Kako je došlo do svađe između Vlade Divljana i ostatka Idola

Kako je došlo do svađe između Vlade Divljana i ostatka Idola
Screenshot: YouTube

DANAS je četvrta godišnjica smrti Vlade Divljana, a mi vam u suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1996. godine.

Kolovoz 1996: Nijedan objektivan kroničar jugoslovenskog rokenrola danas, ali ni sutra, neće moći da zanemari kompozitorski i izvođački doprinos Vladimira Divljana originalnom domaćem, posebno beogradskom, rock zvuku. Iako rezultat ravnopravnog djelovanja jakih intelektualnih i kreativnih ličnosti, grupa Idoli svoj uspješan muzički i komercijalni opus, duguje ponajviše - upravo njemu. Idol mnogih generacija mladih, ali i njihovih roditelja, otišao je prije pet godina u Australiju, oženio se i posvetio primjenjenom zvuku u okviru tzv. komponiranje za ekran. Početkom ove godine vratio se nakratko. Sa beogradskim prijateljima formirao je Old stars band i na koncertima u Novom Sadu i Beogradu potvrdio svoje vanserijske kvalitete.

Ti si osoba za koju nijedan roditelj ne bi imao ništa protiv da mu oženi kćerku! Da li je ta "beatles" priroda tvog karaktera od početka bila dominantna? Koje utjecaje trpi muzički ego Vlade Divljana u djetinjstvu i mladosti?

VLADA: Pamtim dobro kako sam 1967. vidjevši na TV reklamu za "Yellow submarine", prvi put čuo za grupu "The Beatles". Prosto sam - otkinuo. Nagovorim majku da odemo u Makedonsku ulicu, u Jugoton i kupimo neku njihovu ploču. Bio sam u trećem osnovne škole. Bila je to ploča "Oldest but goldest" - kolekcija njihovih ranih hitova, zaključno sa 1966-67. godinom. Nekako u isto vrijeme, čuo sam Dubrovačke trubadure! Jako mi se dopala pjesma "Luda mladost" i strašno sam poželio kupiti mandolinu. I kupio sam je, zaista.

S obzirom na tvoj kasniji muzički opus, izgleda da je bio prisutan i utjecaj jugoslovenske festivalske muzike. Varam li se?

VLADA: To je točno. Još kao mali, počeo sam reagirati na muziku. Tako mi kažu roditelji. Uglavnom, slušao sam Radio Beograd, Prvi i Drugi program. Tek 1970. počinje sa radom Studio B, koji pomno slušam. Ali i prije toga, na radiju se moglo čuti sve. Izvorna muzika, nije još bilo novokomponirane, tek su počeli pravi narodnjaci sa Lepom Lukić, zatim zabavna, festivalska i, strani rock. Tako, Zdenko, Boža i ja, posebno Zdenko i ja, uz akustične gitare i sa dvije drugarice iz zgrade, provodimo čitava ljeta pjevajući festivalske hitove, 1969., pa čak i 1971.

Zdenko Kolar i Boža Jovanović nalazit će se kasnije u prvoj postavi Idola. Od kad datira vaše druženje?

VLADA: Sa Zdenkom i Božom počinjem se družiti početkom šezdesetih. Stanovali smo u istoj zgradi, na Paliluli u Knez Danilovoj 36. Slušao sam sve, i solidno poznajem, za nekoga iz rokenrola, izvornu narodnu muziku, mada sam napravio samo jedan jedini pravi narodnjak, za film "Šest dana juna". I još jedan, kvazi-narodnjak sa Žikom bubnjarem, ustvari, Srđanom Todorovićem, Brankom Vukojevićem i Sašom Šandorovim. Ne smijem zaboraviti i utjecaj Korni grupe, na čije sam sve koncerte išao i imam sve njihove ploče.

Kornelije je nudio nešto van pop muzike, van onoga što su radile, na primjer, Pro arte. Bila je to manje-više, instrumentalna, progresivna muzika. Kasnije, dopao mi se rad nizozemske grupe Focus, kao i sve što je išlo ka jazz-rocku. Mnogo kasnije, pred novotalasnu plimu, recimo, Magazine, Howard Devoto, Gang Of Four, Pere Ubu i Joe Jackson.

Što prethodi grupi Zvuk ulice, tvom prvom značajnijem bendu?

VLADA: Sa Zdenkom i Božom, već 1969 i '70., amaterski snimam pjesmu "Pomoć, pomoć", koja je poslije objavljena na prvom singlu Idola. Ona je ustvari nastala 1968. Samo je tekst malo izmjenjen. To danas zvuči, recimo, kao da Siouxi napadaju. Ne možeš razlikovati je li to muzika ili nešto poput indijanskog napada.

Pošto mi tada još nismo ni znali akorde, bilo je to nešto što ja zovem tribal punkom, nepatvorenim plemenskim punkom. Tek 1970. Zdenko i ja, kod Branka Perišića u Braća Stamenković, pohađamo kurs gitare. Sve do osamdesetih, nas trojica, a kasnije Zdenko i ja sa Ristom bubnjarem, i u raznim drugim kombinacijama, sviramo u sastavima: Faraoni, Holipe, Eupa tridi, Merlin, pa onda Merilin...

Na kraju, skrasili smo se u grupi Zvuk ulice, 1977/78. Družili smo se inače i svirali sa ekipom iz kraja, Vladom Ikebanom, Bajaginim bivšim bubnjarem, Cveletom, basistom, džemovali zajedno. Tu se muvala i Pop mašina, Zoran Božinović, Džindžer...

Sa Zvukom ulice imamo tezge u Beograđanki, na šestom katu. Sviramo svaku večer Beatlese, Stonese i naše stvari. Nismo preterano izlazili u grad. Visili smo noću u Posljednjoj šansi. Tamo su sjedili pijanci i muzikanti iz kraja. Šansa, kako su je svi zvali, radila je cijelu noć, a nama je bilo bitno da pobjegnemo od kuće i prebrodimo noć.

Kronika beogradskog novog vala pisana je i autorskim rukopisom grupe Idoli. Pošto za potrebe ovog razgovora nećemo eksplicirati njen rad, reci, ipak, koji su bili uslovi i uzroci "herojskog doba" jugoslovenskog rokenrola, osamdesetih?

VLADA: Moja muzička transformacija počela je već 1977. U listopadu te godine, u Beograđanki, sviramo "Sheena Is a Punk Rocker". Tu smo svirali pola neki džez rok, a pola tzv. novi val. Ličili smo pomalo na Stranglerse, imali smo saksofon...

Znači, i prije Idola bio sam u novom valu. Ja sam se u njemu fenomenalno snašao. Sjećam se '80. u siječnju, već su nastali Idoli, ali više na papiru, družili smo se, upoznali Papića, ali, zapravo, nismo još imali nijednu probu. Srđan i ja išli smo prethodno zajedno u Osmu gimnaziju, a Krle i on studiraju zajedno na Medicinskom.

Tad je nastala pjesma "Gdje si sad Cica maco". Snimio sam je kod kuće na kasetašu. Super smo se zezali. Srđan i ja putovali smo Europom. U siječnju osamdesete bili smo u Londonu. Gledali smo koncerte The Boys, Classix Nouveaux i drugih novih bendova. Znači, punk je već bio prošao.

Ja sam se tamo osjećao kao kod kuće. Kao da sam mogao da ostanem u prijestolnici rokenrola i sviram u bilo kom bendu. Imao sam dvadeset dvije godine a svirao već dvanaest godina. Našao sam sebe u novom valu jer je bio eklektičan. Mogao si da radiš šta si htio.

Grupa Idoli imala je više intelektualne nego rokenrol ciljeve! Je li to bio i osnovni razlog za prestanak zajedničkog rada?

VLADA: Stoji da smo svi bili jake intelektualne ličnosti, izrazite individualnosti. Valjda se zato sve to i raspršilo.

Možda smo bili prejaki jedni za druge, poslije određenog vremena. Čim se tu uvuče televizija, i drugi mediji, čovek počne doživljavati sebe na više načina. Svatko ima neku svoju viziju, vidi sebe na određen način i onda se ta vizija suprotstavlja tvojoj pravoj prirodi i onome kako te vide drugi članovi benda. Na to nitko nije imun i to iscrpljuje.

Poslije medijskog comebacka s beogradskim i zagrebačkim muzičarima i rada na filmskoj muzici, iznenada, 1991., odlaziš u Australiju? Kako je došlo do toga?

VLADA: Otišao sam zapravo, slučajno, da posjetim djevojku koja je tamo odrasla i tamo živi. Planirao sam da moju buduću ženu posjetim u ožujku te godine, ali izašla je "Lutka koja kaže ne", sa Giletom, Pikom i Švabom, a onda je uletio i projekat za film "Crni bombarder", koji smo Gile i ja u najvećoj brzini uradili. Imao sam vizu na mjesec dana, spakovao jednu torbicu, "zapalio" u kolovozu i - ostao.

U Australiji je na snagu bio stupio dekret da se Jugosloveni koji su se tamo zatekli, zbog rata, ne moraju vraćati. Također, moja djevojka i ja pomislili smo da bismo mogli zajedno živjeti, vjenčati se i onda je bilo nedolično da je dovedem u zemlju usred rata.

Tako, umjesto da se mi vratimo, u Australiju stižu moji instrumenti. Krenuo sam ispočetka. Pravio sam nove snimke starih kompozicija koji su mi služili kao demo materijal za promociju u Sydneyju. Bilo je avanturizma u svemu tome da ostanem i probam. Ruku na srce kod nas i nije bilo puno izazova kad je riječ o instrumentalnoj muzici. Niti je filmska produkcija bila razvijena.

Kako je izgledao susret sa dalekim kontinentom?

VLADA: Odmah se vidi da je na južnoj hemisferi. O životinjama manje više sve znamo, uglavnom torbari, a drveće većinom čine eukaliptusi. Palme i razno tropsko cvijeće djeluju egzotično. Ima onih biljaka što love muhe, opasnih morskih pasa... U Sydneyju živi najotrovniji pauk na svijetu. Zmije su, bilo morske ili kopnene, izuzetno opasne.

Nažalost, još uvijek nisam posjetio Srednju Australiju, gde žive Aboridžini čija me spiritualnost i čiji me muzički instrumenti neobično privlače. Australija je zanimljiv mix rasa i boja koji tek posljednjih dvadesetak godina zadobija imidž multikulturalnosti.

Tamo si najviše radio muziku za filmove i špice, posebno na australijskom multikulturnom i multijezičkom kanalu SBS. Također, tvoje interesovanje se od harmonije okreće čistom zvuku, ambijentalnoj kao i etno-muzici. Kako čovjek prevali put od hit makera do "komponiranja za ekran" kako se taj vid produkcije naziva?

VLADA: Mene je instrumentalna filmska muzika, kao i muzika za raznorazne projekte, oduvijek interesovala. Radio sam muziku za studentski film Gorana Gajića, čak i za neke vojne filmove o letenju. Koristio sam muzičke "tepihe", sintisajzere za neke reklame.

Komponirajući filmsku muziku došao sam u totalni kontakt sa zvukom. Još 1992. godine na njihovoj Akademiji (AFTRS) upoznao sam, radeći na jednom studentskom filmu, ljude koji su studirali zvuk. Video sam da je to jedno vrlo zanimljivo polje za eksperimentiranje. Australija je na polju tzv. komponovanja za ekran, uz Kanadu i SAD, možda najjača u svijetu.

Ove godine, primljen sam na specijalistički kurs od godinu i po dana, na Australian Film Television Radio School koja na tržište izbacuje sound inženjere, ali svake godine omogući i jednom muzičaru ili kompozitoru da se usavršava. Ove godine, imat ću, dakle, sažete studije zvuka.

Ja se time već bavim. Pokušavam da kao jedinstvenu stvar promatram tekst, naraciju i muziku, odnosno zvuk. Muziku i šumove tretiram ravnopravno. Možeš pokriti spikera, dok priča, kao da pjeva nešto, da pratiš ritam njegovih riječi i ozvučavaš ono što vidiš, da neprimjetno prelaziš od zvuka ka muzici i obrnuto.

Neki početak takvog shvaćanja, primjećuje se već na albumu Idola "Odbrana i poslednji dani", zar ne?

VLADA: To je zanimljivo što si primijetio. Tamo, u pjesmi "Rusija", postoje elementi toga čime se sve više bavim u Australiji. Kad se spomene Vostok čuje se piiiip, kad se spomene, ona je radila, čuje se trrrrrrrrr, zvuk neke mašine, a zatim zvuk tramvaja, zvuk dvojke, koju je Mile-pile izvadio iz fonoteke Radio Beograda, i to je trebalo asocirati na "Majstora i Margaritu".

Jesi li radio nešto i na polju etno-muzike?

VLADA: Uslovno govoreći - da. Semplirao sam gusle i provlačio to kroz filmove koje sam "ozvučavao". U Beogradu sam bio songwriter, a tamo eksperimentiram zvukom, što ne znači da i taj rad nije komercijalan.

Iako sve još nije priznato, kao video klip, javljaju se radovi gdje je muzika podjednako važna kao i video. Pola-pola. Ne možeš da odrediš da li je to vidio ili muzički rad. To je audio-video mix. Uostalom, etno-muzikom smatram i "Odbranu i poslednje dane", ali to je više civilizacijski nego nacionalni etno. Kad čovjek vidi u nekom predgrađu Sidneja kako zajedno živi sto dvadeset nacija, shvati šta je multikulturalizam.

Multikulturalizam je odlikovao i nezaboravne "Maljčike"!

VLADA: Je li to bila samo suha varijanta dobrog teksta s ruskim refrenom ne bi imala uspjeha. Tu postoji ritam koji bi se mogao nazvati ska. Ruski ska, dakle, plus, topla melodija koja nosi, puno udaraljki, raznih ritmova, spoj raznih obrazaca.

Na kraju, da dodam, uvijek sam nešto petljao sa zvukom, povezivao jedan kasetaš sa drugim, nasnimavao, imao primitivan višekanalni sistem. Maštao sam da imam kreativnu slobodu i da ne moram nikom objašnjavati kako što da odsvira i sl. Tako da nije riječ o pukoj redukciji muzike na zvuk u mom radu već davanju značaja elementu bez koga nema muzike.

Zašto su se "Idoli" posvađali?

Do odlaska ovog broja u štampu, na tržištu se još uvijek nije pojavio CD "Odbrana i zaštita" koju je Vlada Divljan prošle godine snimio na novosadskim koncertima sa svojim Old Stars Bandom. CD je u produkciji Radija B 92 već odštampan ali nije završen omot jer se Srđan Šaper usprotivio izdavanju ove ploče, smatrajući da se na njoj ne smiju pojaviti kompozicije koje je napisao u vrijeme zajedničkog rada sa Idolima.

Kako u ovoj našoj pravnoj državi ništa nije precizno definirano, ostalo je nejasno smije li on da stopira to izdanje ili ne, iako će biti potpisan na svojim pjesmama i samim tim zaštićen kod autorske agencije.

Ovih dana se na liniji Australija - Beograd upravo usaglašavaju autorizacije pojedinih pjesama a kako je puno vremena prošlo od njihovog nastanka, teško je prisjetiti se šta je tko tačno uradio.

Nadamo se povoljnom rezultatu i skorom izlasku ove ploče. A po svemu sudeći, do konflikta je došlo poslije intervjua koji je Gile uradio sa Vladom za list Cool u kome se spominje i plagijat vezan za hit "Čokolada", a kao glavni krivac za to nedjelo je prozvan Nebojša Krstić koji je svojevremeno tu pjesmu donio na probu i izjavio da je on komponirao.

Srđan Šaper: Jeftina nostalgija

- Nema nikakvih problema sa izlaskom dotične ploče što se tiče bilo kakvih mojih zahteva ili prlmjedbi - kaže Srđan Šaper. - Moja jedina primedba bila je načelne prirode. Mislim da taj nastup na jeftin i nestvaralački način unovčava nostalgiju za nekim drugačijim i ljepšim vremenima. Što se Idola tiče, bilo je bolje ostaviti ih tamo gdje jesu, u miru, nego ih koristiti za privremenu i malu dobit, u nedostatku nekih novih pjesama.

Nebojša Krstić: Nismo stopirali projekat

- Čitao sam taj intervju u listu Cool u kome on (Vlada Divljan) priča razne gluposti - kaže Nebojša Krstić. - Nisam se bavio razmišljanjem zbog čega on tako priča, osim maglovite ideje, pošto nisam pričao s njim, da je on postao neka vrsta Borisa Bizetića, talentiranog kompozitora koji pravi majmuna od sebe. Čini mi se da i Vlada slično postupa. Zar nije i samo ime koje je dao svojoj ploči "Odbrana i zaštita" isto ono što bi Bizetić u "Be-be-šou" uradio s imenom ploče "Odbrana i poslednji dani". Išao sam sa Srđanom u Produkciju B92 i mi nemamo ništa protiv da se ona pojavi. Dakle, nismo ni pokušali stopirati projekt!

Razgovarao: Milorad Pavlović (Super Tin, 1996.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara