U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam članak iz 1988. godine o odnosu prema migrantima u Jugoslaviji.

Kolovoz 1988: Zavedeni naivnim preporukama da je put do Zapada najlakši i najbrži baš ovuda, strancima bjeguncima se noge odsjeku kad čuju resko "Stoj!". Zašto bježe, tko ih vodi i za koju cijenu - pitali smo graničare, inspektore i suce...

Kada je graničar Halid Kulići pošao na stražu u mlaku ljetnu noć kod Nove Gorice, sigurno je mislio na mnogo što: možda na more iza planina, na jugu, živost, muziku ili na svoje daleko selo na Kosovu, brojnu obitelj, beskrajna, sada sparušena polja i umorna krda bivola. S Ljubišom Šukovićem dijelio je rizik te noći na granici.

Sigurno jedno nije mislio: da će postati glavni akter tihe drame, o kojoj se već dva mjeseca govori u Novoj Gorici i njegovoj jedinici. Drame koja nije samo njegova osobna već spletena sa stotinama, pa i tisućama ljudi, tu i drugdje gdje se može prijeći granica, na koju je njegova epizoda bacila malo više svjetla.

O samom događaju od prije dva mjeseca, saznajemo od starješine Milorada Mijatovića:

- Mladi vojnik je sada u svom selu. Halid i Ljubiša su te noći obilazili svoj granični sektor. Čuli su komešanje. Kada ono ni poslije obaveznih "stoj" nije prestalo, zapucali su. Onda se zbilo nešto neobično. Grupa od sedamnaest ljudi, koliko su u polumraku mogli procijeniti, nije se razbježala. Stali su, mada su i s onih tridesetak metara vidjeli da su "ovamo" samo dvojica. Mirno su se predali.

Kada su im prišli s uperenim puškama, Halid je po nekoliko riječi (u njegovom se kraju govori turskim jezikom) shvatio da su bjegunci Turci. Sve bi prošlo da jedan od njih nije izgubio živce i skočio na Halida. Ovaj je uzvratio rafalom. Pucao mu je u noge i time omogućio hvatanje bez žrtava. Dobio je nagradno odsustvo upravo zbog toga. Kulići je mogao tada upucati i u tijelo toga čovjeka pa da ga je i ubio - kaže nam starješina - ne bi odgovarao jer bi bilo u samoobrani.

Neuspjelo zavođenje

Na ove riječi Milorada Mijatovića, koje rasvjetljavaju ljudsku dramu jednog vojnika koji se držao "donje granice" svojih ovlaštenja, prisjećamo se podataka koje smo dobili lani, kada su u Kopru, Umagu i Portorožu uhvaćene veće grupe bjegunaca i onih koji su organizirali ova bjekstva. Uhvaćeni su na talijanskoj strani, glavni posao napravili su karabinjeri, ali je udio imao i naš SUP, posebno onaj u Umagu. Međutim, tada se ispostavilo da su bjegunci, koji su na nekoliko mjesta prelazili granicu (bilo je i "tura" s gliserom), uglavnom Tamilci, koji su iz Šri Lanke bježali poslije teških događaja u njoj. Oni koje je pritisnula nesreća, a ne "klasični" kriminalci i šverceri, nisu to bili čak ni tipični politički bjegunci. Takvih je i tada, pa i sada, zanemarljiv broj.

- Da, da, upravo u tome i jest naš problem, kao i ostalih organa SUP-a, tužiteljstva, sudova - kaže nam ovaj starješina JNA.

- Zna se točno što je naša dužnost kada se uhvate ovi bjegunci. Predajemo ih SUP-u, ovi dalje tužiteljstvu. Tako smo postupili i sa spomenutim turskim državljanima, s tim što je i onaj ranjeni (pomoć mu je poslije ranjavanja ukazao sam Halid Kulići), najprije ležao u bolnici u Šempeteru. Međutim, kada ih mi uhvatimo, ne odaju sliku koja se uobičajeno o njima ima. Ranije, kada bi ih naši vojnici uhvatili i sprovodili, to je najčešće bio slučaj s onima koji su zaustavljani kod Mirena i Stante, pokušavali su podmititi vojnike, najčešće tehničkom robom i novcem, dok su ih pojedine žene probale čak i zavesti. "Noviji" slučajevi takve primjere znatno rjeđe bilježe, a bjegunci ostaju tihi, povučeni, izazivajući sažaljenje. Evo, zimus smo uhvatili bračni par - Rumunje. Bili su izgladnjeli i promrzli. Dali smo im odjeću i hranu, a potom ih odveli u ovdašnji SUP.

Vodiči taksisti?

No ni ljeto ne donosi mir na granicu. Vidimo to iz novinske vijesti koja kaže da su nedavno u novogoričkom Osnovnom sudu osuđeni na šest mjeseci zatvora (uvjetno na dvije godine) Mustafa Radončić iz Titove Mitrovice, privremeno nastanjen u Ljubljani, i Branimir C. iz Ljubljane te njihovi sudionici Esad H., Branimir V., i Redžep A. (koji su dobili manje kazne) zato što su pokušali osmorici Filipinaca omogućiti prelazak naše granice s Italijom. Filipinci, četiri muškarca i četiri žene, kažnjeni su sa 150.000 dinara. Iako i površan pregled sličnih slučajeva upućuje na to da se zbog ovakvih djela pred novogoričkim sucima našao, osim bjegunaca, i veliki broj Jugoslavena. Kome oni nude ovakve "usluge", pitali smo javnog tužitelja Zvonka Fišera:

- Pa, prije godinu dana najčešće Tamilcima i Kinezima, a sada Etiopljanima, Filipincima, Irancima i Rumunjima. Po nepisanom pravilu, dakle, ljudima iz zemalja s jakim političkim previranjima koje prate siromaštvo, glad i druge nedaće. Zbog toga je ove godine priveden 71 strani državljanin, a 15 ih je krivično odgovaralo zbog pokušaja prelaska granice. Odreda su izjavljivali da su im glavni "vodiči" bili taksisti, i to iz Ljubljane i Rijeke. Ne sjećaju im se registarskih brojeva na autima, ali znaju da su tražili po 200 dolara za svakog člana. Lani su ih najčešće dovozili do kavane "Markovac" kod Umaga pokušavajući im naći gliser za bijeg u Italiju, a ove godine ih uglavnom ostavljaju na Kolodvorskoj ulici, kod same željezničke stanice u Novoj Gorici, pokazujući im ogradu - ustvari granicu između dvije zemlje.

- Vidite, ovaj prijelaz je visok svega metar i pol. Taksist im samo kaže: "Evo, preskočite i već ste u Italiji." Potom munjevito bježe nazad, a stranci ostaju sami, prepušteni na milost i nemilost sudbini. Ako netko i prebjegne, hvataju ga talijanske vlasti koje su još rigoroznije od naših - ističe Viktor Pergar, inspektor za strance u novogoričkom SUP-u, dodajući da mu se čini kako im je ta trka preko ograde posljednja u slobodi, bar za nekoliko sljedećih mjeseci.

Pucnjava i mir

Sutkinja za prekršaje u Novoj Gorici Ana Šviligoj dotakla se i dijela priče o Jugoslavenima koji se pokušavaju dočepati Zapada.

- Među 263 pokušaja bijega, koliko ih mi imamo evidentiranih, većina otpada na naše državljane. Točnije, na strance samo - 46! Što se tiče naših, među uhvaćenim je najviše Sarajlija (iz općina Stari Grad i Centar), pa iz Beograda, Novog Sada, Skoplja, Prištine, Prnjavora i Podujeva. Većinom ih kažnjavamo mandatnim kaznama (za pokušaj prelaska granice 30 tisuća dinara, a za prelazak do 30 dana zatvora).

Mnogi se ovdje sjećaju događaja od prije četiri godine kada je u Šempeteru došlo do žestoke pucnjave u kojoj je ubijen jedan Beograđanin, dok je drugi ranjen. Kod obojice policajci su, kasnije, pronašli čak pet pištolja. Bilo je to poodavno i nešto slično se kasnije nije ponovilo. No, oprez nikada nije naodmet. Jer mir na granici je, ipak, često prividan.

Napisao: Nurudin Vejzagić (Una, 1988.)