Foto: Press/WWE

IAKO fanovi predstave zvane WrestleMania postoje i na ovim prostorima, ljubav prema američkom hrvanju nikada nije bila masovna izvan SAD-a.

I dok se kod nas, barem u mainstreamu, o tome napiše jedva koji članak, u Americi je riječ o apsolutnom spektaklu i centralnom sportsko-zabavnom događaju godine za sve fanove kečera.

Izvan Amerike izazivaju zbunjenost, a mnogi kritičari ni dan danas ne mogu dokučiti fascinaciju sportom koji ima više veze s baletom i sapunicama nego s borilačkim vještinama.

Rekordna posjećenost i milijunske zarade

Međutim, WWE prodaje predstavu i pravi fanovi to vrlo dobro znaju.

Iako možda i postoje klinci i naivci koji vjeruju da je ono što gledaju stvarno, većina fanova itekako je svjesna da je ovo samo jedan veliki cirkus, ali i cirkus nevjerojatnih razmjera.

Naime, sinoć je u AT&T Stadium u Arlingtonu u Texasu održana 32. WrestleMania, centralni događaj multimedijalnog udruženja pod zajedničkim nazivom WWE (World Wrestling Entertainment) na kojem se okupilo oko 100 tisuća vjernih fanova koji su uživali u četiri sata dugom spektaklu (rekord u istoj dvorani državi NBA, kad su 2010. okupili 108.713 posjetitelja), a prijenos su pratili milijuni gledatelja ne samo u Americi već i diljem svijeta.

Kao što možete i pretpostaviti, radi se o golemom biznisu, godišnje zarade prelaze milijarde dolara, a sport je izrodio zvijezde koje su prepoznate diljem svijeta.

I dok je ikona WWE-a, Hulk Hogan, ovih dana najpoznatiji po navlačenju po sudovima zbog pornića koji je procurio mimo njegove volje, Dwayne "The Rock" Johnson još uvijek je jedna od najvećih holivudskih akcijskih zvijezda, a i karijere Davea Bautiste i Johna Cene nisu mačji kašalj.

Cena je najbolje plaćeni hrvač, a Forbes piše da je samo prošle godine zaradio gotovo 10 milijuna dolara tako da u sjećanje ne morate prizivati prizore Mickeyja Rourkea jer ovo je malo drukčija priča.

Od skromnih početaka do golemog biznisa

Sve je započelo 1953. kada su Roderick McMahon i Raymond Mondt osnovali Capitol Wrestling Corporation (CWC) koji je postao dijelom NWA-a (National Wrestling Alliance), a sve se pretvorilo u svjetski fenomen nakon prve WrestleManie koja je održana 1985. u Madison Square Gardenu.

McMahonov sin Vince 1982. odlučio je sve podići na viši nivo. Suradnja WWE-a (tada WWF-a) s MTV-jem posebno se isplatila pa su kečerske zvijezde osamdesetih (Hogan, Wendi Richter i "Rowdy" Roddy Piper) postale međunarodno poznate face dok su evente posjećivale tada velike njuške poput Cyndi Lauper i Andyja Warhola.

Doduše, WWF je postao pop kulturalni fenomen čak i prije prve WrestleManije (oni odrasli u osamdesetima znaju da su Hulk Hogan i Ultimate Warrior bili poznati i u bivšoj Jugi), ali radi se o događaju koji je dokazao da se radi nezaustavljivom pokretu koji je kompaniju u nadolazećim godinama pretvorio u stroj za novac.

Mračna strana rastućeg biznisa

U današnje vrijeme radi se o razgranatom biznisu koji pokriva televiziju, internet, filmove, glazbu, knjige, video igre, reality showove i bilo kakav popratni sadržaj koji vam može pasti na pamet, od igračaka do odjeće.

Dovoljno je zaviriti na službenu stranicu WWE-a, a broj uspješnih brendova koji su iznikli iz temeljne ideje nevjerojatan je. SmackDown, Total Divas, NXT, WWE Hall of Fame (koji okuplja legende), Raw, Royal Rumble, Summer Slam, Fastlane ili Hell in a Cell su samo dio toga.

WWE Dive posebno su atraktivne, a njihov reality show u suradnji s E! "Total Divas" drži se već pet sezona i gledatelje uvodi u živote sisatih ljepotica koje krase ne samo ringove već i naslovnice popularnih časopisa kao što je Playboy.

Naravno, nikom ne smeta namještenost showa. Štoviše, s obzirom na njihov background ovo je ne samo očekivano već vjerojatno i realnije od sporta koji ih je proslavio.

Međutim, svaki biznis ima i onu drugu stranu, a u ovom slučaju nemoguće je ne spomenuti Chrisa Benoita koji je u luđačkom ispadu 2007. ubio ženu i sedmogodišnjeg sina, a zatim se objesio.

Poznato je da je Benoit dugi niz godina uzimao steroide (a zatim i testosterone) koji su mu pomutili um, a fokus javnosti istog se trena okrenuo prema WWE-u zbog velikog broja optužbi da upravo WWE svoje borce potiče na uzimanje ilegalnih supstanci što ih čini krivcima.

Santa Barbara s puno više šore

No, kao što je to slučaj sa svakim drugim sportom u Americi, priča je javnosti zanimljiva pet minuta, a pažnju brzo nestaje i vraća se na sapunicu, a ni jedna nije zanimljivija od ove. 

Ono što trebate znati jest da svi znaju ishod ovih mečeva, a hrvači u suradnji sa scenaristima razvijaju priču i njezine centralne dijelove, odnose između likova i to kako će sami mečevi izgledati. WrestleMania pak funkcionira kao posljednja epizoda sezone u kojoj se završavaju sve započete priče, ali i kao najava za ono što tek dolazi.

Radi se o receptu koji je utemeljen još kasnih osamdesetih kada je postalo jasno da publika odlično reagira na tobožnja prepucavanja nabrijanih suparnika koji uglavnom urlaju gotovo komično agresivne prijetnje protivnicima koje će uskoro smlaviti u ringu, a izazivanja tijekom borbe podjednako su smiješna.

S druge strane, treba imati na umu da unatoč namještenosti postoji vrlo velika šansa da će se netko ozlijediti.

Svake godine situacija postaje sve luđa i sve popularnija o čemu dovoljno govore brojke s početka teksta. Uvodi postaju duži i uključuju gomile evenata koji služe kao uvertira u glavni nedjeljni show.

Novi trikovi za novu publiku

Ukratko, WrestleMania je institucija kojom se unatoč svemu bavi i ESPN, a spektakl je nevjerojatan koliko i trashy. Dakle, poprilično. 

Tijekom godina mnogi slavni našli su se u ulozi domaćica i domaćina pa su tu imena kao što su Kim Kardashian i Donald Trump, a Ronda Rousey i The Rock zajedničkim su snagama prebili Triple H-a i Stephanie McMahon.

Mogli bismo čak reći i da se radi o dijelu američkog folklora, ali i Ameri se lako zasite jednog te istog recepta pa ga valja svako malo osviježiti novim trikovima.

Upravo je to "zamagljivanje" granica između fikcije i stvarnosti ono što je WrestleManiju podiglo na daleko višu razinu nego što je to bio slučaj osamdesetih. Naglašavati da ovo nije stvarno potpuno je suvišno jer radi se o općem mjestu i činjenici koju javno priznaju ne samo hrvači već i sama organizacija koja u dokumentarcima otvoreno govori o ovom kao o vidu umjetnosti.

Mnogi se borci igraju sa stvarnošću i "stvarnošću" lažirajući iskrene obračune koji nadilaze klasično verbalno nadmetanje, ne samo pred kamerama već i na društvenim mrežama što kod onih naivnijih stvara dojam da se ponekad radi i o stvarnom animozitetu, a na sve to publiku se i namjerno uključuje u priču kako bi se zadržao njihov interes.

Na kraju krajeva, fanovi i odlučuju tko je pobjednik iako iz WWE-a ponekad (šatro) pružaju otpor kako bi dodatno potpalili vatru kod publike. Ni ova godina nije prošla ništa manje spektakularno iako su mnoge ozljede spriječile neka značajnija imena.

Što god radili, funkcionira savršeno, a čini se da ludilo nikad nije bilo veće o čemu dovoljno govori i video u nastavku.