U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o diplomatskom incidentu koji je skoro izazvao pas Josipa Broza Tita.

Svibanj 1983.: Tito je zavolio pse još kao dijete u Kumrovcu. Kasnije je imao tri vučjaka koji su nosili ime Tigar, ali najpoznatiji i u najdražoj uspomeni ostao je prvi Tigar iz ratnih dana...

Poslije desanta na Drvar, Tito je odlučio da s Vrhovnim štabom i pratnjom ode na sigurnije mjesto, odakle će rukovoditi završnim operacijama u oslobođenju Jugoslavije. Prije ulaska u avion na Kupreškom polju, Tito je o tome obavijestio predstavnika britanske vojne misije Viviana Streeta.

Britanca je to iznenadilo, jer "u njegovoj svijesti Tito je bio povezan sa svojim šumama i planinama pa je bilo teško zamisliti da bi on iz njih otišao. Ali, ubrzo je uvidio da je Titova odluka bila i te kako pravilna", pisao je Fitzroy Maclean. Poslije kratkog boravka u Bariju, Tito je ljeti 1944. došao na Vis.

I na tom otoku, Tito je za svoje stalno boravište izabrao jednu prirodnu tvorevinu, pećinu ispod brda Huma. Tigar se od njega nikud nije micao. Čak i kad je išao na kupanje, u pratnji svoje tjelesne straže, pas je također s njime plivao. Tu je bio i jedan od Titovih pratilaca Branko Broz, inače njegov nećak, koji nam je pričao o tom Tigru. Vučjak je bio stalni gost pećine. Noću je spavao kraj Titova kreveta.

Nekad bi se uvukao Branku u krevet i "zagrlio" ga svojom velikom šapom. Svako jutro Tito je poslije brijanja i umivanja išao u obaveznu šetnju, što se nije moglo zamisliti bez Tigra, koji ga je pratio u stopu. 

Jednog dana Branko, njegov brat Vlado, koji je također bio Titov pratilac, i Titov sin Žarko, odlučili su se dosta grubo našaliti s Tigrom. Gotovo silom su mu u njušku nalili pola litre rakije i odmaglili od pećine, u kojoj je po dužnosti jedino morao ostati Branko Broz. 

Uskoro je Tito krenuo u šetnju, ali Tigra još nije bilo na nogama. Zvao ga je, ali pas "totalno pijan" jedva je digao glavu. Netko je ipak "otkucao" što su napravili mladići. Tito je pozvao Branka i upitao strogo:

"Što ste to učinili Tigru?"

"Ništa, druže maršale, dali smo mu samo malo rakije", pokušao se izvući Branko.

"Vraga ste vi njemu dali samo malo. Vi ste njemu dali toliko da bi s tim i vola napili. Da to više nikad niste učinili. Zašto mučite životinju, mangupi jedni!", ljutio se Tito gledajući svog ljubimca kako nemoćno leži.

Tigar spašava razgovore

Jednom je, ma kako čudno izgledalo, Tigar "spasio" vrlo važne političke razgovore u Italiji. Ljeti 1944., komandant savezničkih snaga u Sredozemlju, general Wilson, pozvao je Tita da dođe u Casertu, da se dogovore o usklađivanju ratnih operacija protiv Nijemaca. 

Na prijedlog F. Macleana, Tito je poveo i psa Tigra. Poslije leta avionom, Tito i Wilson sastali su se u jednoj lovačkoj kućici u Caserti. Iza Tita su stala dvojica njegovih tjelesnih čuvara. "Vladala je donekle suzdržljiva atmosfera", opisivao je taj sastanak F. Maclean. "Nitko još nije izustio ni riječi, a bilo je očito da svatko razmišlja kako da zapodjene razgovor. Međutim, situacija je uskoro bila spašena." 

Zahvaljujući Tigru. Naime, jedan talijanski konobar nije mogao izdržati živčanu napetost, zbog strogih pogleda naoružanih Titovih pratilaca, pa je iznenada, uz povik, ispustio veliku zdjelu francuskog graška, kojim je posluživao goste.

"U tren oka u sobi je nastao urnebes", sjeća se dalje F. Maclean. "Tigar, probuđen iz svog nemirnog sna pod stolom, zaurlao je kao vuk i stao ujedati nožne članke ljudi što su sjedili oko stola; Talijani su stali uzbuđeno čavrljati i gestikulirati. Jedan čas se činilo da se neće moći zavladati situacijom. A u taj čas stao se general Wilson smijati... Gotovo su mu došle suze na oči od silnog smijeha. Ne poznajem čovjeka koji bi imao zarazniji osmijeh. U tren oka i Tito je stao grcati od smijeha, a za njim i čitavo društvo za stolom... Nestalo je svake suzdržljivosti. Od tog ste časa mogli sa sigurnošću predvidjeti da će Titov posjet postići, barem s društvene strane, potpuni uspjeh."

Diplomatski incident

Zajedno sa svojim gospodarom, Tigar je putovao na još jedne važne razgovore. Bilo je to krajem rujna 1944., kad je Tito odlučio otputovati u Moskvu da se sa sovjetskim predstavnicima dogovori o koordinaciji operacija između Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske. Poletio je u "Dakoti", s viškog aerodroma.

Neposredno prije puta, kao da je predosjećao odlazak gospodara, Tigar se nikako nije mogao smiriti. Stalno je bio uz Tita pa ga je on na kraju morao povesti sa sobom u avion. Ali da pas ne bi pravio buku prilikom ukrcavanja, stavili su mu vreću na glavu!

Poslije rata, kad se Tito smjestio u svoju rezidenciju u Užičkoj 15 u Beogradu, Tigar je morao mijenjati navike. Brzo se uklopio u novi ambijent. Sam je otvarao sva vrata. Zapamtio je gdje je kuhinja u koju je odlazio sam. Nije bio proždrljiv, već je i s malim bio zadovoljan.

Međutim, 1948. godine, kad je naša zemlja došla u sukob sa Staljinom, Tigar je izazvao mali diplomatski incident.

Tih dana, prema sjećanju Milana Žeželja, prvog ađutanta i šefa osiguranja Vrhovnog komandanta, Tito je pozvao sve ambasadore u našoj zemlji. U Užičku ulicu došao je i sovjetski ambasador Lavrentijev. O tome je, dalje, Žeželj pričao:

"Ne znam zašto, ali Titov vučjak Tigar je odmah počeo režati. Tito ga je umirivao, ali uzalud. Došlo je čak i do malog incidenta, jer je pas skočio i uhvatio Lavrentijeva za nogu. Odmah smo dezinficirali mali ujed, Tigar je strogo kažnjen, a drug Tito se morao izvinjavati sovjetskom ambasadoru..."

Kraj prijateljstva

Godine 1947. Tito je prvi put došao na Brijune, koji su mu se, iako su bili razrušeni i zapušteni, odmah sviđali. Počelo se s njihovim uređivanjem, a Branko Broz, Titov pratitelj, sjećajući se tih dana, priča:

"Često smo dolazili na Brijune, gdje je Tito imao potreban mir za rad, a ujedno je uživao u šetnjama i jahanju. Kad bi imao malo slobodnog vremena, volio je otići na otok Vangu, koji je tada, iako neuređen, bio idealan za kupanje. Ali, kupanje se nije moglo zamisliti bez Tigra, koji je Tita pratio u stopu. Kad bi Tito ušao u vodu, Tigar je odmah krenuo za njim. Nekad bi ga šapama ogrebao po leđima. Imali smo muke da ga odvojimo od gospodara."

"Tigar je pod svaku cijenu želio vidjeti svog gospodara na kopnu - nastavlja B. Broz - Bila je to velika ljubav, kojoj je jednom ipak morao doći kraj. Kad je Tito 1953. otišao u posjet Velikoj Britaniji, prvi put nije poveo svog psa. A Tigar je baš tada, predosjećajući da neće još dugo živjeti, pokazao koliko je volio svog gospodara. Bio je već star i bolestan. Veterinari na Brijunima upotrijebili su sve umijeće da ga održe u životu, dok se Tito ne vrati. Kad se Predsjednik najzad pojavio, Tigar mu je sav radostan pošao u susret, posljednjom snagom popeo se prednjim šapama na njega i liznuo ga. Kao da se opraštao. Poslije toga povukao se u jedan kut i tiho uginuo. Tako je završilo veliko prijateljstvo između Tita i njegova Tigra."

Napisao: Stipe Jolić (Vikend, 1983.)