POVEZIVANJE videoigara i nasilja uobičajena je pojava i svojevrsni "prečac" medija i dežurnih dušobrižnika koji prečesto zaboravljaju da je nasilje prisutno otkad je čovjeka, a ne otkad je PlayStationa.

Međutim, u eri masovnih pucnjava u SAD-u taj se narativ iznova ponavlja, a u nedostatku pametnijih objašnjenja, mnogi se olako vraćaju videoigrama kao dežurnom krivcu iako se videoigre igraju u čitavom svijetu pa ne rezultiraju pucnjavama po školama, crkvama i šoping centrima. Naravno, odgovor na kompleksna pitanja nikada ne leži u na brzinu sklepanim odgovorima, ali novo istraživanje ukazalo je na još jedan zanimljiv detalj.

Spomenuto istraživanje objavljeno je u Psychology of Popular Media Culture, a rezultat je nekoliko eksperimenata. U prvom od njih istraživači su analizirali preko 200 tisuća članka o 204 masovne pucnjave u posljednjih 40 godina. U drugoj studiji sudjelovalo je 169 studenata kojima su postavljena pitanja vezana uz izmišljene pucnjave o čijim su uzrocima kasnije raspravljali.

Naime, studenti su (88% bijelci, 65% žene) pročitali lažnu vijest o 18-godišnjem ubojici koji je bio opsjednut videoigrama. Pola sudionika dobilo je fotografiju Afroamerikanca, a druga polovica sliku bijelca.

Studenti su morali odlučiti slažu li se ili ne s time da je povod pucnjavi bila upravo opsjednutost videoigrama.

Jedan od autora istraživanja, Patrick Markey, izjavio je da je uočio statistički značajnu razliku između broja ljudi koji su bili skloniji povjerovati tome da su videoigre krive za nasilje u slučaju bijelog okrivljenika.

Analiza medijskih članaka u posljednjih 40 godina pokazala je da su novinari različito pisali o motivaciji zločina ovisno o rasi počinitelja. Štoviše, videoigre osam će puta češće biti razlog pucnjave ako je počinitelj bijelac.

"Obje ove studije pokazale su da smo skloniji kriviti videoigre u slučaju bijelih počinitelja, dok u slučaju manjina tražimo druga objašnjenja", govori James Ivory, jedan od autora studije.

Iako će netko automatski zaključiti kako je riječ o rasizmu, Ivory tvrdi da je odgovor kompleksniji: "Mnogo nas misli da nemamo trunku rasizma u sebi, ali ipak, puno smo komotniji potražiti druga objašnjenja za nasilje i zločin u slučaju manjina."

Radi se o implicitnim predrasudama, psihološkom fenomenu nesvjesnog pripisivanja najčešće neosnovanih stereotipnih obilježja određenoj skupini. Primjerice: "Azijati su bolji u matematici."

Izazivaju li videoigre nasilje?

Ipak, postavlja se pitanje imaju li videoigre bilo kakav utjecaj na nasilje. Neovisno o tome pripadate li skupini onih koji u to vjeruju ili ne, mnogi od nas u razgovoru o ovoj temi oslanjaju se na vlastito mišljenje, a ne na znanost. Ponekad uistinu možete uočiti zastrašujuću sličnost između pravih zločina i videoigara, pogotovo u slučaju masakra u Christchurchu, i zaista nije teško doći do zaključka da su videoigre utjecale na Brentona Tarranta. Ali nemoguće je ignorirati činjenicu da pravi motiv nikako nisu videoigre, već ideologija mržnje. Videoigre u najgorem su slučaju imale tek utjecaj na stil snimanja samog zločina.

Chris Ferguson, profesor psihologije sa Sveučilišta Stetson, prije četiri godine proveo je možda najopsežniju analizu videoigara i nasilja, a u svom istraživanju nije pronašao konkretnu povezanost ni dokaze da nasilne videoigre dovode do psihičkih problema, povećanja anksioznosti, depresije ni naginjanja nasilnom ponašanju.

"Jednostavno i često pogrešno objašnjenje je da videoigre tjeraju ljude na nasilje", govori Ferguson i dodaje da su ljudi skloni povezati videoigre i zločine samo zato što u oba slučaja postoji nasilje, pa čak i ako dokazi te povezanosti ne postoje.

I premda bi se moglo učiniti da ova priča nema težinu u ovim krajevima, činjenica je da su i domaći mediji prečesto skloni prihvatiti teorije američkih medija i dodatno širiti histeriju i ničim opravdani animozitet prema videoigrama. I dok će to kod nas stvoriti samo besmislene predrasude i priglupe teorije o opasnostima videoigara, u Americi se radi o izuzetno štetnim predrasudama zbog kojih će neki dobivati oštrije kazne ili čak bezrazložno biti osumnjičeni za neki zločin.

"Ako ste Afro ili Latinoamerikanac, videoigre nisu razlog. Razlog je odrastanje u opasnom kvartu ili pripadnost nekoj bandi jer to u takvom okruženju očekujemo. No, pogledate li bijelog klinca iz normalne četvrti, skloniji ste tražiti vanjske utjecaje jer ljudi se pitaju kako je dobar bijeli dječak mogao počiniti ovakav zločin. Vjeruju da ih je nešto pokvarilo", govori Ferguson.

Na kraju krajeva, radi se o klasičnom odvraćanju pažnje s pravih razloga masovnih pucnjava.

"Uopće se ne radi o videoigrama. Videoigre se spomenu kada političari ne žele pričati o drugim stvarima, kao primjerice o zakonima povezanim s kontrolom vatrenog oružja. Čim čujete raspravu o videoigrama i nasilju, imajte na umu da to u prvom redu ima veze s onime o čemu političari ne žele pričati", zaključuje Ivory.