Kekin ima himnu za sve one koji se osjećaju zarobljeno u mržnji i šovinizmu

Kekin ima himnu za sve one koji se osjećaju zarobljeno u mržnji i šovinizmu
Foto: Damir Spehar/PIXSELL

KEKINOV glazbeni put izvan matičnog Hladnog piva ne bismo mogli nazvati pretjerano uspješnim, što na prvu možda može zazvučati negativno, ali u stvarnosti nije bio ni pretjerano ambiciozan jer do ove se godine svodio na "U dva oka" iz 2001.

Mile i Putnici dali su nam nešto lakšu glazbenu pozadinu uvijek kvalitetnim Kekinovim tekstovima iako je kod većeg broja slušatelja "zazvonila" tek "Dolje je bolje". Iako mu kritičari tada, a ni kasnije nisu bili pretjerano naklonjeni, činjenica je i da fanovi nisu pretjerano skloni eksperimentima pa "na nož" dočekuju sve što ne mogu jednostavno strpati u ladicu, a njegov prvi solo izlet bio je upravo takav. 

Nema sumnje da će na isti način dočekati i "Kuću bez krova", njegov novi solo materijal koji kritičari već pokušavaju uladičiti nazivajući ga "springstinovskim" i uspoređujući ga sa Zabranjenim pušenjem (što je donekle očekivano, s obzirom na generalni štimung pjesama kao što su "Reno 4" ili "Beton"). Ono što će većina čuti jest da Mile Kekin na ovom albumu zvuči drugačije. 

Tekstovi su osobniji, glazba je smirenija, a Mile je više zainteresiran za šetnju alejom sjećanja nego osvrte na ono što se svakodnevno zbiva oko nas, iako ćete i ovdje nabasati na poneki društveni komentar. 

"Problem" ovakvih albuma je to da predstavlja golem odmak od onoga na što su slušatelji navikli čuti od autora (doduše, pronaći ćete i "Tijanu" koja se u drugoj verziji pojavila na "Danima zatvorenih vrata"), ali to nikako ne znači da je ovo "dosadna verzija Hladnog piva" ili "Hladno pivo za umirovljenike". Upravo suprotno, ovo je daleko kvalitetniji album od "U dva oka" i strana autora koja najbolje funkcionira upravo u ovakvom aranžmanu.  

Daleko od toga da Kekin i inače nije sklon ljubavnoj tematici, ali ovdje se to čini kao dominantniji narativ pa dobivamo više "romantičan sam, ali nikada ljigavo sentimentalan" momenata i Mileta koji bez nepotrebnog uljepšavanja i zrelo analizira odnose. 

"Zrelo" je vrlo rijetko dobar izbor riječi za album bilo kojeg žanra jer vrlo se često radi o eufemizmu za umirovljeničko prđenje preko (jedva) žive dosade. U isto vrijeme, postoje i albumi poput ovog na kojima to nije šifra za uglazbljeni davež.

Ovo nije kompilacija himni za stadione, festivale i slične goleme prostore, ali to i ne mora biti. Štoviše, Kekinu to nije ni pretjerano bitno jer takvih mu pjesama u tridesetogodišnjoj karijeri ne nedostaje.  

Ipak, jedna mu se zalomila. 

Radi se o "Atlantidi", suradnji s Bajagom koja je u kratkom vremenu postala ono što "Ja nisam vaš" nije uspjela iskomunicirati. Ovo je himna svih onih koji se osjećaju zarobljeno na prostorima gdje razum šapće, a glupost, šovinizam i mržnja koriste megafon. Onoj istoj gluposti koja je nedavno donijela jednu od najbesmislenijih priča koje su pogodile domaći medijski prostor i zasrale ga potpuno suvišnim raspravama o Bajagi, braniteljima i primjerenosti bendova koji sviraju na festivalima lokanja piva. 

U isto vrijeme, riječ o jednoj od onih pjesama snimljenih na "frekvenciji" koju čuju samo istomišljenici pa možda neće doprijeti do onih koji bi iz svega mogli izvući nešto pozitivno, ali odavno smo precinični da bismo vjerovali da će "Give Peace a Chance" donijeti mir u svijetu. 

Upravo je to i najbolji opis ovog albuma. Možda nije dovoljno glasan, nadrkan i nabrijan da rastrese mase, ali oni koji ga zaista budu čuli, prepoznat će sve njegove kvalitete. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara