LJILJANA NIKOLOVSKA, nekadašnja pjevačica Magazina, u razgovoru za Novosti progovorila je o svom životu u SAD-u te se prisjetila prošlosti svoje obitelji.

"Naravno da Kalifornija nije samo sjajna, ali ono što mi je važno jest da je progresivna i to je ono što me za nju veže. Veže me i obitelj, glazba, zajednica, ogromno neprobojno klupko ideja, kreacije, optimizma, ideala, suradnje i aktivizma koji ovdje nikada ne spava, hiljade malih "komuna" s vlastitim komunikacijskim kanalima koje monopolistički mainstream skoro ni ne dodiruje. Kalifornija ima puno problema, ali ih za razliku od mnogih drugih zajednica pokušava riješiti", rekla je.

"Gitarist i basist originalnog benda sami ne mogu više tvoriti taj isti bend"

Dotaknula se i Magazina.

"Gitarist i basist nekog originalnog benda sami ne mogu više tvoriti taj isti bend. Možda je šteta ne koristiti prepoznatljiv naziv dok god je moguće, ali to je dvosjekli mač jer prodaješ nešto čega više nema, nije važno je li ovo novo bolje ili lošije, drugačije je. I to se uvijek osjeti. Ljude za muziku vežu sjećanja i emocije i na ovakvom pristupu možeš kratkoročno profitirati, ali dugoročno gubiš identitet", smatra.

"Magazin ne pamtim kao fenomen. Znam samo da smo konstantno putovali, znali smo imati po dva-tri, čak i četiri koncerta dnevno, nekad u dva različita grada u istom danu. Valjda kada nemaš vremena sebe ugledati na televiziji, nemaš predodžbu o nekom statusu i popularnosti. Doduše, sjećam se da nas je baš veselilo kada bismo na putu u kombiju čuli neku našu stvar na lokalnom radiju, pogotovo nakon onog nagradnog fijaska s Piši mi na Zagrebfestu 1985. godine, kada je publika napustila Lisinski jer nismo pobijedili", dodala je.

Kao glazbene suradnje koje pamti po dobrom izdvojila je one s Disciplinom kičme, Matijom Dedićem, Vaskom Atanasoskim, Vasilom Hadžimanovim, Edom Maajkom, TBF-om i Davorom Toljom.

"Oko zajedničkog rada imam samo jedno pravilo. Ako nismo frendovi, ne možemo raditi. Frend je meni netko koga ne moraš dobro poznavati, ali si uzajamno želite sve najbolje. Nemam ni ambiciju ni motivaciju za drugi tip rada", pojašnjava.

"1991. nam je na vrata pokucala patrola..."

Prisjetila se i događanja s početka devedesetih.

"Sjećam se da nam je 1991. na vrata u stanu u Splitu pokucala nekakva patrola. Ušli su, pozdravili, čula sam jednoga kako dovikuje nekom s vrata: 'Nema problema, ovo su roditelji naše Ljilje!' Pristojno nas pozdrave i odu. Idući koji su se pojavili bili su crnokošuljaši. To ne bi bio toliki problem da imamo iole nezavisno sudstvo, ali nažalost, istina je obratna. Nakon 22 godine suđenja, koje je moje roditelje koštalo života, pobijedili smo na sudu, ali roditelji nikada nisu dobili bar nekakvu ispriku, a kamoli odštetu za taj sramotni proces. Ako radniku ili penzioneru moraš ukrasti da bi stvorio državu, nisi državnik, nego običan švercer zmijskog ulja za upalu desni. Jasno mi je da su se ljudi tada bojali svega i svačega kada su u pitanju drugi, nejasno mi je zbog čega danas ne reagiraju kada su u pitanju njihovi vlastiti životi", smatra.

Usporedila je i život u SAD-u sa životom na prostoru bivše Jugoslavije. Ljiljana je, naime, volontirala u kampanjama Bernieja Sandersa, a tijekom izbora u Hrvatskoj podržala je Radničku frontu.

"Odakle da krenem - u SAD-u imaš pravo na izbor između 3272 ljuta umaka u dućanu, a nemaš pravo na zdrave zube. Dostupno zdravstvo ne postoji. Državni vrtići, plaćeni rodiljni dopust ili bolovanje ne postoje. Minimalna satnica se nije mijenjala u zadnjih 12 godina, a prije toga je porasla za jedan dolar. Zatvora ima deset puta više nego osnovnih škola jer su profitni. Zakone nam otvoreno, direktno sastavljaju i dostavljaju naftni, farmaceutski, ratni i Wall Street lobisti.

Sedamstotinjak ljudi posjeduje preko 90 posto zemlje. Srećom, sve im se ovih dana pomalo obija o glavu jer su Amerikanci tokom pandemije odlučili da im je dosta i sada odbijaju raditi za kikiriki. Jedan McDonald's ili Starbucks najednom mogu ponuditi tri puta veću satnicu nego prije godinu dana, a svejedno im nedostaje radnika. Mi se kao najbogatija federacija na svijetu bukvalno raspadamo. Imamo nestašice i inflacije kao Jugoslavija osamdesetih. I zato Bernie i zato demokratski socijalizam", naglasila je.

"Mi u SAD-u živimo vašu budućnost"

"Mislim da mi živimo vašu budućnost i to me boli jer je vi ne vidite. Zdravstvo se u svim ex Yu zemljama raspada da bi ga tajkuni pod parolom 'Vidiš da ne šljaka!' privatizirali, a onda više nema pravila, bolesnik postaje potpuno nebitan. A sve te fore su milijun puta oprobane i prilično jeftine - postepeno smanjuješ ulaganja da bi nešto prestalo biti funkcionalno, vičeš 'Vatra!' i prodaš privatniku.

Na kraju od obične ulične lopuže, makar na kratko, postaneš kapitalistički heroj, a kada ljudi shvate što se događa, bude kasno. Zato me boli gledati što se događa u mojim zemljama, jer sve su to moje zemlje, sviđalo se to nekome ili ne. Sve zemlje nastale raspadom SFRJ su naše. Znaju me Ameri pitati kako je netko 'naš' ako je iz Travnika ili Skopja. A kako nije?" zaključila je.