Ljepota je u očima promatrača

Screenshot: YouTube

AMERIČKI dokumentarac o Hrvatskoj osvojio je Emmy. Svaki je "pravi" Hrvat, čuvši ovu vijest, osjetio nalet ponosa koji mu je prožeo tijelo, izmamio suzu na oko i natjerao ga da izgovori staru hrvatsku uzrečicu "proud to be a Croat", jer osjetiti ponos zbog nečeg s čim nemamo apsolutno nikakve veze, vještina je koju smo razvili do stupnja savršenstva. Za početak, tu je taj osjećaj ponosa zbog pripadnosti narodu i zemlji u kojoj ste rođeni sasvim slučajno, što je i razumljivo, jer sretni produkt susreta spermija i jajne stanice mora osjetiti ushit zbog činjenice da je put od zigote do uplakanog djeteta izgurao baš na ovim prostorima, a ne nekoliko stotina kilometara dalje. Primjerice, mogli ste biti rođeni u Paraćinu i tada vam američki dokumentarac i pripadajuća nagrada ne bi predstavljali apsolutno ništa. Zato, zahvalite Bogu i Hrvatima koji su vas postavili unutar ovih linija na zemljopisnoj karti jer bez Njegove omnipotencije, njihove napaljenosti i spleta sličnih okolnosti na koje niste imali utjecaj, nikada ne biste mogli osjetiti zadovoljstvo zbog dokumentarca koji niste snimili ni vi, a ni pripadnici naroda s kojima dijelite ovo nesvakidašnje zadovoljstvo. 

S druge strane, ponos možda i nije ono što osjećate. Možda je jednostavno riječ o zadovoljstvu. Zadovoljstvu jer napokon nismo prikazani kao pleme čobana koji su maloprije otkrili svu raskoš mržnje, netrpeljivosti i nazadnosti, već kao turistička atrakcija bogate kulturno-povijesne baštine i prije svega, "srce Europe". Oh, kako lijepo zvuči kada o nama pričaju entuzijasti koji vole svoj posao, a ne oni koji znaju o čemu govore.

U čemu je naš uspjeh? U tome da napokon nismo prikazani kao vukojebina?

No, vratimo se našem novom dostignuću. Dakle, Emmy o kojem smo se toliko raspisali, s nama, nažalost, nema nikakve veze, ali to nas nije spriječilo da o dokumentarcu pišemo kao o još jednoj pobjedi ovog naroda. U čemu je naš uspjeh? U tome da napokon nismo prikazani kao vukojebina? Uspjeli smo dovesti strane novinare, provesti ih kroz Hrvatsku, a za trajanja boravka nisu naišli na gospodarski kriminal, nezadovoljstvo, hajduke, netolerantnost i zatucanost. To za nas možda i jest dostignuće, ali kriterije bismo ipak trebali postaviti malo više. Naravno, ne treba biti nepopravljivi drkadžija i automatski odbaciti ovaj uspjeh kao nešto zanemarivo ili beznačajno jer to zaista nije slučaj. Naše turističke reklame prilično su bezlične (i u potpunosti lišene kletih guzica) pa je lijepo vidjeti da posao Hrvatske turističke zajednice i ovog puta ne odrađuju Marko Perković Thompson i navijači. Mlada je novinarka s oduševljenjem pričala o Hrvatskoj kao o malom gostoljubivom raju, a gledajući snimke, teško je zanemariti činjenicu da je Hrvatska tako lijepa zemlja kada o njoj pričaju ljudi koji u njoj provedu samo nekoliko dana. Lijepa naša u tom se trenutku pretvara u tuđu bebu. Slatka je, čarobna, prekrasna, nasmijana, razigrana, ali takva je samo zato što ste u njenom društvu proveli petnaestak minuta, ne morate bdjeti cijelu noć zbog plača izazvanog kolikama ili provaljivati u ljekarne da biste ukrali pelene i kašice.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo se stanje najbolje vidi u komentarima koji su se pojavili nakon što je tekst o dokumentarcu osvanuo na svim portalima. S jedne strane imate oduševljenu Amerikanku koja o Hrvatskoj priča kao da je maloprije "čvaknula" dva-tri ecstasyja, a s druge kombinaciju pretjerano ponosnih i jebeno nezadovoljnih Hrvata. Jedni su zbog ponosa i zadovoljstva (jer to je jedino što imaju u vrijeme kada na Svjetskom prvenstvu igraju i Srbi i Slovenci) zaboravili gdje žive, a drugi nikako da suzbiju bijes jer u dokumentarcu nije prikazana patnja, jad i čemer. Toliko smo uništeni životom u ovoj zemlji da čak i u optimističnim uracima ove vrste tražimo surovu realnost i patnju kojoj svakodnevno svjedočimo. Želimo vidjeti uplakanu seljanku na tržnici, nezaposlenog studenta koji u alkoholnom bunilu citira Kovačićevu "Jamu", očajnu majku koja svoje dojenče želi uvaliti američkoj novinarki ili barem jednog umirovljenika koji će pogledati u kameru, ljutito pljunuti i promrmljati "jebem ti ovakvu državu".

"Zašto Zagreb", "ovo će sigurno raspizditi Slovence", "gdje su ostali dijelovi Hrvatske" i "jebe mi se, što ja imam od toga"

To je naša stvarnost i to je ono što ljudi s ovih prostora očekuju. To je njihovo viđenje ove zemlje. I ne možete ih kriviti jer i sami duboko u sebi osjećate da stvari izgledaju tako prekrasno kada svakodnevicu ne gledate suznim očima, kroz prizmu uzastopnih poraza i sveopćeg beznađa. To ne znači da zemlja nije lijepa. Daleko od toga. Ono što fascinira upravo su naše reakcije jer mi ljepotu više ne vidimo, a američki dokumentarac djeluje gotovo nestvarno. Opterećeni smo cijelim nizom lokalnih trivijalnosti i svakodnevnim problemima koji nas onemogućuju da uživamo u bilo čemu. "Zašto Zagreb", "ovo će sigurno raspizditi Slovence", "gdje su ostali dijelovi Hrvatske" i "jebe mi se, što ja imam od toga".

No, kao da nas najviše ljuti to što je Ashley Colburn izjavila "zemlja vam je čarobna" i zauvijek otišla. Ljuti nas luksuz onih koji mogu izjaviti ovako neprovjerene informacije i vratiti se u svoje kule na sedmom nebu. Zamišljamo je kako nasmiješena leži u svom velebnom stanu u potkrovlju, s pogledom na Central Park, dobro plaćenim poslom, čašom Chiantija u ruci i osvojenim Emmyjem na polici. Smeta nam to što smo ostali u ovoj "čarobnoj zemlji" jer znamo da će se ova "čarolija" i dalje nastaviti. Ljuti nas jer ovu zemlju ne možemo gledati istim očima i na isti način - kao lijepo snimljen dokumentarac, miljama udaljeni od grube stvarnosti.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara