Čik, 1973.)