HRVATSKA diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, prisjetila se intervjua s Matijom Dedićem koji je originalno objavljen na HR2 u emisiji Music Pub. U tom intervjuu Matija se prisjetio svojih početaka, a govorio je i o odrastanju uz poznate roditelje.

"Ja sam odrastao i postavljao se u boljim vremenima, i u duhovnom, ali i ekonomskom smislu, što nažalost nove, fantastične generacije (i možda talentiranije od nas) nemaju sreću. Tako da je lako bilo glazbeno preživjeti prvih desetak-petnaest godina. Istina je da je jazz moja najveća ljubav i nije tajna da otvoreno pristupam i drugim žanrovima, raznim suradnjama", ispričao je Matija.

"Dobro se snalazim u pop-glazbi s Gibonnijem i kao glazbenik ne živim samo od jazza. Ako gledamo na to jesam li zadovoljan kao instrumentalist, a ne pjevač i osoba koja dolazi iz nekomercijalnih voda, i da sam još uvijek na sceni i preživio sam sve ove turbulentne godine, ja mogu biti sretan", rekao je tad.

"Nisam htio da se priča da je meni nešto dano"

Govorio je i o školovanju u Grazu.

"Bitno je da sam ja tamo odlučio, jer su znali da stiže sin Gabi i Arsena, želio sam proći sve čega sam možda u djetinjstvu i kasnijim nekim godinama bio lišen. Živjelo se u dvadesetak kvadrata, svirao sam na ulici, na svadbama, suočio sam se s konkurencijom i vježbao sam ko konj. U školi smo imali sve moguće kapitalce i celebrityje kao profesore i tamo je sve bilo najbolje. Ali htio sam proći taj put kao pravi muzičar, da se nikad ne bi pričalo kako je meni nešto dano, da su mi početne pozicije zbog roditelja na ovim prostorima bile lakše i vrata otvorenija. Baš zbog svega tamo, želio sam živjeti kao najnormalniji svijet, koji je živio skromno. Tako sam živio i ja" prisjetio se.

"Nije to sve skupa lako. Uvijek radim usporedbu s Vasilom Hadžimanovim koji je imao sličnu priču; izabrao je isti žanr kao i ja, iste godine smo otišli studirati van, iste godine smo dobili kćeri. Istih godina smo se negdje i urazumjeli. Tako da je i Vasil primjer toga. Imali smo ne samo popularne i opusom vrijedne roditelje nego i vrlo drage roditelje, kojima su vrata bila otvorena već na spomen njihovih imena. Te početne pozicije ja ne negiram, i to je moja velika sreća", rekao je o odrastanju uz Gabi i Arsena.

"Kad danas gledaš, kako etabliraniji i kvalitetniji ljudi, recimo u New Yorku, kako žive i što sve moraju poduzeti da im život nečemu sliči. Ja živim u blaženom regionu, kako ga svi nazivaju, jednom neobjašnjivom paradoksu crnoga i bijeloga. Svi mi ovdje moramo biti sretni, jer je vani za neke rezultate cijeli trud, splet okolnosti i sve što ide uz ovaj posao, sto puta veći", smatrao je.

Matija Dedić umro je u 53. godini.