PRIJE 12 godina preminuo je Vice Vukov. Povodom obljetnice njegove smrti, u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o njemu iz 1970. godine.

Kolovoz 1970. godine: Nakon završenih priredaba u okviru trećih Fraja u Postirama, na otoku Braču, i nakon vijesti u našoj štampi o ispadima pjevača Vice Vukova za vrijeme održavanja svog solističkog programa, dobili smo više pisama i telefonskih pitanja na tu temu. Očevici su opisivali svoju verziju događaja, onako kako su je osobno doživjeli, dok su se neupućeni radoznalci raspitivali što je, zapravo, učinio poznati interpretator?

Neukusna konferansa

Vice Vukov već dulje vrijeme gostuje po Dalmaciji i Hercegovini sa splitskim sastavom Batali, u kome, pored ostalih, sviraju poznati glazbenici Ivo Mozetig i Đeki Srbljenović. U svom šou-programu on predstavlja mlade pjevače Ratka Kožula i Slavicu Krvavicu. Početak njihova koncerta je uvježban i onaj događaj s križem, kojeg oko vrata nosi Kožul, i nakon kojeg Vice kaže: "Što ti je ovo? A, Bog i Hrvati. Dobro je", nije nastao kao plod improvizacije, već se ponavlja iz mjesta u mjesto, pa ta konferansa nije mimoišla ni Postire.

Nešto kasnije najavljujući Bodulsku baladu Vice je, otprilike, rekao ovo: "Kad pjevam ovu pjesmu uvijek se sjetim ovog mora, s kojim mi ne bismo imali onakav značaj pred sobom i pred drugima... a naročito pred drugima".

Nakon ponovljenog traženja grupe gledatelja da zapjeva ariju iz Zrinjskog, Vukov je "ispalio" najveću besmislicu na svom postirskom koncertu: "Hoćete Zrinjskog, je li? Ne bojte se: ja o tome mislim više od vas", da bi potom taj "biser" nadopunio riječima: "A gdje su sablje? Bez toga ne ide...", razmahujući pritom rukama po zraku.

Ipak je uz pomoć već pripravljene magnetofonske vrpce, na kojoj je bila snimljena glazba, otpjevao ariju iz Zrinjskoga i potom melodiju Hrvatski kraj.

Treba reći da je najveći dio gledatelja ostao zaprepašten onim što je govorio Vukov, tako da su mnogi nakon njegova pitanja: "Što još želite?" uzvikivali: "Hoćemo Arsena".

Ljudi su se osupnuli kad je pred svima Vice ispio dobar gutljaj vina iz demižonke koju mu je iz jednog brodića dodao neki mještanin. Ispraćaj nije bio tako srdačan i spontan kao što je bio doček.

Direktor Fraja Arsen Dedić na čiju se molbu Vice odazvao da pjeva u Postirama, nakon onoga monologa o sabljama, nije mogao izdržati sramotu koju mu nanosi njegov kolega pa je kriomice napustio brod Palamidu s kojeg su nastupali svi izvođači. Poslije toga Arsena se više nigdje nije moglo vidjeti.

Voditeljica ovog programa, poznata spikerica zagrebačke televizije Gordana Bonetti, spriječila je još veći skandal koji je mogao nastati nakon Vicina koncerta. Čula je kako se grupa mladića iz Postira, koji su čamcima prebacivali pjevače i ostale sudionike programa s Palamide na kopno i obratno, dogovarala da iskale svoj bijes i ogorčenje prema Vukovu time što će ga gurnuti u more: "On je vaš gost i to ne smijete učiniti!", rekla je i svojim autoritetom onemogućila da se dogodi neželjeni finale.

Ogorčeni Postirani

Nakon Vicina koncerta nastala je konsternacija. Inače ljubazni i srdačni domaćini, prilazili bi gostima i ograđivali su se i ispričavali zbog onoga što se dogodilo:

"Jeste li vidjeli kako nas je Vice osramotio?", bili su, uglavnom, komentari koji su se mogli čuti. Sutradan ujutro Vice je prošetao rivom, ali se malo tko osvrnuo za nj. Nije bilo one uobičajene gužve koja se stvara oko poznatih i popularnih imena: nisu mu tražili fotografije i autograme već su ga jednostavno ignorirali.

Ubrzo su organizatori zabavnog života u Postirama zaključili da Vicu Vukova ubuduće više neće zvati, jer se nije korektno ponio prema njima i zloupotrijebio je njihovo gostoprimstvo i povjerenje. U Postirama gotovo da se nije čula lijepa riječ za pjevača kojeg su do tada željno očekivali i veselili se njegovu pjevanju.

Čemu služe javne tribine?

Slažemo se s onima koji kažu da iz ovoga slučaja ne treba dizati prašinu jer je istup jedne individue isuviše beznačajan da bi se iz toga mogle izroditi neželjene stvari. Ali valja upozoriti Vukova da je, u najmanju ruku, nečasno koristiti popularne medije za naturanje nekih svojih nezdravih ideja.

S kruto pravne strane gledajući Vicu Vukova nitko ne može pozvati na krivičnu odgovornost. Još manje netko može pledirati na to da on ne pjeva Zrinjskoga, jer je to glazba iz opere koja je inspirirana poviješću baš kao i mnoge druge. Najmanje netko može zahtijevati da Vice Vukov ubuduće ne pjeva na koncertima, da mu se onemogući nastup na televiziji i da mu se s programa skinu pjesme koje emitiraju radio stanice.

Ali, valjalo bi jasno i glasno reći da sve što u zadnje vrijeme radi ovaj pjevač, koristeći svoju popularnost koju je stekao isključivo pjevanjem, a ne govorničkim plitkim istupima, nije na mjestu. On je sam na stupcima našega lista svojedobno rekao da mu je kao razumnom čovjeku stran svaki šovinizam i da se energično ograđuje od svih onih koji ga pokušavaju načiniti šovinistom.

Upravo zbog toga, da ne bi dovodio u neugodne situacije one koji ga slušaju i one koji mu organiziraju koncerte, pa na koncu i samog sebe, Vice Vukov mora shvatiti da javne tribine nisu njegova osobna prćija i mjesta za privatna iživljavanja.

(Plavi vjesnik, 1970.)

Komentar Slobodne Dalmacije od 14. VIII 1970.: "Mesijanstvo" Vice Vukova

Na veliko iznenađenje nekoliko tisuća slušatelja završne večeri Postirskih fraja, pjevač zabavne glazbe Vice Vukov obilježio je svoj nastup i s nekoliko političkih ispada. Već u početku svog dijela koncerta on je pjevaču Ratku Kožulu izvukao iz njedara križ i glumeći čuđenje rekao: "Što je to?", da bi odmah dao i odgovor: "A, Bog i Hrvati. Dobro je."

Kasnije kada je pjevao jednu ariju iz Zajčeva "Zrinjskog", u mikrofon je ubacio "otkriće" kako o sudbini domovine on "misli više" nego sav taj puk koji je došao da ga sluša, da bi još uzviknuo: "Gdje su sablje!"
Ta samozvana mesijanska pretenzija da on predvodi u brizi za naš narod bila je u grotesknom nerazmjeru i s prigodom i s njegovim značenjem, ali je ostavila mučan utisak na gledalište.

Da ne bi bilo nesporazuma, moramo dodati da danas demonstrativno paradirati sa sintagmom "Bog i Hrvati" ima vrlo natražnjački prizvuk. Taj slogan, koji je nastao u političkoj realnosti Hrvatske s kraja prošlog stoljeća, dobio je kasniji izraziti klerikalni prizvuk: "dobri Hrvati" su jedino katolici, a njih treba u političkoj akciji da vodi kler.

Dobro znamo kamo je to dovelo u nedavnoj prošlosti. Danas je to besmislica čak i sa službenog gledišta crkve, koja se i po koncilskim shemama i po sporazumu između Vatikana i Beograda odriče od uplitanja u političke prilike naše zemlje. Time, naravno, ne mislimo da katoličke i druge vjernike treba bilo kako politički otuđiti.

Totalno su besmislene i ambicije da se otvorena pitanja Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji mogu rješavati bilo kako drukčije nego u postojećim političkim strukturama. Stoga je anarhoidno politikantstvo Vice Vukova dostojno samo sažaljenja, jer je, eto, u jednoj glavi, koja je stekla znatnu popularnost pjevanjem zabavnih pjesama, nastala takva pomutnja da on posve gubi orijentaciju o svom značenju u našem javnom životu i umjesto da pjeva - falsificira političke ciljeve hrvatskog naroda.

Istina, Vukov kao samozvani tribun nije nimalo interesantan. Ali, na žalost, on je pokušao dovesti u pitanje karakter čitave jedne priredbe kao što su Postirske fraje. On je bio gost Fraja, i to samo kao pjevač, i iz puke pristojnosti trebao se s poštovanjem odnositi prema pozivu svojih domaćina. No, on je više volio politikantsku opereticu, jadnu i po svojim idejama i po očekivanjima koje u nju Vukov polaže. To je naišlo na osudu i sudionika i organizatora postirskih priredbi.

Doduše, tu mučnu epizodu bit će - zbog njene sadržajne beznačajnosti - lako zaboraviti, ali treba otvoreno reći da u našoj javnosti ne može biti dočekana aplauzom.

Napisao: V. Mirković (Slobodna Dalmacija, 1970.)