NA KRAPNJU more nikada nije bilo samo izvor života, nego i mjesto na kojem se svaka pogreška plaćala zdravljem, a ponekad i životom. U Muzeju ronjenja Spuga 2 Milene i Roka Tanfare, čuva se priča o generacijama otočana koje su silazile u tamu po spužve i koralje, borile se s tlakom, dušikom i strahom te od ronjenja stvorile zanat koji se na tom malom otoku u šibenskom arhipelagu podrazumijevao gotovo kao disanje.

"Nema na Krapnju kuće koja ne bi mogla imati ovakav muzej. Svi su ronili, pitanje je samo jesu li kroz desetljeća uspjeli sačuvati opremu i pronađene predmete", govori za Index Roko Tanfara, koji je nastavio 150-godišnju ronilačku tradiciju svojih pradjedova s očeve i majčine strane.

No na pitanje što ga je privuklo dubinama nema romantičan odgovor: "Nitko me nije ni pitao želim li roniti, to se jednostavno podrazumijeva kad odrastaš na Krapnju. Nisam uopće imao izbora. To je kod nas normalno. S vremenom sam zavolio taj način života, to natjecanje s drugim roniocima i s morem. Na Krapnju se to ne smatra nekom posebnom vještinom."

Prva ronilačka oprema, ronilački skafander kakav se može vidjeti u Muzeju ronjenja obitelji Tanfara, stigla je na Krapanj 1894. godine zahvaljujući donaciji austrougarskih vlasti. Prvotna namjera bila je da krapanjski spužvari unaprijede svoju djelatnost, no zapravo se od njih očekivalo da se obuče u ronjenju i postanu podvodni diverzanti.

Austrougarska oprema za krapanjske diverzante

"Nijedna mornarica svijeta prije gotovo 150 godina nije imala podvodne diverzante. U ono doba to je bila vrlo moćna prednost. Spužve s Krapnja prikupljale su se u Trstu i nekome je tamo palo na pamet da vještinu otočana iskoristi za vojne svrhe. Ronilačka edukacija Krapljana trajala je pune dvije godine", govori Roko, čiji su pradjedovi bili među prvih osam osposobljenih krapanjskih ronioca.

Ova osmorica kasnije su educirala ostale otočane i prenijeli im strog vojni režim ronjenja, koji se prenosio generacijama, pa je na Krapnju relativno malo ljudi stradalo pod vodom. Razlog su uglavnom bili kvarovi na opremi, a ne pogreške ronioca i nepoštivanje sigurnosnih protokola.

Nema podataka da su Krapljani sudjelovali u borbama kao podvodni diverzanti, ali su prije i nakon Drugog svjetskog rata predvodili brojne rizične operacije vađenja i rezanja potonulih brodova. Među ostalim, krapanjski su ronioci 1948. u riječkoj luci izvukli potopljeni njemački minopolagač Kiebitz, koji će pet godina kasnije nakon rekonstrukcije postati poznatiji kao Galeb Josipa Broza Tita.

"Krapanjski ronioci često su morali biti inovativni i sami smišljati kako će izvući potopljene brodove. Najteže je bilo pronaći olupinu broda na morskom dnu. Tada nije bilo sonara, nego se između dva ronilačka broda po dnu vukla sajla dugačka i po jednu milju. I kad sajla zapne za nešto, ide se u zaron da bi se vidjelo o čemu se radi. Tako su češljali dno. To je bilo opasno i mukotrpno. Ma to su samo ludi ljudi mogli raditi. To su bile nemoguće misije."

Za 10 minuta zarona, tri sata dekompresije

Zanimljivo je da se sva ronilačka oprema u muzeju bračnog para Tanfara i danas može koristiti. Kako kaže Roko, nema se tu što pokvariti, dovoljno je staviti nove brtve, podmazati, i pumpe i skafanderi opet postaju savršeno funkcionalni. Posebno impresivno izgleda pumpa za zrak, linija života za svakog ronioca u to doba, koju je opsluživalo i po šest odraslih muškaraca.

"Ako ronilac ide na dubinu od 100 metara, mora se savladati tlak od 10 atmosfera. Zato su šestorica morala pumpati. A kad bi ronilac dobio simptome dekompresijske bolesti, često se događalo da moraju pumpati po cijelu noć. On ne smije satima na površinu, a oni ne smiju prestati pumpati zrak. Za 10 minuta zarona na 100 metara, normalna dekompresija traje tri sata."

Pitanje brzine kojom ronilac izlazi na površinu nakon zarona ispod 50 metara stoljećima je bilo pitanje života i smrti. Mnogi su stradali dok se nije spoznalo koliko je to važno. Upravo na Krapnju otkriveno je da ronilac ne smije izranjati brže nego što najsitniji mjehurići zraka putuju prema površini.

"Dok ronilac pod vodom udiše zrak pod povećanim tlakom, u njegovoj se krvi i tkivima otapa više dušika nego na površini. Što je zaron dublji i dulji, to se u tijelu otopi više dušika. Tijekom izrona okolni se tlak smanjuje pa dušik postupno izlazi iz tkiva, krvotokom dolazi do pluća i izdiše se.

Zato izron mora biti dovoljno spor. Taj postupni prijelaz na niži tlak i kontrolirano oslobađanje otopljenog dušika nazivamo dekompresijom. Ako se tlak smanji prebrzo, dušik može stvarati mjehuriće u krvi i tkivima te izazvati dekompresijsku bolest."

"Ljudi su u neznanju čak noževima rezali ruke"

Roko potom objašnjava simptome dekompresijske bolesti ili kesona, kako je Krapljani nazivaju: "Bolovi u zglobovima, rukama, laktovima, ramenima, koljenima zbog začepljenja žila. Bolovi mogu biti toliko ekstremni da se čovjek savije u klupko i ne može ga se odvojiti. U davna vremena ljudi su u neznanju čak noževima rezali ruke misleći da će im to pomoći. To su teži simptomi, a lakši su plikovi i osip po rukama, svrab, učestalo mokrenje, mučnina i povraćanje."

U Grčkoj, koja se smatra kolijevkom europske tradicije ronjenja na dah i spužvarstva, u istom razdoblju poginulo je gotovo 10.000 ronioca, a još 20.000 ostalo teško oštećena zdravlja. Zbog velikog broja poginulih ronilaca grčki otok Kalymnos stekao je i mračnu reputaciju "otoka udovica".

Na Krapnju je u posljednjih 150 godina u ronjenju smrtno stradalo 11 osoba. Za otok koji je za to vrijeme imao otprilike 300 ronioca to je poprilično veliki broj. Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo smrtno stradalih.

Krapnjani su postali otporniji na opijenost dušikom

"Vjerujem da se kroz generacije dogodila nekakva mutacija i Krapnjani su postali otporniji, kao da se tijelo prilagodilo ekstremnim uvjetima pod vodom. Prva generacija platila je najveći danak. Oni su najviše osjećali tu opijenost dušikom i zdravlje im je brzo stradalo. Danas posljedice kao da su bitno blaže."

Na dubinama su sva osjetila na kušnji i svaka se pogreška skupo plaća. Zato se u zaron mora ići bistra uma i smirenih živaca: "Ponekad čovjek jednostavno nije spreman za ronjenje na većim dubinama. Neophodna je mentalna snaga i savršena koncentracija, a kako biti koncentriran ako si umoran i nervozan ili si se ujutro posvađao sa ženom?"

Roko objašnjava i što se sve konkretno može doživjeti tijekom ronjenja: "Primjerice, u svom prirodnom okruženju, na dubinama ispod 70 metara, koralj nije crven nego plavkasto žut. Crvena boja nestaje pod morem. Krv postaje zelena, čovjek tamo krvari poput marsovca. A treba kontrolirati paniku koja se javlja kad je zrak u bocama pri kraju. Inače i taj komprimirani zrak ispod 50 metara djeluje toksično na tijelo."

"Ima ekipa koje apsolutno nije briga ni za što"

Nažalost, krapanjsko ronjenje nije više što je nekad bilo. Danas se na Krapnju aktivno roni samo u tri obitelji, ukupno možda šest ljudi. Spužava je sve manje, što zbog bakterija koje izazivaju bolest, što zbog pretjeranog izlova.

Tanfara tvrdi da Krapnjani strogo vode računa o tome da ne love stalno na istom mjestu, kako bi spužvama dali priliku da narastu, ali ima ekipa koje apsolutno nije briga ni za što.

Roko govori o lovu, a ne o berbi spužava i koralja, zato što je riječ o nadmudrivanju čovjeka s prirodom, a i zapravo se radi o životinjama. Sa žaljenjem dodaje da je danas lov na koralje u Hrvatskoj zabranjen:

"U studenom 2024. posljednjih pet ovlaštenih koraljara, među kojima smo bili i mi, ostalo je bez autorizacije zbog bespogovornog prihvaćanja naputaka Europske unije. Grčka, Francuska i Italija nisu zabranile lov na koralje. I naravno, kod nas sad cvjeta crno tržište."