Komunisti, budisti, a slave Božić
Foto: Vedran Buble/Index
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, upravo su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Laos, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Vijetnam
0. poglavlje
Ne zazivaj đavla
Kad smo se u Zagrebu pripremali za posjet Filipinima, u nekoliko navrata naišli smo na upozorenje kako se radi o državi koja je više no ijedna druga u svijetu podložna udarima tajfuna. Najmanje dvadesetak godišnje prođe ih ovom pacifičkom zemljom, a neki od njih tako su razorni da odnesu tisuće života i naprave milijarde dolara štete. Predostrožnosti, ali ponajviše igre poradi, instalirao sam aplikaciju "Typhoon tracker", na prvi susret s tropskom olujom čekavši svega dva dana. Tada mi je mobitel usred Avenue Malla u Zagrebu stao mahnito zvoniti da stiže tajfun. Što je najgore, u prvi sam se trenutak i prepao.
U nešto manje od mjesec dana, koliko smo proveli na filipinskom otočju, ova aplikacija nijednom se nije oglasila, a Sanja i ja često smo se znali našaliti kako nećemo u potpunosti doživjeti Filipine, ukoliko ne okusimo makar barem jedan omanji tajfunčić. Dani su prolazili i s vremenom smo sasvim zaboravili na ovu latentnu opasnost, a onda smo večer prije leta za Vijetnam sasvim slučajno načuli da se veliki tajfun već dokopao obale Filipina. Odmah sam se prihvatio mobitela i razočarano ustvrdio da me popularna aplikacija izdala vjerojatno jedini put u životu kada ću je trebati.
Ispostavilo se da je bila u procesu nadogradnje, a kada sam napokon ušao u sustav, bio je crven od alarma. Vlasnik hostela objasnio nam je kako se nemamo čega bojati jer tajfuni u pravilu zaobilaze otok Palawan, međutim kada smo mu rekli da sutradan letimo za Manilu, nije mu bilo svejedno. U tom trenutku, tajfun je prolazio otokom Marinduqueom, koji je bio udaljen oko 500-njak kilometara pa sam se tijekom noći u više navrata budio i pratio njegovo kretanje, jer bi nam u slučaju eventualnog prekida zrakoplovnih linija, propala i karta za Hanoi.
Predviđena putanja nikako nam nije išla na ruku, jer je prelazila preko Mindora koji se nalazi između Palawana i Manille, međutim ipak sam se nadao da ćemo nekako biti brži od njega i zaobići ga. Jutro prije leta nebo nad Puerto Princesom bilo jecrno od oblaka, a kada smo stigli na aerodrom, rekli su nam da će let kasniti barem pola sata zbog vremenskih uvjeta. Tako je i bilo, a bez nekih posebnih upozorenja ušli smo u avion i nešto prije 16 sati s osmjehom na licu poletjeli za glavni filipinski grad. Bili smo uvjereni da smo se izmigoljili u zadnji čas.
Bijeg iz okova monstruoznog tajfuna
Posljednji put aplikaciju sam pogledao netom prije uzlijetanja i ustvrdio kako nominalna putanja leta 5J565 Cebu Pacifica prolazi manje od 60km od sad već notornog Melora, tropske oluje koja se u posljednja dva dana razvila u tajfun pete kategorije, a do tog utorka, 15. prosinca, filipinske vlasti evakuirale su već više od milijun stanovnika iz najugroženijih dijelova zemlje. Preživajući sve navedene informacije tamo negdje visoko među oblacima, hrabrili smo se kako kako avion vjerojatno nikad ne bi poletio da je situacija zaista ozbiljna.
Prvi dio leta i bio je izuzetno ugodan, a problemi su počeli kad je pilot objavio da se počinjemo spuštati prema Manili. Do tada smo letjeli iznad razine oblaka, a uto se spustili u gusti crvenkasti mrak, koji je zaista djelovao uznemiravajuće. Isprva su počela lagana podrhtavanja, koja smo bili spremni pregristi, međutim kada je avion počeo ozbiljnije propadati, više nam nije bilo svejedno. Sanja i ja preplašeno smo se pogledavali, razmišljajući kako smo nekoliko dana ranije svojevoljno promijenili jutarnji let za ovaj popodnevni.
Je li ovo onaj posljednji avion prema Manili kojem nisu smjeli dati dopuštenje da uzleti? Ne bi me čudilo, najviše nesreća ionako se događa u ovim neorganiziranim azijskim zemljama, a ako je ijedna država kaotična, onda su to Filipini. Pa nije valjda da ćemo nakon svega skončat u ovom malom aviončiću. Kakva je to smiješna sudbina, nijeme misli nadvikivale su se u glavi dok se avion propinjao kao vranac nakon desetmiljskog galopa. Udari vjetra njihali su nas kao ljuljačku s lijeve na desnu stranu, a u nekoliko navrata tako smo duboko propali da nam se srce popelo u grlo.
Punih petnaest minuta trajala je ta drama. Dobar broj putnika povraćao je, neki su se povukli u sebe, neki galamili, a neki križali. Ja sam samo priželjkivao kraj muka, na ovaj ili onaj način, bilo je mi u tim trenucima gotovo svejedno. Dok su munje suludo sijevale, a zavjesa kiše udarala u mutno staklo, puno mi je stvari prolazilo glavom, neke od njih ni ne stanu ovdje, a onda su odjednom, tako lako i tako jednostavno, kotači su dodirnuli asfalt, a kabinom se prolomio snažni pljesak oduševljenja. Kakav hollywoodski kraj! Budale...
1. poglavlje
Good morning Vietnam
Za razliku od amerikaniziranih Filipina, koji su u svojoj kulturološkoj osnovi nekakva plastična kineska kopija originalnog proizvoda, Vijetnam je trebao ponuditi izvornost (ako je takvo što u 21. stoljeću uopće moguće), odnosno barem nešto sasvim drugačije. Komunizam, budizam, burna politička prošlost, sjajna kuhinja i čudnovati jezik - svakoj od ovih stavki istinski smo se radovali jer su iste puno preciznije oslikavale za nas egzotično naslijeđe jugoistočne Azije. I nije bilo bezrazložno, Vijetnam je bio istinsko osvježenje.
Za one koji ne znaju, evo kratke povijesne crtice. Sredinom 19. stoljeća Vijetnam su osvojili Francuzi, koji su vladali gotovo stotinu godina, gušeći svaki pokret za osamostaljenjem, da bi krajem Prvog svjetskog rata, zastavu oslobođenja prihvatili komunisti na čelu sa slavnim Ho Chi Minom. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, koristeći situaciju u razorenoj Francuskoj, Vijetnam je proglasio neovisnost, međutim kako Europljani za to nisu htjeli ni čuti, sve je rezultiralo osmogodišnjim ratom, koji se 1954. završio teškim porazom kolonijalne sile.
Ženevskom konvencijom država je podijeljena na komunistički Sjeverni i nekomunistički Južni, koji je bio pod marionetskom vlašću Amerike. Borbe za ujedinjenje počele su već 1955., a svojevrsni građanski rat trajao je sljedećih dvadeset godina. Nakon što je postalo jasno da se Južni Vijetnam neće moći održati, 1968. godine SAD su se s više od pola milijuna vojnika aktivno uključile u bitku, započevši po prvi put otvoreni rat iz kojeg neće izaći kao pobjednici. Pet godina trajale su stravične borbe da bi `73, zbog velikog broja žrtava i snažnog pritiska javnosti, predsjednik Nixon napokon povukao trupe.
Jako je teško u nekoliko rečenica oslikati stoljetnu povijest jedne države, ali da zaokružimo cjelinu još ćemo samo objasniti razloge američkog uplitanja. U godinama uslijed završetka Drugog svjetskog rata, počelo je ono što se popularno naziva Hladnim ratom, u kom je Zapadu bilo vrlo važno zaustaviti širenje istočnog komunističkog blok. Pad Vijetnama pod utjecaj Sovjetskog Saveza smatrao se nedopustivim i ključnim za ishod Hladnog rata. Iako je na njega palo više od 100 tisuća tona bombi, a život izgubilo gotovo četiri milijuna ljudi, Ameri u svom naumu nisu uspjeli.
Izgubljeni u prijevodu
Već na prvi pogled, Vijetnam je za razliku od Filipina puno uređenija država. Ulice su održavane i čiste, a beskućnike je gotovo nemoguće ugledati. U jednom putopisu Vijetnam je opisan kao zemlja osmijeha, što realno i nije istina. Nemojte misliti da ljudi reže jedni na druge, ali kako je sa nekoliko stotina dolara, kolika je prosječna plaća, život za većinu svakodnevna borba, riječ je o čistoj iluziji. Ako osmijesi i postoje u većem broju, isključivo su maska za turiste koje se neće libiti na svakom koraku prevariti.
Jedna od stvari koja uvelike otežava snalaženje ovom zemljom, nepoznavanje je engleskog jezika. Vijetnamski je vrlokompliciran i baziran na slogovima (riječi u pravilu imaju tri ili četiri slova) pa je lokalcima vrlo teško naučiti engleski. Čak i kada barataju s pristojnim fondom riječi, njihov izričaj tako je krut i rascjepkan da ih je praktički nemoguće razumjeti. U većini slučajeva, do komunikacijskog ponora dolazi već ukoliko prstom ne možete pokazati ono što želite. Jednom smo Sanja i ja dva sata bezuspješno tumarali Hanoijem i pokušavali ljudima objasniti da trebamo ljepilo.
S jedne strane frustrirajuće, a s druge neodoljivo egzotično. Ako je donekle i lako razumjeti prodavače u trgovinama, one ulične, čiji se život svodi na komunikaciju sa strancima, baš i ne. Samo se stvore pred tobom i gurnu ti ponudu u krilo. "Što je to", pitam tako jednu gospođu, a ona mi samo dodatno približi košaru. "Od čega je? Meso? Riba", pokušavam, a umjesto odgovora, peciva se približe za još par centimetara. "Slano ili slatko?" Osmijeh. "Koliko", pitam na koncu, uvjeren kako će mi sljedećim približavanjem pleteno šiblje izbiti zube, a žena uto izvadi traženu novčanicu i stvar zadovoljno privede kraju.
Naporniji od slastičara tek su lutajući postolari, koji poput krvoločne zvijerke vrebaju naivne jedinke poderanih cipela. Rupe na tenisicama privlače te ulične sokole kao miševi, a ne daj Bože da netko šetucka s blago odlijepljenom potplatom. Takav poriv za krpljenjem nije imala ni Andrićeva Gospođica. U startu sam ih mirno odbijao, kasnije psovao, a uto se jedan nasrtljivac doslovno bacio pred moje cipele i počeo tiskati ljepilo na njih. Sanja je bila prisiljena tjerati ga nogama poput bijesnog pseta, a kad smo ga se riješili, džon je zijevao još i više. Teško da ću ovakav preživjeti dan u gradu, mislio sam.
Budist, komunist, Isus Krist
Vijetnamci od pamtivijeka prodaju sve što se može zamisliti, a u staroj gradskoj jezgri ulice su imenovane po proizvodima koji se tamo mogu pronaći. Tako postoji ulica željeza, bambusa, električnih aparata, tepiha, cipela, dugmadi, ljepljivih traka, vjenčanica, kave pa i božićnih ukrasa. Da, dobro ste pročitali. U pravoj budističkoj i strogo komunističkoj zemlji, ljudi slave Božić. U prvi tren pomislili smo da su uistinu besramni, spremni prodati i vlastitu kožu za profit, a onda smo u razgovoru s jednim mladićem shvatili da dosta budističkih Vijetnamaca zaista slavi Božić.
"Oko petnaest posto stanovništva su kršćani, no veliki je broj i budista koji slave Božić. U pravu ste ako mislite da je to rezultat globalizacije i imidža Božića u svijetu. Kao što je pomodno gledati zapadnjačke filmove, slušati tamošnju muziku i oblačiti se identično, tako je pomodno i slaviti Božić. To se prezentira kao nešto dobro, osjećajno, veselo i mnogi se od nas pitaju zašto ne bismo i mi usvojili taj blagdan te se dobro provodili. Zato se po kućama spremaju purica, na ulicama ukrašavaju jelke, ljudi hodaju s crvenim kapicama, a zborovi pjevaju "Jingle bells". Za nas je to festival..."
Sasvim druga je stvar što Vijetnamcima purica uistinu nije potrebna. Nemate pojma kakva je sreća doći tu nakon Filipina. Istina, imena jela neprepoznatljiva su i nitko ne zna objasniti od čega se sastoje, ali ponekad je i faktor iznenađenja dio kulinarskog užitka, zar ne? Putujući Južnom Amerikom, gotovo nikada nismo imali hrabrosti naručiti hranu upirući prstom u živopisnu sliku iz jelovnika, a u Vijetnamu smo to mogli mirna srca. Što god su nam servirali, bilo je upravo izvrsno, što se ne može reći za devedeset posto jela na Filipinima.
Usput rečeno, vijetnamska je kuhinja 2013. proglašena trećom najboljom na svijetu i tu titulu s pravom nosi. Neovisno radi li se o luksuznom restoranu, lokalnoj zalogajnici ili uličnom štandu, doslovce sva hrana brižno je i ukusno pripremljena. Ti ljudi jednostavno znaju baratati sa začinima i kuhati. Kada se ova neoboriva činjenica potpuno prihvati, onda samo treba prepustiti svim tim suludim kombinacijama okusa da dragaju neurone i stvaraju nove, do tada nikad viđene spojeve. To i jest čar putovanja.
2. poglavlje
Mi se možemo prevariti, ali Vi nas nećete
Sigurno ste puno puta gledali i slušali o prometu u azijskim zemljama, o tom neviđenom kaosu koji ne poznaje granice ni pravila. Isti je prisutan u gotovo svim državama ovoga dijela svijeta, međutim njegova vijetnamska inačica umnogome je posebna. Da pojasnimo. Vijetnam ima 84 milijuna stanovnika, a 37 milijuna registriranih motora i teško je uopće opisati kako to izgleda na cestama. Istovremeno, impresivan je podatak da je prošle godine svega trideset osoba smrtno stradalo u prometnim nesrećama. Kako je to moguće? Prvenstveno zbog istog tog kaosa.
Kada ni na što ne možeš računati kao apsolutno pa ni na prometne znakove, semafore ili upute policajca, kada se iz svake trake može skrenuti u bilo kojem smjeru i kada se bilo koje vozilo može zaustaviti nasred ceste, onda se ni u jednom trenutku ni ne možeš opustiti, a kamoli bezglavo jurišati. To suludo prometovanje do te je mjere usvojilo anarhiju da si je ona postala vlastiti korektiv, što je nešto o čemu mi Zapadnjaci možemo samo sanjati. Kakve nam god stroge propise nametnuli i kakvim god nas rigoroznim kaznama strašili, ljudi i dalje ginu iz dana u dan. Jednostavno nas nema dovoljno da stvorimo kaos.
Vrlo je zanimljivo uključiti se u promet u svojstvu pješaka, iako će mnogi reći kako su nebrojeno puta imali osjećaj da doslovce nikada neće prijeći cestu. Tajna je u odvažnosti i mirnoći. Jednom kada napravite nekoliko koraka po kolniku, naći ćete se sa svih strana okruženi vozilima, koji neće nimalo mariti za vaše namjere. Cilj ih je podčiniti vašim kretnjama. Koračati treba pomalo i bez ikakvih naglih pokreta jer tako postajete predvidljivi i jednostavni za zaobilaženje. Da vam ne otkrivam sve čari, reći ću vam samo da ćete, jednom kad uđete u ovaj rollercoaster, na neki perverzni način i uživati.
Dijametralno suprotna vožnja je autobusom. Naime, u okruženju krhkih motociklista, vozači debelih buseva moraju biti iznimno koncentrirani i oprezni, a kako često ni to nije dovoljno, trubom upozoravaju svaki put kada se prolaze pokraj. A sada zamislite četverosatnu vožnju do Ha Long Baya. Bez pretjerivanja, ukupno više od tri sata vozač je stiskao trubu kao da tim odurnim zvukom namjerava istjerati đavla iz mene. U tom neopisivom zvukovnom svijetu, sudionici prometa tako su se udomaćili da komunikacija egzistira na nekoliko razina pa sam često imao osjećaj da promatram novootkriveni svijet šišmiša.
Slavni zaljev Halong
Stigavši nadomak Halong Baya, prespavali smo na otoku Cat Ba, rano ujutro potraživši aranžman kojim ćemo krstariti ovim spektakularnim zaljevom. Problem je bio što se nikako nismo mogli odlučiti kome pokloniti povjerenje. Agencije imaju običaj pokazivati slike brodova iz njihova rana djetinjstva, a onda sa stotinama dolara u džepu bookirati raspadnuti trabakul po kojem caruju miševi. Kako vrijeme baš i nije bilo idilično, naposljetku smo odustali od dvodnevnog krstarenja koji uključuje spavanje na brodu i bookirali cjelodnevni izlet.
Bila je to dobra odluka jer su većinu tog hladnog i oblačnog jutra višemetarski valovi pljuskali stari drveni brod s namjerom da ga zauvijek riješe škripavih dasaka. Kasnije smo shvatili da više od jednog dana i nije potrebno za obilazak slavnog Halong Baya jer nakon pet, šest sati svi ti bez sumnje impresivni vapnenački stupovi počinju nevjerojatno nalikovati jedan drugog. Da se stoga razbije monotonija, organizator je priredio nekoliko zanimljivih predaha, a prvi od njega bio je simpatični otočić majmuna.
Na inzistiranje vodiča prvo smo se popeli na najviši otočki vrh, gdje se pružao nevjerojatan pogled na Halong Bay, a tek onda dobili nešto vremena za druženje s desecima majmuna, koji su naviknuti ljudima prići i na nekoliko centimetara. I zaista, teško da postoji ijedno slađe, a zločestije biće na kugli zemaljskoj. Ako ne paziš samo na trenutak, ruksak, fotoaparat ili mobitel završit će negdje duboko u središtu otoka, a u ukoliko paradiraš s bananom, a ne baciš je odmah, spremni su na prilično aktivan juriš.
Sljedeći predah bio je predviđen za kajaking podzemnim špiljama i to je nešto u čemu smo zaista uživali. Impresivan je osjećaj veslati u malom brodiću podno stometarskih kamenih formacija koje izgledaju kao neki grandiozni suci. Punih dva sata obilazili taj izniman krajolik, da bi se na brod vratili taman na feštu tofua. Nismo očekivali jastoga, ali Boga mu ni sir od sojinog mlijeka u ovom otočkom raju. No i to je bilo dovoljno da napunimo trbuhe i spremimo se za brčkanje plažama. Da je more ovdje kojim slučajem karipski plavo i bistro, vjerojatno bi se radilo o najpopularnijem ljetovalištu na svijetu.
Život na komadu pluta
Za konac jednodnevnog izleta posjetili smo plutajuće ribarsko selo. Riječ je o obiteljima koje već desetljećima love i kupuju sitnu ribu, koju potom uzgajaju raštrkani tisućama otoka Halong Baya. Podneblje je idealno jer je more toplo, a zbog labirinta kamenih formacija, valovi ne narušavaju taj tibetanski mir ni u vrijeme najvećeg tajfuna. Život tih ljudi mnogima će biti nezamisliv, jer su zauvijek "osuđeni" na svega nekoliko stotina kvadratnih metara koje napuštaju tek par puta mjesečno kad čamcem odlaze prodati ribu.
Iako ima onih koji su se odlučili na osamu, mnogo je ovakvih plutajućih kuća na okupu pa oblikuju svojevrsna naselja. Ukoliko je skup na pojedinim mjestima dovoljno velik, domaćinstva često zajedničkim snagama naprave dodatni plutajući objekt za druženje, restoran ili supermarket. Zanimljivo, u svoja naselja nisu nam dopustili ući, što nas je s jedne strane rastužilo, a s druge prilično obradovalo jer smo shvatili da, za razliku od nekih tajlandskih inačica, tu nisu radi nas i svoj način života ne žele prodavati.
Naravno, većina kuća ima solarne panele pa uvelike koriste radija, plazma televizije i kompjutere, a pitka voda jednom im se tjedno donosi u velikim bačvama. Jedini, za nas zapadnjake izrazito neobični običaj, uzgajanje je pasa za jelo. Iako smo ih pred ovim kućercima vidjeli na desetke, vodiču nismo povjerovali sve dok te iste večeri na jednom gradskom štandu nismo ugledali ono čega smo se cijelo vrijeme užasavali. Tko ima snage, fotografiju može pogledati na ovom linku. Upozoravamo da bi moglo biti uznemiravajuće.
Istovremeno bilo bi poželjno da uzmete u obzir kako je potpuno besmisleno osuđivati kulturne običaje neke nacije, dok u isto vrijeme na Zapadu tovimo, mrcvarimo i jedemo druge životinjske vrste poput krava i kokoši. S tom mišlju opraštamo se za vas ovaj put. Sutra nas očekuje let za kraljevski grad Hue. Božić ćemo provesti u jednom od najljepših mjestašaca jugoistočne Azije - Hoi Anu, a Novu godinu dočekati u žarištu 7-miljunskog glavnog grada Vijetnama. Do sljedećeg tjedna, do nekog novog cirkusa...
Facebook
Google
