KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ danas je napunila 55 godina.

Rođendan je dočekala u Ukrajini, a tim povodom je objavila i poruku o sirenama koje su je probudile nekoliko sati prije nego što je postala, kako kaže, "godinu mudrijom". Ranijih godina Kolinda je objavila svoju fotografiju iz djetinjstva, odnosno iz vremena kad je s roditeljima živjela u mjestu Lobarska na Grobniku.

"Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice"

Kolinda je 1968. godine rođena u Rijeci, a njen rođendan odlična je prilika da se podsjetimo kako se ona prisjetila svog djetinjstva u sad već kultnoj službenoj biografiji koja joj je stajala na službenim stranicama za vrijeme mandata.

"Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice", otkrila je tad svojim simpatizerima.

"Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica", objasnila je.

"Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice", slikovito je opisala.

"Trčala sam po pustim poljima dok je vjetar šibao moje zarumenjeno lice"

Bila je, kaže, "dijete prirode", a naglasila je i da se u njenoj obitelji "ustajalo u zoru".

"Vješto sam se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku", opisivala se Kolinda te naglašavala da se najčešće igrala s dječacima.

"Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom... Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga", stoji u biografiji.

Nakon završene osnovne škole u Donjem Jelenju i tri razreda u Riječkoj gimnaziji, četvrti razred srednjoškolskog obrazovanja Kolinda je završila u SAD-u, u Los Alamosu, New Mexico. Po povratku je upisala engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1993. godine, a tijekom studiranja upoznala je i supruga Jakova. Ostalo je povijest.