ODMAH da kažem nešto zbog čega će me barem pola čitatelja zamrziti: ja vam i nisam baš neki veliki ljubitelj Balaševića. Meni su to suviše šablonizirane harmonije, kad naučiš jednu njegovu stvar, znaš odmah njih sto.

A slušao sam ga još kad je imao grupu Žetva, pa Rani Mraz i sve onda ostalo. I na tulumima su se njegove stvari pjevale uz gitaru tako da sam ih učio zbog društva. 

Kraj krivudave zagorske ceste

Ali je onda prošlo vrijeme tuluma, ne znam pravo koliko je prošlo a da nisam ni čuo neku Đoletovu pjesmu. Do tamo neke večeri 1994. godine kad sam u svom automobilu slušao kazetu Jedan od onih života, tada njegov posljednji album. 

Sve su to bile pjesme kakve je on već stoput napravio, jednostavne, pjevne, s dobrim riječima. Onu stvar Krivi smo mi čak sam svirao učenicima na etici, tumačio im tekst.

A onda je pred kraj kazete naišla pjesma Stari laloški vals, krenuo sam je slušati i tamo negdje u bespućima zagorskih brega morao sam automobil zaustaviti kraj ceste. Ovaj put nije crkao moj stari auto, nego moja još starija duša. Zadnji sam se put tako isplakao kad mi je otac umro. 

A sve to zbog samo jednog retka: "Nisam ja došao, di da se vraćam?"

"Neka idu otale..."

Jesen je 1991. godine. 

Ratuje se po Hrvatskoj, mojoj supruzi je stigla vijest da su i njezini rodni Đeletovci spaljeni do temelja, a obitelj jedva izvukla živu glavu. Stradao je tamo i naš auto, oldtimer Renault 4 iz 1967. godine.

A odjedanput smo se na tapeti našli i mi Hrvati iz Srbije, posebno oni iz Vojvodine. Krenuli su pritisci u Hrtkovcima, Nikincima, Gibarcu, stoljetnim hrvatskim naseobinama. Šešelj je javno pozvao sve Hrvate da napuste Srbiju ili će ih on "natvpati u kamione i pvotevati ih". Uvjet da mi eventualno ostanemo bio je da s JNA odemo u Hrvatsku i pucamo po svojima. Da i ja spaljujem Đeletovce. 

Nikome mi nismo bili ništa krivi. Živjeli smo svoj život, radili svoje poslove, ja vam mogu jamčiti da bismo zdušno branili Srbiju da ju je tko napao, pa makar i naši sunarodnjaci. 

"Neka idu otale", izjavio je na televiziji neki Srbin iz Hrtkovaca, misleći na Hrvate i Mađare. I u emisiji Utisak nedelje (tjedna) dobio najviše pozitivnih glasova gledatelja. 

Navukao Šešeljev bijes

Mi smo bili jedini u ovom ratu koji su protjerivani s teritorija udaljenog od svih borbenih djelovanja. Novine su širile zloćudne glasine da se Hrvati u Surčinu (blizu Beograda) naoružavaju. 

Đoletu nije promakla ta drama njegovih susjeda i prijatelja, lako se identificirao s prognanima i to pretočio u duboko osjećajnu pjesmu. I nije se libio da je objavi i navuče bijes šovinističkih pasa. 

Ima pjesma i moment nerealnog herojstva, što se Đoletu znalo počesto dogoditi. Glavni lik kao da sam odlučuje kad će otići. 

"Mi smo otišli jutro nakon što nam je bomba pukla u dvorištu", pričao mi je Antun iz Hrtkovaca. Poslušajte ovdje koliki su rok nesretnici uopće imali. 

Deseci tisuća beogradskih Hrvata

Da me ne biste pogrešno shvatili, Šešeljeve riječi i postupke osudili su brojni normalni ljudi, s kakvima se i dalje družim kad svratim do rodnog Beograda. Ali oni nisu imali ni vlast ni oružje, to su imali Slobini i Šešeljevi zaluđeni krvoloci.

Samo u Beogradu bilo je barem 40 tisuća Hrvata, mi smo tamo ostavili višestoljetni pečat. Simbol tog velegrada jest Meštrovićev Pobjednik; najbolji Partizanov nogometaš svih vremena bio je Stjepan Bobek; u Kući cvijeća počiva Tito iz Zagorja – da ne nabrajam dalje. 

Svejedno, malignim kreatorima Velike Srbije mi smo smetali. 

Mene nisu mogli zaplašiti. Ni kada bi netko zvao telefonom oko ponoći i dahtao u slušalicu. Ni kada bi neki od mojih susjeda ničim izazvani izlanuli da sve Hrvate treba protjerati.  

Meni se jednostavno smučilo i u ljeto 1992. s obitelji sam zauvijek napustio Beograd i preselio se u Hrvatsku. 

Tuga za Vojvodinom

Znao sam sretati brojne Hrvate iz Srbije i Vojvodine po Hrvatskoj, posebno oko Našica i Slatine. Mlađi su se uglavnom dobro snašli, brzo usvojili jezik nove domovine, školovali se i nalazili poslove. Oni stari nikada se nisu oporavili od napuštanja plodne vojvođanske ravnice. I znalo im se dogoditi da u pekari zatraže lebac, pa da ih istjeraju psujući im mater srpsku. Jedva je koji od njih doživio suđene godine, samo bi se lagano ugasili u njima stranoj zemlji.

Jer tamo u Vojvodini, kako veli Đole u pjesmi, sjahao je njihov askurđel (praprapradjed). 

Meni se otac doselio u Beograd i ja sam u tom gradu mislio provesti sav svoj život. Tu sam se rodio, družio, školovao, zaljubio, vjenčao, dobio kćer, diplomirao.

Nisam tu došao, di da se vraćam?

Više od Srbina koji razumije Hrvate

Mene je Đole tom rečenicom zauvijek kupio. I mene i još tisuće nas koji smo morali otići zbog pogrešnih krvnih zrnaca.

Kad je umro prošle godine, baš na današnji dan, ja nisam na Fejsu šerao Vasu Ladačkog ili Život je more. Samo sam se u mislima iz Njemačke, svoje već treće domovine, vratio onkraj krivudave zagorske ceste na kojoj sam prvi put čuo Stari laloški vals.

Iznova ga danas slušam. I duša mi pleše u laganom, tročetvrtinskom taktu. 

Prekrasne su mi i violina onog Roma (nažalost, također pokojnog) Ignaca i zvonke tamburice, ali mi sve to ni izbliza ne cijepa srce kao Đoletove riječi o nesretniku koji se nema gdje vratiti.

Panonski mornar nije bio tek dobroćudni Srbin koji je razumio Hrvate, nego čovjek koji je prihvaćao ljude. Sasvim dovoljno da ga se dovijeka zapamti.