"Kreveti non-stop škripe": Ovako je izgledalo ljetovanje mladih Jugoslavenki

"Kreveti non-stop škripe": Ovako je izgledalo ljetovanje mladih Jugoslavenki
Foto: Yugopapir/YouTube

DOLAZE nam ljetni praznici, a oni koji su ljetovali u nekadašnjoj Jugoslaviji s nostalgijom se sjećaju dana kad za odlazak na more nije trebalo štedjeti pola godine. Država je osiguravala ljetovališta, put je bio plaćen, a naročito su te privilegije iskorištavale mlađe generacije, koje su jedva čekale da se zapute na more bez roditelja.

Kako su ljetovale mlade Jugoslavenke (i Jugoslaveni) otkrivamo u suradnji s Yugopapirom.

Kolovoz 1973: Kad prođu, ljetni praznici postaju ogromna riznica događaja, osjećaja i utisaka, iz koje čitavu godinu krademo komadiće tog blaga, prepričavamo ih prijateljima, pišemo o njima u školskim zadaćama, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo - novo ljeto.

Vjerujem da su već sva planirana putovanja završena i da su se čak i one Tine (čitateljice popularnog teen časopisa) iz zadnjih smjena ljetovanja vratile kući. Preostaje jedino još da se priviknete (poslije dužeg izbivanja to je, priznajem, malo teže) na vlastitu sobu, obaveze i grad i da shvatite da je "ferije" - gotovo. No, dok još prebirete raznobojne kamenčiće i školjke, donesene s neke plaže i ljubomorno ih čuvate kao predmete izuzetne vrijednosti, hajde da sada "na kraju kolovoza", a prije školskog zvona, popričamo još o tome - kako je tko ljetovao.

Ljetovati se, naravno, može svagdje: kod bake, tete, na selu, u planinama, u nekom drugom gradu ... no, najčešće tu riječ vežemo uz more, sunce i kupanje. Na našim nedavnim "Jadranskim susretima" imali smo priliku upoznati brojne Tine iz Bjelovara, Varaždina, Karlovca, Zemuna, Krašića, Beograda, Gospića, Sarajeva i mnogih drugih gradova i sela naše zemlje.

Neke od njih došle su s roditeljima, neke s prijateljima ili kod prijatelja, druge preko raznih odmarališta, manji broj sretnica ima, pak baku na moru ... Uglavnom, za malo morskog sunca i pjesme zrikavaca, svatko se snašao kako je najbolje mogao i umio.

Zabava nije za mlade

Anita Pokrovac i Alma Raškovac iz Knina, te Jelka Alujević, Katja Podkrajšek, Danijela Miler, Cvitana Aralica i Zorana Požun iz Drniša ljetovale su s roditeljima u kampu na otoku Murteru. Kamp je smješten odmah uz prekrasnu plažu i to je glavna prednost murterskog šatorovanja. Oni iz mjesta imaju sigurniji krov nad glavom, ali, jao, do jedine plaže, Slanice, pješačit će (tamo i natrag) 4 kilometra, dobrim dijelom uzbrdo, a sve po vrelom murterskom suncu!

I dok danju sretnici iz kampa za dva, tri koraka stignu do vode (prekrasne boje, bez cvjetanja, ježeva, vlasulja i prljavštine), noću su daleko od buke i zabave. U obližnjem hotelu je preskup ulaz, u kampu zbog starijih stanovnika ne smiju slušati magnetofon ili tranzistor, pa večeri provode šećući plažom, slušajući zvukove muzike koji dopiru iz hotela ili pak tiho pjevušeći uz pratnju gitare.

A postoji i jedna "zabava" specifična za Murter - noću se strpljivo čeka na red za vodu jer je po danu - nema. Srećom, tu su i one male ljetne simpatije bez kojih bi i more i večeri bili sigurno manje plavi i očaravajući.

Uostalom, za utjehu "murterskim Tinama", otkrit ćemo im da ni u drugim manjim mjestima nema zabave za mlade. Nepristupačne cijene, kasni početak plesa, muzika samo u hotelu... prastari filmovi, sve minus do minusa. Kao da zabava i nije za mlade!

Na more s 380 dinara

Za razliku od Tina koje su došle s roditeljima ili rođacima, Veljac, Žac, Tac i Ante iz Zagreba doputovali su na Jadran sami i u vlastitom aranžmanu. Veljac i njegov prijatelj, svaki s po trideset tisuća dinara (starih) u džepu ugodno su se smjestili u "izdašnom apartmanu" - nedovršenoj sobi, koja, kako rekoše, prije liči na šupu. Unutra "raskošan" namještaj: dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog - "otvorenog" pogleda na more ... Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Ante i još tri "frenda" smjestili su se u kamp. U šatoru za dvojicu - njih četvorica! Uopće nije bilo tijesno! Četrdesetak tisuća - dovoljno za deset dana! Na pitanje kako se hrane odgovoriše smijući se: "držimo dijetu", ali odmah "izdeklamiraše" i jelovnik:

"Za doručak dva sladoleda, na ručak idemo u odmaralište željezničara jer je dosta jeftino, a za večeru se već snađemo: mesni doručak, ili nas koji prijatelj, koji ljetuje s roditeljima, pozove na palačinke.. "

Sloboda - kako gdje

Za Tine, naravno, nisu baš takve avanture. One koje nisu s roditeljima, došle su na more preko raznih odmarališta.

Općina Bačka Topola već nekoliko godina ima u Kaštel Lukšiću svoje odmaralište. Osim osnovaca u odmaralište dolazi i starija omladina, gimnazijalci, pa i studenti. Emina Rakić, Vesna Ćorić i Sonja Balunović već nekoliko godina ljetuju ovdje i, još im se nije zamjerilo. Sonji, koja će ove jeseni upisati treću godinu medicine u Novom Sadu bilo bi ipak draže da je na more išla sama ili sa svojim prijateljima, ali, kako reče, otac joj je dosta strog i ne pusti je.

Petnaestodnevna smjena stoji svega 50 tisuća starih dinara, što je prilično jeftino. Osim toga, za razliku od ljetovanja s roditeljima, u odmaralištu se mogu lakše upoznati novi prijatelji, a i ljepše se zabavi.

- Roditelji su ipak stariji - kaže Emina - i njih ne zanimaju toliki izlasci. Da sam s njima morala bih već u devet sati biti u krevetu! Odgojitelji su nam divni i osjećamo se gotovo slobodne. Iako se u Kaštel Lukšiću nema gdje izići i zabaviti (disco-kluba nema, a kino na moru u tople i mirisne večeri nije baš privlačno), za Eminu, Vesnu i Sonju, kako nam same rekoše, dovoljno je sunce, more i društvo.

U Tijesnom na otoku Murteru, pružila nam se prilika da nešto više čujemo o ljetovanju u odmaralištima. Na istoj plaži upoznali smo djevojke iz odmarališta Crvenog križa iz Kutine i osnovne škole "Goce Delčev" iz Zemuna.

Zahvaljujući skromnoj cijeni ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa, ili čak besplatnom, za one čiji roditelji ne mogu da im to sami omoguće, mnogi su ove godine prvi put vidjeli more. Među njima su i Tine - Dragica Pendeš, Ruža Hodak, Zdenka Novak i Dragica Maleković, koje su tu "čudnu plavu vodu" sasvim drukčije zamišljale.

- More je lijepo - oduševljeno priča Dragica - i nije tako "ravno" i "glatko" kako sam mislila. Uvijek ima valova ...

Simpatične Tine iz Zemuna: Zorica Jovanović, Suzana Petričević, Radmila Nikolić, Branka Bežanić, Slavica Milosavljević, Olga Jovanović, Slavka Jeremić i Mira Rosić nisu prvi put u Tijesnom i u tom malom mjestancu osjećaju se već kao kod kuće.

Na pitanje da li ljetovati s roditeljima ili u odmaralištu, jednoglasno se odlučiše za odmaralište, iako ovdje, kako su kasnije nabrojile, ima mnogo sitnica koje im se ne sviđaju.

Prva se potužila Branka: "Stalno moramo ići u redu po dvoje, bez obzira kud išli - na plažu, ručak ili ples. Tako dođemo pred disco kao mala djeca. Još samo da se ne držimo za ruke ..."

U sitnice koje ih nerviraju spada i - zviždaljka, koju nastavnici upotrebljavaju da bi ih lakše okupili oko sebe.

- Kud god idemo: na doručak, ručak ili u grad - zvižde nam! - ljute se Tine.

Zamolile su nas da obvezno spomenemo i krevete "koji škripe" i zbog kojih ispada da one stalno pričaju i uznemiravaju ostale koji bi spavali. Za to pričanje, (pardon!) škripu kreveta, slijedi kazna - čišćenje krumpira za ručak, što nije baš privlačno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I kad se više nije imalo što "iskritizirati", zaključiše:

- Sve te zabrane i nabrojene "negativnosti" nas zapravo i zabavljaju. Da smo potpuno slobodne bilo bi dosadno. Ovako nam se ne spava kad se "mora spavati", hvata nas smijeh baš onda kad moramo šutjeti, spava nam se kad "moramo ustajati" ... i tako redom. Uvijek se nečem smijemo i doživljavamo puno lijepih i zanimljivih zgoda i nezgoda...

- Ljetovanje s roditeljima - dodaše još - suviše je "ozbiljno" i monotono.

Najzad, u Puli smo upoznali Banjalučanke Slavicu Milosavić i Draženku Popović koje su ljeto provele nastupajući kao članice kulturno-umjetničkog društva "Veselin Masleša" po mnogim istarskim mjestima. Upoznale su divne krajeve i prijatelje, veći dio dana su slobodne pa uživaju u kupanju do mile volje, a uvečer nastupaju i nadaju se dobrom prijemu, ne žaleći što su umjesto novcem nagrađene pljeskom publike i divnim dvomjesečnim ljetovanjem.

Napisala: Ankica Barbir

*****

Borozija - kamp mladih

Na mjestu gdje je rt najdublje zaronio u more skrivajući svojim krakom crveno sunce što je negdje polako tonulo u modroj vodi, podigli su na uzvisini tik iznad grebenaste plaže mladi svoje šatore, zelene, žute, crvene i svakojako šarolike, veliki su po dvadesetak kreveta i isto toliko razigranih duša u njemu. Savudrija. U karti je naznačena - odmah kraj Umaga, samo, u karti se ne vidi ono što tu na licu mjesta oči vide: plaža - jedna od najljepših na ovom dijelu obale, s pristaništem za čamce i glisere. Na jednoj hridi uzdigao se restoran svojom vanjštinom sličan onim kulama 1001 noći, kamp pun cvijeća, lijepo uređeno parkiralište.

Još po nečemu ovaj je prostor osobit: mladih tu ima koliko hoćeš (redom ispod 20 godina, u prosjeku petnaestogodišnjaci), ustvari, stariji su ovdje samo odgajatelji, pedagoški voditelj i aktiv žena iz Društva "Naša djeca". Prošle je gddine, naime, putem Fonda za neposrednu dječju zaštitu u Zagrebu i Društva "Naša djeca" osnovan na ovoj lijepoj istarskoj plaži kamp-ustanova za organizirani odmor zagrebačke djece, u kojem preko ljeta u smjenama od po petnaest dana boravi i do tisuću mladih - ne samo Zagrepčana, već i njihovih vršnjaka iz Delnica, Zaprešića, nekoliko zagorskih sela i susjedne Austrije. Uz relativno pristupačnu cijenu - 72.000, uračunavši i prijevoz koja se smanjuje proporcionalno sa smanjivanjem dohotka roditelja - tako da je veliki broj djece oslobođen plaćanja ljetovanja, provode ovdje dane i djevojke koje sam upoznala: Ljiljana Kos, Biserka Kovačec, Vesna Diklić, Gordana Čižmek, Biserka Posuda, Ljiljana Hercigonja, Višnja Lažeta, Mirjana Kos, Katica Kovačec, Ksenija Živoder, Mensura Beganović, Jasna Novosel, Dubravka Mihalić ...

Dobrrro jutro

Njihovi drugovi iz Graza nisu slučajno dolutali u lijepu Savudriju: otkrili su je Gračani još unatrag deset godina, a već punih pet godina egzistira njihov omladinsko-dječji kamp na jednoj od plaža. Kad je prošle godine iznikao i ovaj zagrebački - nedaleko onog iz Graza, bilo je nekako normalno da se prijateljstvo djece skovano na plaži produbi u daljnjim odnosima: sad su jedan krug među šatorima domaćina, mladih Zagrepčana, zaposjeli svojim "čador-sitijem" i Austrijanci.

- Djeca se divno sprijatelje - kaže mi pedagoški voditelj kampa drug Adalbert Derniković. - Treba samo vidjeti taj dirljiv rastanak na kraju smjene: suze teku potocima ...

Inače, pokazuje mi rukom, ispod onog trijema održavaju se svakodnevno neslužbeni satovi njemačkog i hrvatskog jezika. Dođu mali Austrijanci u restoran i traže "Teta prrrosim kruha", oponaša njihov promukli "er", baš kao i kad kažu "dobrrro jutro". No, to nije važno, nije važno ni što se u takvim prilikama nauči još dosta drugih često nezgodnih riječi. I ja se sjećam da sam već u djetinjstvu znala skoro na svim jezicima reći "ti si tele" ili pak "volim te". Nema razloga da današnja djeca zaostaju za nama.

Kamp ima i svoju radio stanicu. "Radio-Borozija" čuje se svakog jutra, emitiraju se dnevne vijesti, muzika, izvode se emisije s pozdravima po željama. Čujem od Tina da su vrlo popularni momci Žac i Ico, druge viču uglas - Pero, Dudo, Vlaho, Ljubo, Boris, Belo, Zoki, Grof, Fadlja, Mrva, Pintar i...

- Pa, jeste li se zaljubile? - pitam ih.

- Jesmo, čak se i pobratile, dobivam neočekivani odgovor.

Čujem da su se dvije sestre - zamislite! - zaljubile u istog momka, no ispao je pozitivan kraj za obje, jer je on našao treću.

- Da je bar nekakva, kažu, ali bezvezna je, i opisuju mi je zamjerajući joj u najmanju ruku što ne naliči B.B. ili Ali MacGraw. No, ne samo u tim godinama, već i kasnije smo po tom (delikatnom pitanju) manje više sve slične.

Obala se zapalila ognjem

Mladi u kampu imaju planirano iskorišten svaki trenutak. Motoristi Branko i Željko nesumnjivo su najtraženija dvojka: nije ni čudo - oni voze gliser i održavaju (besplatno) satove s podukom skijanja na vodi za one iznad - petnaestogodišnjake. Mlađi imaju satove plivanja, igraju košarku, graničara, nogomet. Svaki se dan ocjenjuje najuređeniji šator i najčišći stol - a nagrada je i te kako primamljiva: vožnja čamcem po cijelom zaljevu. Navečer organiziraju ples, priredbe (u planu je izgradnja amfiteatra za 3000 djece, u kojem bi se te priredbe ubuduće održavale).

Za Dan ustanka održano je "Partizansko sijelo". Učenici iz kampa su otišli u posjet obližnjoj mornaričkoj bazi da mornarima čestitaju praznik. Kapetan je priredio pravi pravcati prijem, djeca su razgledala uređaje, radare, bazu. Navečer su mornari bili njihovi gosti. Djeca su prethodno napunila kante pilovinom i naftom (pokazuju mi ogromnu hrpu čađavih velikih limenki koja je čekala na odvoz u otpad), poslagala ih po obali, i, cijela se obala raspalila plamenom. U sredini su zapalili veliki stari panj koji je dogorijevao još dugo u noć.

Inače, osim o kulturno-zabavnom i sportskom životu (zaboravila sam spomenuti postojeću foto-sekciju i sekciju mladih avio-modelara) u kampu se predano vodi briga o službama potrebnim za odgoj mladih. Tako na 1200 mladih dolazi 105 odgajatelja, 5 medicinskih sestara (svakodnevno dežuraju na plaži) i dva liječnika. Ambulanta ima stacionar, a sposobna je i za male kirurške zahvate.

Djevojke me vode u svoj šator - broj 5 u krugu B. Posjedali smo po krevetima i ćaskamo, onako veselo po "tinski", ja se divim genijalnoj ideji da od poljskog cvijeća osušenog na ljetnoj žezi naprave poveću ikebanu i objese je o strop; nije ni čudo da su danas dobili ocjenu +5, a to je najbolje od najboljeg.

- Još bi ostale ...

- Sad kad nam je najbolje moramo ići - čujem.

- Joj, bilo je gadno za prve kiše: šator je išao tamo-amo, a mi smo se prepale ...

I prvog ugledanog pauka ih je bilo strah, poslije su se privikle na sve ne-čari i čari života pod šatorom. Sad ih čeka neželjeni rastanak (bit će opet mazanja kalodontima i "miniranja kreveta", smiju se), a uskoro će i škola.

Doviđenja, do idućeg ljeta u Boroziji, do ponovnih krasnih izleta u Motovun i Limski fjord, do ponovnih vožnji zaljevom i s još većom bakljadom!

Napisala: Gordana Mihajlov (Tina, 1973.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara