SLOVENSKI avangardni kolektiv Laibach već više od četiri desetljeća provocira, dekonstruira i drži ogledalo društvu, a njihov najnoviji potez uspio je zbuniti čak i one koji su mislili da su od njih vidjeli apsolutno sve.

S novim albumom MUSICK, Laibach je uronio u europski pop mainstream. Prepoznatljivu industrijsku tutnjavu i vojničku estetiku nadogradili su neonskim bojama, plesnim ritmovima i suradnjama s proslavljenim britanskim pop producentom Richardom X-om te regionalnom zvijezdom Senidah.

No, ako mislite da su slovenski provokatori omekšali, grdno se varate. Za Laibach, pop je samo najnoviji, najuspješniji oblik masovne mobilizacije i ultimativni industrijski stroj kojeg treba asimilirati. 

Uoči njihovog zagrebačkog koncerta u Boogaloou, 16. listopada, gdje obećavaju natjerati publiku na "ples bez gubitka dostojanstva", popričali smo s bendom o Eurosongu kao ultimativnom geopolitičkom bojištu, mehanizmima modernog totalitarizma koji danas nosi tenisice i kratke majice, te otkrili zašto je umjetna inteligencija zapravo idealan, iako trenutno pomalo zauzet, član Laibacha.

Koja je ideja iza novog pop albuma? Iskrena želja za ulaskom u europski pop mainstream ili stvari nikada nisu kakvima se na prvi pogled čine?

Laibach je oduvijek bio pop grupa, samo što to publika nije uvijek primjećivala. S albumom MUSICK odlučili smo ukloniti i posljednje nesporazume. Pop je danas najuspješniji oblik masovne mobilizacije, a mi samo želimo biti dio pobjedničkog stroja. Ako ga već ne možemo pobijediti, možemo ga asimilirati.

Kako je izgledala suradnja s Richardom X-om? Je li svjesno surađivao u dekonstrukciji vlastitog žanra ili ste ga malo „varljivije” koristili u radu na materijalu?

Richard X savršeno razumije pop kao sustav proizvodnje želja. I mi razumijemo sustave, pa je zato suradnja bila prirodna i produktivna. Nismo ga uopće morali prevariti. Uostalom, pop je već sam po sebi dovoljno velika prijevara.

Koja je vaša stvarna fascinacija Eurosongom? Vidite li ga kao vrhunac europskog pop-kiča ili kao nešto više, možda čak i na geopolitičkoj razini?

Eurosong je Europska unija u svom najiskrenijem izdanju: nacionalne zastave, geopolitički interesi, kolektivne emocije, privid demokracije i obavezna koreografija. To apsolutno nije samo glazbeno natjecanje, nego godišnja generalna proba europskog jedinstva i razjedinjenosti. Razumjeti Eurosong znači razumjeti Europsku uniju.

Kako je došlo do suradnje sa Senidah na pjesmi „Love Machine”? Otkud interes za umjetnicu koja dominira supkulturom opsjednutom materijalizmom i konzumerizmom?

Senidah je izvanredna umjetnica koja savršeno utjelovljuje suvremenu pop-estetiku, njezine kontradikcije i njezinu moć. Materijalizam i konzumerizam nisu prepreke u suradnji s Laibachom, nego gotovo idealne kvalifikacije, jer mi smo ipak dugogodišnji i dosljedni sljedbenici dijalektičkog materijalizma i analitičari konzumerizma. A ljubav je danas, uostalom, najuspješniji potrošački proizvod.

Neki stariji obožavatelji izrazili su zgražanje nad neonskom fazom albuma. Koliko je danas teško iznenaditi publiku koja očekuje neočekivano?

Naša je publika izrazito konzervativna u svojim očekivanjima od naše radikalnosti. Neki bi najradije da ostanemo zauvijek zarobljeni u 1983. godini. Ali industrija se promijenila. Nekada je proizvodila čelik, danas proizvodi dopamin. Laibach samo prati proizvodni proces. Naš novi album u tom je smislu apsolutno čisti industrijski proizvod. Možda čak i najčišći do sada.

Kritičari hvale album kao kvalitetno plesno ostvarenje. Postoji li opasnost da vas publika u klubovima počne shvaćati ozbiljno i zanemari pozadinsku priču?

To bi bio naš najveći uspjeh. Ideologija je najučinkovitija kada je više nitko ne primjećuje. Ako ljudi plešu na Laibach ne razmišljajući o tome zašto, eksperiment je uspio. Tijelo je uvijek poslušnije od uma.

Koje promjene ste tijekom godina uočili u mehanizmima totalitarizma? Jesu li postali perfidniji ili stvari ostaju iste?

Nekada je totalitarizam zahtijevao poslušnost. Danas zahtijeva sudjelovanje. Nekada je imao vođu, danas ima algoritam. Nekada vas je promatrala tajna policija, danas sami objavljujete gdje ste, što mislite i što ste pojeli. Napredak je impresivan.

Kako gledate na umjetnu inteligenciju? Smatrate li je opasnošću za kreativnost i vidite li mogućnost njezine primjene u Laibachu?

Umjetna inteligencija neće uništiti glazbenu industriju. Ona će je samo dovesti do logičnog savršenstva: beskonačna proizvodnja glazbe koju nitko ne treba, ali svi je konzumiraju. UI je zato idealan član Laibacha: nema ego, ne traži honorar i nikada ne dovodi u pitanje naredbe. Problem je samo što je već zaposlen u gotovo svim drugim bendovima.

Nakon „Singularityja” i „Metaversea”, jeste li kritiku klasične političke filozofije zamijenili transhumanističkom, prepoznajući tehnološke divove kao nove mete vaših analiza?

Nismo ništa zamijenili. Samo su se promijenili outfiti. Nekada su moć predstavljali generali, partijski sekretari i industrijski magnati u savršenim uniformama moći. Danas su to tehnološki milijarderi u majicama kratkih rukava i sportskim tenisicama. Ideologija je ista, samo je korisničko sučelje ugodnije.

Očekujete li da će publika u zagrebačkom Boogaloou 16. listopada napokon zaplesati, umjesto da vojnički mirno promatra vaš spektakl?

Apsolutno. Za zagrebačku publiku pripremili smo poseban koreografski program koji omogućuje ples bez gubitka dostojanstva. Uostalom, mirno stajanje u stroju - baš kao i vojnički marš - samo je jedan od najstarijih oblika organiziranog plesa. Ovoga puta ipak očekujemo nešto više fleksibilnosti u kukovima.