U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1984. o socijalnim razlikama u Jugoslaviji.

Srpanj 1984.: Govori se o osam, pa čak i trideset tisuća milijardera, ali i o mnogo većem broju ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Otkud tolike socijalne razlike u nas?

Umjesto limunade, televizija nam je za ljetne sparne večeri ponudila seriju Dinastija. Dugo se snebivala hoće li to učiniti; brinula je kako će široke narodne mase, zaokupljene skupoćom i padom životnog standarda, reagirati gledajući raskoš i bogatstvo. 

Ako je suditi po teti Mari, ženi iz naroda, koja živi na Dorćolu u sobičku tri s tri i svake subote se na pijaci svađa sa seljacima kao da su oni krivi što joj je penzija mala, televizijski oci mogu mirno spavati. Njoj se svidio petrolejski magnat Blake Carrington, šarmantni postariji gospodin koji nema mnogo sreće s djecom i more ga ljubavni jadi, a suosjećala je i s modernom Pepeljugom Krystle Jennings, koja se s mukom snalazi u labirintu od četrdeset dvije sobe svog budućeg doma. 

Teta Mara jedva čeka nastavak serije, nezaslijepljena toaletama, salonima i automobilima (vidi ona, nije u tome sva sreća), samo jedno žali: što tako nešto nismo mi snimili, nego Amerikanci.

Stvarno, nismo, a mogli smo. Imamo i mi milijardere, ne tako bogate kao Carrington, ali i oni imaju kuće s dvadesetak i više soba ispunjene stilskim namještajem, dvorišta s ogradom od kovanog željeza, bazene za kupanje, vikendice u planini i na moru radi promjene zraka, luksuzne automobile, motorne čamce, pa i jahte, a djecu školuju po bijelom svijetu. 

Industrijalac Laza

Sjećate li se onog našeg nesuđenog mini-industrijalca iz Platičeva? Kako se ono zvaše? Laza Jošić... Tako nekako. Onog što se poslije izlaska iz saune izležavao na rubu bazena u hotelu Jugoslavija u Beogradu i rashlađivao duplim viskijem s ledom.

Zamislite priču o njemu: dugo gaca po blatu, a onda, odjednom, u njegovoj glavi - "klik", dođe mu genijalna misao da pravi nešto što nitko dotad nije. 

Ne bude lijen pa nađe i firmu koja će to otkupljivati bez obzira hoće li koristiti. I tako se naš junak nađe na gradskom asfaltu okružen svim blagodatima koje pruža. Bogat, mada ne i slavan. Ali za slavu se ubrzo pobrinula policija koja je otkrila sve i obavijestila javnost. Laza je morao napustiti bazen kad mu je bilo najljepše (što ćete, cijena slave nije mala).

Blaž iz Trogira

Ili, priča o Blažu Žaji iz Trogira, neobičnom igraču na žici, čija domišljatost zaslužuje divljenje. S invalidninom od 8600 dinara stekao je kuću vrijednu milijardu i po starih dinara, trosobni stan u Zagrebu, "Ladu", "Mercedes", "Ford Taunus" (to od automobila) i kamion "Man". I sve ovo za nekoliko godina, do svoje pedesetpete. 

Mora se priznati, tako što može samo naš čovjek, zna on rastegnuti prihod i desetostruko, a to ni Carringtonu ne bi pošlo za rukom bez izvora nafte. 

Ali ni u ovom slučaju inspektori nisu imali smisla za divljenje, začeprkali su po Žajinim poslovima i otkrili da se bavio preprodajom građevinskog materijala i zemljišta i na tome basnoslovno zarađivao. Protuzakonito, kako bi drugačije. I, ode mast u propast.

Ali, ne!... Nisu svi naši Carringtoni, pardon Jugovići, ovako završili. A i zašto bi ako su bogatstvo koje imaju stekli radom, pošteno, jer mi nismo proklamirali da ćemo stvarati socijalističko društvo siromašnih pojedinaca. (Doduše, nismo imali u vidu milijardere, oni su nekako prebrzo došli, iznenadili su nas.) 

Bitno je da imetak nije stečen špekulacijama i krađom, uz još jedan uvjet: da se zna na koji način - nasljeđem (imamo mi i stričeve u Americi), zaradom u SR Njemačkoj ili drugdje u bijelom svijetu, i zaradom, što da ne, u Jugoslaviji. Doduše, kad je riječ o zaradama u zemlji, malo tko od Jugoslavena vjeruje da se može postati milijarder pa makar radila i tri člana obitelji. 

Nevjerne Tome računaju: ako radnik ili službenik ima zaradu od dva milijuna mjesečno, trebao bi raditi cijeli radni vijek i da ne potroši ni dinar kako bi dogurao do milijarde!

Kad netko kupuje stanove i gradi vikendice, osiguravajući tako ne samo sebe nego i svoje sinove, kćeri i unuke, sve svoje nasljednike (cijelu dinastiju) ili vozi luksuzna kola, ne može da ostane neprimijećeno. To vide susjedi i prijatelji (vidi i vlast) i za takve ljude se obično kaže da su bogati. Studenti kao studenti, za vrijeme nemira 1968. nazvaše ih crvenom buržoazijom. A pošto su ovi dobili u težini, sedamdesetih godina prvi put se čuo i izraz - milijarderi.

Otkud jaz?

Socijalni položaj nekih slojeva stanovništva (kako se to stručno kaže) pogoršalo je četverogodišnje opadanje realnih zarada za petinu, kao i stalno bujanje cijena i pad vrijednosti dinara, pa je dr. Miroslav Radovanović, autor knjige Sociologija bijede i pauperizacije upozorio:

- Sirotinje i bijede ima više nego što se u svakodnevnom životu može zapaziti. Statistika pokazuje samo nosioce socijalne pomoći, a članovi porodice se ne vide... Pored te, službeno priznate sirotinje (lica sa socijalnom zaštitom), danas je u teškoj situaciji od 15 do 20 posto zaposlenih, a to je veliki odred ljudi. Na granici siromaštva su, također, naši radnici u inozemstvu koji su ostali bez posla, a ne uživaju nikakvu pomoć zato što su zaposleni na crno, zatim slabo plaćeni radnici u drvnoj, tekstilnoj industriji i drugim privrednim granama koje loše stoje, invalidski penzioneri i penzioneri s malom penzijom i radnici čiji je kolektiv u gubicima ili je otišao pod stečaj. Dakle, siromaštvo nije slučajna i pojedinačna pojava.

Otkud ovoliki jaz u našem društvu, da se na jednoj strani govori o milijarderima koji žive kao bubreg u loju, a na drugoj o sirotinji koja je zapala u bijedu? Zar nismo mogli u dosadašnjem razvoju prevladati ove razlike, ne da bismo sada govorili o jednakim stomacima, već da ne bismo imali sirotinju? 

Ovo pitanje nije novo, postavljano je i ranije, a odgovor koji je prije šest godina dao Valent Huzjak, predsjednik Komisije za društveni nadzor Sabora SR Hrvatske, čini se da je još aktualan:

- Mislim da je razvoj našeg društva prekratak - rekao je on - da bi se u tom vremenu mogle prevladati socijalne razlike toliko da bismo mogli kazati: sad smo u osnovi sve riješili. Za tako nešto potreban je čitav niz pretpostavki - od materijalne osnove do društvene svijesti i društvene discipline, a za to treba više vremena. S druge strane mora se priznati da smo u prevladavanju socijalnih nejednakosti učinili više nego itko u svijetu i da su te nejednakosti u svim drugim sistemima dublje i veće nego u našem društvu, ako ih gledamo sa svih onih aspekata koji određuju položaj čovjeka u jednoj zajednici, od pitanja školovanja, zapošljavanja, samoupravljanja...

Imovina - domovina

Ipak, mogućnost bogaćenja mimo rada utjecala je na bujanje potrošačkog mentaliteta i eroziju socijalističkog morala. Zato je, valjda, u znak protesta učenica M. V. u jednoj školi na Crnogorskom primorju u pismenom zadatku na temu "Domovina je kao zdravlje" svuda pisala umjesto riječi domovina - imovina. Uvidjelo dijete da je nekima lična imovina kao - domovina.

Poznati ekonomist dr. Branko Horvat smatra da nejednakost nastala iz imovinskih odnosa predstavlja veliku društvenu opasnost. Sličnog mišljenja je i Petar Matić, član Predsjedništva CK SKJ, koji je rekao da se mora spriječiti sve veće raslojavanje u društvu koje nastaje na osnovu primanja van radnog odnosa. 

Franjo Kožul je rekao da treba posvetiti posebnu pažnju socijalnim raslojavanjima u radničkoj klasi i na selu, kao i "općoj ofenzivi za pretvaranje društvene svojine u privatnu".

Mogu se očekivati i dalje promjene u nagrađivanju rada, ali ne ka uravnilovki, što se sada osjeća u mnogim kolektivima i zbog čega je Petrašin Petrašinović, direktor Zavoda za istraživanje tržišta, upozorio: "Ekonomija u kojoj su uzor i cilj prosjek, nema baš radosnu budućnost."

Napisao: Jevrem Damnjanović (odlomci iz teksta za Ilustrovanu, 1984.)