Screenshot: YouTube

IAKO nas je nedavno napustio legendarni gospon Fulir Relja Bašić, Zagreb je i dalje zaljubljen u kultni film "Tko pjeva, zlo ne misli". U Maksimiru se održavaju koncerti posvećeni vremenima u kojima se odvija radnja filma, a mnogi i dan danas u razgovoru koriste izjavu nesretnog Franje: "Perice, ljudi su svinje".

S obzirom na to da je i u našoj anketi "Tko pjeva, zlo ne misli" proglašen najboljim hrvatskim filmom ikada, odlučili smo se u suradnji s Yugopapirom prisjetiti njegova snimanja i otkriti neke do sada nepoznate tajne.

Siječanj 1971: Domaću filmsku komediju Kreše Golika "Tko pjeva, zlo ne misli" do kraja 1970. gledao je samo u Zagrebu rekordan broj gledalaca, njih 190.000. Tako je taj film postao apsolutni rekorder u povijesti zagrebačkih kinematografa.

U filmu punom predratnoga zagrebačkog kolorita, u glavnoj je ženskoj ulozi debitirala do tada nepoznata 30-godišnja Mirjana Bohanec. Diplomiravši prije tri godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Mirjana Bohanec stalni je solist Zagrebačke opere.

Nastupila je u oratoriju "Carmina Burana" Carla Orffa, kao Irida u Šulekovoj "Oluji", i u komornoj operi u Beču. Prije dolaska u HNK bila je urednica ozbiljne glazbe na Radio Zagrebu.

Na razgovor je došla u pauzi pokusa za "La Boheme" i koncerta Beethovenovih minijatura. Već nakon prvih rečenica operna se pjevačica pretvorila u koketnu Anu Šafranek.

"Film je uspio više nego što sam očekivala", rekla je odmah na početku.

Govori se da je, zbog atmosfere Zagreba iz 1930. godine, koja se osjeća ne samo u replikama i u pošalicama, nego i u pjesmama, uspjeh filma samo lokalan, ograničen na Zagreb i na sjevernu Hrvatsku.

"Upravo sam danas doznala podatak koji govori suprotno. U Splitu ga je gledalo već oko 40.000 ljudi."

Jeste li kao operna glumica imali poteškoća na snimanju filma?

"Imala sam tremu, ali ne zadugo, a zatim je kazališna rutina pomogla, pa je treme nestalo."

Što je lakše, glumiti u operi ili pjevati na filmu?

"Pjevati na filmu. Pogrešku ispravite ponavljanjem scene. U kazalištu toga nema. Teže je, ali ipak, kad sve krene, kreativnija sam u kazalištu."

Vaši prijatelji tvrde da ste u ulozi Ane Šafranek glumili sami sebe?

"Da, Ana je romantična kao i ja. Ona koketiranjem ne čini zlo, jednostavno ne želi propustiti priliku da malo sanja o ljubavi. Drago mi je što sam igrala tu ulogu. Uostalom, rođena sam Zagrepčanka."

Da se nađete u situaciji u kojoj se našla Ana prije 40 godina, biste li popustili?

"Ne! Ali sigurno je da ne bi ni Ana Šafranek danas."

Toj ulozi zahvaljujete popularnost. Sigurno već dobivate pisma od obožavatelja.

"Čudno, ali najviše mi pišu žene. Većina mi povjerava da su na neki način, ovakav ili onakav, našle u filmu sebe. Uglavnom, sve su to pisma starije generacije."

Smatrate li da je film uspio baš zbog već poznatog Golikova nepretencioznog prilaženja scenariju?

"Sigurno. No i pripreme su tome pridonijele. Redatelj je prije snimanja, vježbajući s nama, dotjerivao tekst, prihvaćao i naše sugestije, tako da je prisnost između svih nas dovela do toga da smo se sami zabavljali i uživali."

Ljubavna scena na filmu razlikuje se od onih u kazalištu. Kako ste se osjećali kad vas je Fulir (Relja Bašić) žestoko "zagrlio"?

"Bila sam malo uplašena, jer nisam imala iskustva. Lakše mi je bilo jer se za vrijeme te scene pjevalo. Ali vjerujem da je ta scena bila više problematična za Relju, nego za mene."

Jesu li vam nakon snimanja ostale kakve uspomene?

"Za vrijeme snimanja u Samoboru "prilijepio" se za mene jedan crn mačor. Nazvali smo ga Fulir. Na kraju smo se toliko sprijateljili da sam ga ponijela u Zagreb."

Kako ste se osjećali kad ste sebe vidjeli na filmu?

"To je bio doživljaj. Isprva mi je bilo neobično, ali mi se poslije svaka scena činila boljom nego za vrijeme snimanja."

Kakva ste domaćica?

"Slaba! Toliko sam opterećena svojim pozivom da kućanstvo prepuštam majci. Ali... nedjeljom pokušam mužu skuhati objed... "

Pogledala je na sat. Pet minuta poslije taksi ju je odvezao u Muzej za umjetnost i obrt gdje je za četiri sata počinjao koncert.

Razgovarao: Tomislav Držić (VUS, 1971.)

Krešo Golik o Mirjani Bohanec

"Debitantkinja Mirjana Bohanec, članica Opere Hrvatskog narodnog kazališta, nova je zvijezda našeg filma, marka koju nismo mogli dobiti ni u inozemstvu. Toliko je uvjerljiva i nadarena. Ona je senzacija, glumački talent kakvog u svojoj 22-godišnjoj režiserskoj praksi nisam sreo i vidio.

Franjo Majetić (otac), član Osječkog kazališta, također debitant na filmu, pokazuje da i Zagreb ima Čkalju, Miju i Burduša. Mali Tomislav Žganec (Perica) nadmašio je moja očekivanja, mnogo je bolji nego u "Dvije mame i dva tate", a narastao je u dvije godine toliko koliko mi je trebalo za film. Zadovoljan sam cijelim kvintetom."

S obzirom na zagrebački žargon, mentalitet i ponašanje, je li bilo teškoća u izboru glumaca?

"Za Miu Oremović i Relju Bašića znao sam da će igrati, za njih sam pisao scenario. Oca-purgera tražio sam dosta dugo, a mamu nisam uopće mogao naći među glumicama, pa su mi savjetovali da uzmem Milenu Dravić ili Ružicu Sokić.

U tom razmišljanju pokušao sam s pjevačicama i pronašao Mirjanu Bohanec.

Imao sam više sreće nego pameti. Sada kada je film završen, mogu reći da ćemo njime uspješno parirati shvaćanju (pa i kompleksu!) da u Zagrebu nema komike i komičara, za razliku od Beograda.

Mia je izvrsna, karakterna, Franjo Majetić kao muž dobričina uvjerljiv, Relja Bašić šarmantan, a Mirjana Bohanec i Tomislav Žganec unose u taj tercet ljupkost. Frapirali su me svi"... 

(Start, 1970.)