U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam priču iz 1987. o tome kako je kontroverznom zagrebačkom redatelju Zvonimiru Majcugu oduzeta radna kopija pornografskog filma OAZA.

Ožujak 1987.: Sve što je do sada stvorio Zvonimir Majcug iz Zagreba sud je proglasio pornografijom. Sada se taj kontroverzni režiser oglašava knjigom Kako je snimljen i zabranjen prvi YU pornić, koju je autor ovog teksta pročitao u rukopisu, budući da iz štampe izlazi za nekoliko tjedana. Je li na pomolu nova "pornografska" afera i hoće li sud opet imati posla?

"U ljetnoj noći, prepunoj zvuka cvrčaka iz obližnje livade, nalazi se filmska ekipa bljedunjavo osvijetljena radnim svjetlom. Glumica ih gleda ravnodušno, svi se motaju ispred nje. Nije joj jasno što oni sada čekaju i čačkaju po tim spravama, umjesto da je snimaju, da iz nje konačno počinju raditi neugasivu filmsku zvijezdu. Ona je potpuno spremna, naučila je tekst, svako slovo, zarez, točku. Naučila je kretnje koje treba uraditi tijekom trajanja kadra, naučila je amerikane, totale, polutotale, iako joj nije bistro što ti izrazi znače, ali ona je sve naučila što su joj rekli da nauči i ono što nisu. Pogledala je kratko glumca obučenog u bosansku narodnu nošnju. On je sa zanimanjem buljio u asistente kamere koji su, vozeći se na kolicima, probavali hod kamere.

Gledala je tog malog miša s profila, zadržavajući pogled na njegovom paperju ispod nosa, po brčićima, koji su vjerojatno tek proljetos počeli nicati, zaključila je da nema više od osamnaest ljeta. Bio je sitan, više je nalikovao ratnoj siročadi iz Jasenovačkog logora nego glumcu s tri snimljena filma. Taj dečko, prema planu snimanja, će je zavoditi, strasno rasturati..."

Kvarnjak protiv svih

Ovako počinje najnovija Majcugova provokacija, koja sigurno neće ostaviti ravnodušnim zaštitnike javnog morala. Kažem "provokacija" jer se to određenje idealno uklapa u njegov stvaralački identitet, dosta dobro poznat široj jugoslavenskoj  javnosti. Ovoga puta kontroverzni režiser iz Zagreba oglasio se knjigom Kako je snimljen i zabranjen prvi YUpornić, koja će uskoro izaći iz štampe. Zahvaljujući beogradskom kolegi Ivanu Miladinoviću, koji mi je osigurao rukopis, ovo je prva prezentacija knjige u domaćim sredstvima informiranja. Djelo izlazi u izdanju BIMAY-a iz Šapca, izdavačke kuće čiji identitet još ni policija nije utvrdila. To me navodi na zaključak da se radi o posljednjem Majcugovom dreku, koji će sigurno zaintrigirati nadležne službe.

Iskreno, ne bih želio u tome im pomoći, ali kada već stvaralac ne šuti o knjizi, reklamirajući je na sva zvona u štampi, nemam ni ja razloga sakriti ovaj podatak. Majcug koji, nesumnjivo, puca na dobru zaradu, s obzirom na atraktivnost materijala, kaže u štampi da roman na 210 stranica donosi sva zbivanja u vezi snimanja filma OAZA, od literarne obrade scenarija, audicije za izbor glavne glumice, snimanja filma, do samog oduzimanja i zabrane radne kopije. 

Je li radna kopija stvarno pornografski materijal ili je u pitanju nešto drugo? Kakva je pozadina čitavog slučaja? Što se događalo tijekom suđenja u sudu i izvan njega? Posredstvom ovih pitanja Majcug pokušava probuditi radoznalost ljudi.

Štampa je o ovom Zagrepčaninu u više navrata pisala, i to redovno s negativnim predznakom. Ne znam ni za jedan članak objavljen posljednjih godina čiji se autor a priori stavio na Majcugovu stranu. Svi su ga neštedimice napadali kao kvarnjaka koji se bezobzirno ostrvio na postojeće moralne norme, a ta se javna osuda uglavnom temeljila na odlukama zagrebačkog suda, koje su po Majcuga redovno bile pogibeljne.

Očigledno da je Majcugu pukao film, pa se u nedostatku celuloida opredijelio za papir. Sve u smislu obrane, naravno. Zato njegov literarni gest podržavam u startu, jer smatram da se radi o demokratskom potezu koji zadire u polje koje, po svim pokazateljima, kod nas još uvijek nije dovoljno istraženo. To je pitanje odnosa ovog društva prema (ne)moralu i ljudskom dostojanstvu.

Biografija jahača apokalipse

Ako neko bude pisao povijest pornografskog filma u Jugoslaviji, morat će imati u vidu sljedeće činjenice: Zvonimir Majcug je rođen 27. prosinca 1959. godine u Bjelovaru, ali se kasnije s roditeljima preselio u Zagreb, koji će postati njegovo "kreativno gnijezdo". Rastao je, naravno, na periferiji, u specifičnom prostoru koji će odigrati značajnu ulogu u njegovim stvaralačkim opredjeljenjima. 

Godine 1974. on se intenzivno, s jednom grupom mladića slične vokacije, počeo baviti amaterskim filmom, a godinu dana kasnije posvetio se pisanju scenarija za dokumentarne i igrane filmove. U Njemačkoj je snimio jedan turistički film, a odmah potom, u Mariji Bistrici, folklorni dokumentarac Ćup na vodu ide dok se ne razbije (o ljudima koji prave glinene ćupove za vodu). 

Pokušao je, zatim, na Akademiju, ali nije primljen, što ga nije pokolebalo. Godine 1980. napisao je scenarij, a dvije godine kasnije i snimio film Ja sam tvoj Bog, u kojem je glavnu ulogu igrala Ružica Sokić. Već tu se nazire seksualna orijentacija autora, odnosno njegova opsjednutost oralnim elementima u ljubavi.

U međuvremenu je Majcug izdao prvi broj časopisa YU EKSPRES, koji su vlasti dočekali na nož i zabranile ga zbog, navodne, pornografije. Na naslovnoj strani objavljen je Djed Mraz s povelikim udom. U vezi s ovom zabranom iz zagrebačkih kina definitivno je povučen i Ja sam tvoj Bog, koji ni do danas nije vraćen.

Tek što se bura stišala, jahač apokalipse se upustio u novu, još pogibeljniju avanturu: snimio je OAZU.

Odlukom Opštinskog suda u Zagrebu, kojim je predsjedavao mladi sudac Ranko Marijan, 20. prosinca 1985. godine film je ocijenjen kao pornografski, a autor je osuđen na tri mjeseca zatvora (godinu dana uvjetno).

Čuvena je Majcugova rečenica po izlasku iz sudnice: "Sve će to narod pozlatiti..." Od tada radna kopija OAZE čami u bunkeru.

Teško vrijeđanje morala

Sada se Majcug knjigom ostrvio na presudu, smatrajući da je oštećen i nepravedno proglašen pornografijom. Njegov glavni argument je taj što mu je zaplijenjena radna kopija, koja u takvom obliku, prema njegovoj izjavi na sudu, nikada ne bi izašla pred javnost. U tom smislu sud je, po njemu i njegovom odvjetniku, reagirao protiv Ustavom zagarantiranih sloboda izražavanja. Majcug je izričit:

"Ovo što me terete na osnovu radne kopije izgleda mi kao gonjenje književnika na osnovu radnog rukopisa za buduću knjigu..."

PRESUDA: "U ime naroda! Okrivljeni Majcug Zvonimir kriv je što je od 13. do 17. rujna 1984. godine u Zagrebu, u Oporovečkoj 21, te na točno neutvrđenim otvorenim prostorima na području grada, u cilju prodaje, snimio na 16 mm filmskoj kolor-traci, prema vlastitom scenariju, radni materijal za film OAZA, u dužini od 1624 metra i trajanju od oko 3 sata, s nizom scena pojedinačnih spolnih odnosa jedne žene s trojicom muškaraca, tako da je pritom kamerom registrirao prodiranje muških spolnih organa u ženski, scene oralnog seksualnog odnosa glumaca u filmu, neprekidno pritom snimajući u prvom planu spolne organe, pa je tako, prikazavši na vulgaran način intimne odnose, napravio film kojem je jedini cilj prikazati različite načine seksualnog odnosa između muškaraca i žene, a radi zadovoljavanja seksualne pohote širokog kruga osoba, kojima je film kroz redovno prikazivanje bio namijenjen, pri čemu je ponizio dostojanstvo žene, koja je postala objekt zadovoljenja nečije seksualne pohote, dakle proizveo je predmet kojim se teško vrijeđa moral, čime je počinio krivično djelo protiv drugih društvenih vrijednosti..."

Kako i pored najbolje volje nisam mogao pogledati OAZU, ostaje mi lamentirati jedino nad rukopisom buduće knjige, tekstovima koji su o filmu objavljeni i dostupni sudskim materijalima. Nije mi pritom namjera napasti Majcuga, jer to bi bila krajnja drskost, ali ne želim se ni slijepo povinuti sudskoj odluci. Presuda od tri mjeseca zatvora, dosuđena "u ime naroda", ishitrena je - od samog početka zasnovana na diskutabilnim odrednicima i nediferenciranim kriterijima.

I sistem je "nemoralan"

Presuda je donesena nakon što su nestručni ljudi pregledali radnu kopiju. U njoj su posredovali čak i predsjednik SO Dubrava, sekretar partijske organizacije, ljudi iz zagrebačkog SUP-a. Izuzimam iz tog kruga samo vještaka Vladimira Cvitana, filmskog kritičara. Sudac Ranko Marijan je rekao da je vještačenje bilo ponuđeno prof. dr. Anti Peterliću, našem poznatom filmologu i predavaču na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali on je to, navodno, odbio. 

Cvitan ovako objašnjava profesorov postupak ("Start, 8. veljača 1986.): "Sudac mi je rekao da se dr. Peterlić ne bi usudio reći za nešto da je pornografija. Ta intelektualistička, tipično liberalna rezerva da se donese nepopularna odluka u korist državne represije nije nimalo čudna. Fakultetski profesor s golemim filmofilskim iskustvom mogao bi, nema sumnje, odlučiti je li nešto pornografija kada bi zato postojali čvrsto utvrđeni kriteriji. Ovako, budući da ih nema, naučna mu impostacija onemogućava da to učini..." 

Glavna činjenica je, međutim, što je autor osuđen na osnovu radne kopije, dakle nečega što je još uvijek u procesu. Po toj logici, vlastima se otvara mogućnost da Majcugu zapljene i rukopis ove knjige. Neuobičajena procedura.

Majcugu je zamjereno što je film htio distribuirati u javnosti i tako povrijediti moralne norme ovog društva. Bilo bi to razumljivo da se u ovom društvu zna što je moralno, a što ne. Svakoga dana svjedoci smo rušenja dostojanstva ljudi, ali ono se ne pripisuje pojedincima, već inflaciji. Zbog ugrožavanja dostojanstva i morala naroda nitko neće otići u zatvor. 

Vlastima je mnogo zanimljiviji sitan nemoral jer rasprave o njemu odvlače pažnju sa suštinskih stvari. Je li moralan sistem u kojem milijuni ljudi žive na rubu egzistencije, ni krivi ni dužni, dok bogata manjina kupi kajmak? Nije ni čudo što se u takvoj konstelaciji odnosa rađaju OAZA i njoj slična "djela". Kažnjavanjem Majcuga ovo društvo ni za pedalj neće biti moralnije, niti će mu uništenje filma sačuvati dostojanstvo (koje ionako nema).

Majcug i njemu slični pogodni su upravo zbog toga što su nebitni. Oni se osuđuju kao "rušitelji ljudskog dostojanstva i reklameri nemorala koji ide na podrivanje društvenih vrijednosti." Koje krupne riječi.

Umjesto da ozelenjavamo pustinju, mi isušujemo oazu.

Jedan odlomak iz knjige Kako je snimljen i zabranjen prvi YU pornić:

"S obzirom na to da smo snimanje filma dogovorili za deveti mjesec, morali smo požuriti s audicijom. Objavili smo oglas u Večernjem listu. Na telefon, kod kojega je dežurao Mici, počele su se javljati prve kandidatkinje želeći se dočepati uloge u filmu. Javljale su se djevojke od petnaest do trideset i više godina. Mici je pažljivo razgovarao s njima i ugovarao audiciju, koju smo zbog povećanog interesa djevojaka morali organizirali u dva dana - subotu i nedjelju poslijepodne. 

Audicija je održana u bivšim prostorijama Panonija filma. Audiciji je u oba dana prisustvovalo tridesetak djevojaka. Na audiciju sam dolazio kasnije od ostalih, jer sam službeno bio odsutan. Djevojke su sačekali dečki iz ekipe. Nakon mojeg dolaska razgovarali smo o samom filmu. Mici i Dampa su im prije dali scenarije, koje su one pročitale, i počeli smo diskutirati o sadržaju filma. Dado i Vlatko su sa strane pažljivo promatrali ponašanje te način izražavanja svih djevojaka. Tu je bila i Snježana Vrcan, koja me je bučno pozdravila, tipično za one koji žele skrenuti pažnju na sebe.

- Zvonimire, meni je Boris sve ispričao, to jest čitav sadržaj filma, sada sam pročitala scenarij i ja sve prihvaćam. Sve te seksi scene ja sam isprobala s dečkima iz Kleke. - cvrkutala je Snježana, želeći pošto-poto biti izabrana.

- Čekajte, molim vas, da se pozdravim sa svim djevojkama. Sve ste ovdje ravnopravne i svaka od vas ima puno pravo informirati se o ovom scenariju po kojemu će se snimati film. Ja ću vam sada objasniti sadržaj filma, način snimanja svih scena, kakav nivo glume tražimo od vas i sve ostalo što je vezano za ovaj projekt. Poslije toga možete postavljati pitanja na koja ćemo vam odgovarati ja i moji suradnici.

Sve djevojke još jednom listaju scenarij, čitajući dijelove koje prije nisu uspele detaljnije proanalizirati. Poslije toga im objašnjavam sve o filmu. Nakon toga djevojke se počinju raspitivati o ulozi Lolite, o seksi scenama, jesu li polumračne ili mračne, jesu li istinske, kako se te scene glume i tako dalje.

- Možete sve slobodno pitati i raspitivati se o svim scenama te o ostalim podacima u vezi s filmom. Ovdje nema novinara i diskrecija vam je zagarantirana. Vas tu ima dosta, same ste svjesne da će samo jedna od vas glumiti Lolitu, ali nemojte unaprijed misliti da netko ima protekciju. Izabrat ćemo stvarno onu koja najviše odgovara ulozi. U filmu ima dosta sporednih uloga, koje nisu seksi, pa možete njih glumiti, zato vas molim da čitate i ostale uloge, a ne samo Lolitu.

Snježana se ponaša najprirodnije i najslobodnije, dečki s Klake su je dobro podučili prije audicije. Ona i dalje priča kako prihvaća ulogu Lolite bez rezerve..."

Utisci s projekcije OAZE

Vladimir Cvitan, filmski kritičar iz Zagreba, bio je na projekciji radne kopije OAZE i evo što je tom prilikom zabilježio:

"Na siromašnom formatu šesnaestice, u lijevom dijelu velikog bijelog platna Jadranove dvorane, naravno, sve bez tona, što je samo pojačavalo otužni utisak nekog improviziranog, jeftinog, opskurnog pornokina na, recimo, hamburškoj periferiji, odvijala se, k'o za vraga - in medias res - scena oralnog seksa žene i dimnjačara.

On je bio gol, začađena lica i s dimnjačarskom kapom na glavi i prilično se nevješto pravio da uživa u onome što djevojčina usta izvode među njegovim nogama. Radilo se o mladiću prosječne građe i ispodprosječne seksualne tehnike, barem po onome što je na filmu pokazao. Djevojka, glavna i jedina glumica u filmu, nespretno je petljala oko njegovog poluerektivnog spolovila i na njenom musavom licu (on ju je začađio prljavim rukama) nije se moglo prepoznati ništa - čak ni dosada.

Na pitanje koje su mi kao filmskom kritičaru vještaku najčešće postavljali oni koji su čuli za sam videomaterijal budućeg Majcugovog filma - a glasilo je "A kako, zapravo, ona izgleda" - pokušat ću odgovoriti s filmsko-kritičarskog, a ne općeljudskog polazišta. U nevještom, naivnom, početničkom kontekstu Majcugovog filma ona se doima prikladno: kao nevješta, naivna početnica.

U Majcugovom filmu ljudi, ambijenti i način na koji komuniciraju, čine odlučan i ustrajan otklon od svake moguće konvencionalne ideje dopadljivog. Glavna glumica - najviše. Ten joj je neuredan, kosa upropaštena bezbrojnim mini-valovima i neredovnim šišanjem, grudi obješene kao u vučice koja je othranila Romula i Rema, a stomak otečen, bijel i nekako prijesan, onakav kakve je preferirao Krleža u svojim zgražavajućim, naturalističkim opisima tajni ženskih tela. 

Iako ne sumnjam da Snežana Vrcan može zadovoljiti nečiju pohotu, iskreno i možda naivno sumnjam da bi se moglo raditi o "širem krugu osoba", kakav u slučaju pornografije propisuje zakonodavac... "

Tekst: Željko Marković (Glas omladine, 1987.)