JEDNOM mi je jedan antipatični djedica u Baselu, rodnom gradu Rogera Federera, rekao da nije naročit fan najboljeg tenisača u povijesti. U to vrijeme Federer je bio na vrhu svijeta.

"Nije u redu što se preselio u kanton u kojemu plaća najniži porez. To nije patriotski", rekao je djedica koji je objasnio da se Roger nekad tijekom karijere preselio u Schwyz i okrenuo leđa rodnom kantonu. Schwyz je poznat kao porezni raj i kanton s najnižom stopom poreza na dohodak u Federerovoj domovini. Mnogi mu to ne opraštaju.

"Nemojte tu bocu ostavljati na klupi", dodao je djedica kad sam odlazila potpuno šokirana i pokorno uzela zaboravljenu bocu vode sa sobom. Ne znam što je bilo čudnije - činjenica da mog idola njegov sunarodnjak ne drži idolom ili da taj lik čuva javni park kako da je njegovo dvorište.

Njegov patriotizam ne dozvoljava strancima, a ni domaćima da jednom plastičnom bocom ugroze njegov zeleni park.

U civilizacijama koje su daleko od Hrvatske patriotizam nije posljednje utočište hulja, nego svakodnevna navika čuvanja parka, fasade, pašnjaka, ceste i državne kase i kritiziranja onih koji to ne rade.

Junaci vs. Iva Šulentić

Pametnima nije bilo teško pogoditi tko će biti najveća žrtva takozvanih domoljuba nakon što nacija nije bila zadovoljna dočekom brončanih nogometaša hrvatske nogometne reprezentacije.

Žena, naravno, jer kome drugom bi se ta nakupina ljudi usudila napisati bilo što osim ponizne "ljubavne" poruke na transparentu.

>>Fanovi Dejana Lovrena vrijeđaju Ivu Šulentić na Instagramu

Ta žena je voditeljica koja po mnogima nije dobro odradila svoj posao. U civilizaciji za loše odrađen posao dobiješ stručnu kritiku, a u Hrvatskoj, ako si žena, dobiješ salvu uvreda i prijetnji od ljudi koji se identificiraju s nogometašima, ratnicima i braniteljima.

Pretpostavka o loše obavljenom poslu može biti i točna, ali s obzirom na situaciju, Hrvatima je bilo teško ugoditi te večeri i ovo je moralo završiti onako kako je završilo. Tako je simpatična hrvatska voditeljica, koja se nikad nije javno oglašavala o svom svjetonazoru (dakle i pametna je), postala simbol mrzitelja prema "svemu što je hrvatsko".

I objekt za mržnju tisuća šovinista s hrvatskog interneta.

Ako pitate hrvatske "domoljube" i ratnike od dva metra koji na internetu imaju vojsku koja bi Hrvatsku u budućnosti mogla proširiti do Vladivostoka, Lovren, nogomet i mržnja prema Srbima su sve što Hrvatska ima. Ako kritiziraš to troje, mrziš sve što je hrvatsko. Hrvatska, ako pitate njih, nema ništa više od toga.

Hrabri zaštitnici svega hrvatskog nikad se nisu usudili napasti jačeg od sebe ili barem jednakoga. Sociologija i psihologija bi to mogle vjerojatno objasniti kao transfer agresije na slabijeg, a i dati još poneku dijagnozu pojedincima iz te nakupine.

Nijedan muškarac koji je nadređen Ivi Šulentić, nijedan kriminalac hrvatskog nogometa koji je zaista unesrećio talentirane hrvatske nogometaše, nijedan muški moćnik nije primio i neće primiti količinu uvreda koje su čuvari svega hrvatskog sasuli na Instagram profil ove mlade žene.

To o junacima govori puno. 

Poražavajuće je vidjeti da u napadima na Ivu Šulentić u jednakom omjeru sudjeluju i žene. No daleko od civilizacije žene su čuvarice patrijarhata i šovinizma, pa to možda i ne treba biti čudno.

Lijepa li si je izvedena, u čemu je problem?

Klapa Sv. Juraj HRM-a, najbolja klapa u državi, na kraju dočeka izvela je pjesmu Lijepa li si. Nitko ju nije prekidao. No "domoljubima" nije bilo dovoljno. Stoga su zaključili da je Iva Šulentić, vođena zlim silama ljevičarstva i Jugoslavije, prekinula talentiranog hrvatskog pjevača Dejana Lovrena u izvođenju pjesme.

Dakle, nastala je katastrofa jer domoljubnu pjesmu umjesto Lovrena pjeva najbolja klapa u državi.

Neću otići toliko daleko da u ovom tekstu napišem da je domoljubima žao što je pjesma izvedena. Ni da bi ih više nahranilo da je Iva Šulentić zaista zabranila pjesmu nego da je čuju. Meni je pjesma Lijepa li si jako draga. Nije bila neprimjerena na dočeku, a klapa ju je izvela sjajno. 

Hrvatima jednostavno nije bila dovoljna bronca

No krajnje je vrijeme da netko javno napiše: bronca Hrvatima, velikim domoljubima i nogometnim fanaticima i stručnjacima, jednostavno nije bila dovoljna za euforiju kakvu smo imali 2018. godine.

Vrhunac se doživio nakon penala protiv Brazila i mnogi su već vidjeli Hrvatsku u finalu. Uslijedio je hladan argentinski šamar, a bronca je podigla raspoloženje tek dovoljno da se slavi. Međutim, nedovoljno da se ponovi spektakl iz 2018. godine, kada je euforija konstantno rasla i svoj vrhunac imala upravo na dočeku.

S tog dočeka se normalni ljudi sjećaju samo osjećaja nevjerojatnog ponosa i euforije. Tih dana sam utakmice i dočeke pratila s navijačima u Splitu. Pamtim to kao neke od najljepših dana svog života. U tom se trenutku na pozornicu mogao popeti bilo tko i reći bilo što, nitko ne bi ni primijetio, a kamoli zamjerio.

Zbog nedostatka te beskrajne i bezglave euforije se na ovogodišnjem dočeku moralo potražiti još nešto. 

Moralo se umjesto navijačkih pjesama slušati voditelje i tražiti im mane, moralo se dežurati nad situacijom na pozornici i pitati se hoće li nježna žena od metar i 67 fizički spriječiti neki "domoljubni" ispad jednog od nogometaša.

Zato se slušalo koji ton će promašiti nesretni Jura Stublić, zato se moralo tražiti što o našim pobjedama misle Srbi, zato se radost zbog nogometne pobjede morala pojačati vrijeđanjem potkapacitiranog kanadskog Srbina Milana Borjana koji je imao osam godina kad je na traktoru napustio Hrvatsku.

Morala se nekako uzburkati krv, a to kod nas rijetko ide bez Thompsona, Lovrena, sinova jugooficira, ustaša, traktora, Borjana, mizoginije, šovinizma i navodno zabranjenih pjesama.

Da je bronca bila dovoljna, nitko jutro nakon dočeka ne bi znao tko je vodio program.

Ako ne vjerujete - pokušajte se sjetiti tko ga je vodio 2018. Tko je tada uopće nastupio? 

Ne ide, ha?

Zato što je tog dana nogomet bio dovoljan i jedino bitan. Vjerojatno prvi i zadnji put u povijesti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.