PREMINUO je pisac, polemičar i književni kritičar Igor Mandić. Povodom njegove smrti, u suradnji s Yugopapirom, donosimo tekst iz 1989. godine.

Siječanj 1989.: Kako doživjeti ljubav na prvi recept? Je li moguće stići preko trpeze do postelje i obratno? Je li bolje skapati od gladi ili se ne odreći dobra jela? To i sve druge odgovore možete naći u jednoj gastronomskoj knjizi koja još nije štampana, a u knjižarskim izlozima treba se pojaviti 8. ožujka.

Ustrajno življenje u dvoje - od stola do kreveta, između Igora i Slavice Mandić traje već više od dva desetljeća! Sve ljepote i zgode takvog života zabilježili su i pohranili u svojoj knjizi ovaj naš poznati publicist, novinar i književni kritičar te njegova supruga. Naslov glasi - Bračna kuhinja. A da bismo vidjeli što se tu zaista "kuha", posjetili smo Mandiće u njihovom stanu u Ulici Ive Lole Ribara u Zagrebu.

Vrata nam otvara domaćin Igor Mandić. Širok osmijeh, prijateljski stisak ruke, riječi dobrodošlice. Odmah smo ponuđeni pićem, cigarom, ćaskamo čekajući ljepšu polovicu - Slavicu Mandić. Kćerka ovog robusnog, temperamentnog i čuvenog žurnalista je 20-godišnja Ada. Životna pratilja ovog autora petnaestak publicističkih knjiga je po zanimanju liječnica, samo što nikad nije radila. Nije dao Igor...

Evo kako je sve počelo...

"Mala se rodila 1968. vjenčali smo se 1967", kaže Slavica Mandić.

Uključuje se Igor: "Zapravo, uzeli smo se 1966. To jest, ti boga, bilo je to 1965, zar ne Slavice?"

"Živjeli smo skupa od prvog dana, i prije braka gotovo godinu i pol", opet će Slavica, uz smiješak.

Sad se već i mrgodni Mandić sjetno smije i dodaje: "Bio sam podstanar priženik kod Slavičine mame. Upravo završio studij i odslužio vojsku, pokušao živjeti kod roditelja i s malom rezervom novca moje već umorne familije vratio sam se s mora u Zagreb."

" A znaš li zašto te je moja mama primila za podstanara?" ozbiljno pita Slavica

Tajac. Zatim vragolasta bodlja: "Jer je mislila da nikako ne dolaziš u obzir za njenu kćer!"

(Opći smijeh.)

No, Slavica Mandić ne popušta: "Moja je mama imala kriterij - koji se njoj podstanar činio pogodan za mene, ona ga je odmah odbijala... Tako sam ja uvijek imala podstanara, bože sačuvaj!"

"Šest mjeseci smo živjeli u istom stanu na rastojanju, otprilike, kao engleski džentlmeni. Zahvaljujući, doduše, meni pošto sam ja kasno shvatio da me ona lovi!" veli sada Igor, uzimajući čaše za piće i ispod oka gledajući reakciju svoje žene.

(Ponovo opći smijeh.)

Uz Kir Royale...

Sjedimo u prijatnom i ukusno namještenom stanu Mandićevih. Posluženi smo koktelom Kir Royale. Tu su i dvije mačke, kućne ljubimice, da uljepšaju ovaj domaćinski kolorit. Igor se, kako nam priznaje, najljepše osjeća u kući u kimonu i moli za dozvolu da ga obuče. Uskoro naši domaćini ponovo počinju svoju šaljivu konverzaciju. Sada je Igor preuzeo inicijativu: 

"Ponekad smo sjedili zajedno u kuhinjici praveći se da imamo neka posla te večeri. Ja sam čitao knjige i ponešto pisao, a ona je učila svoju medicinu. U trenucima odmora vadili smo recepte iz novina i odjednom se rodila i otkrila jedna erotska nota kroz čitanje recepata", tako je to bila ljubav na prvi recept.

"I traje do danas", uzvraća Slavica.

"Za svaku godinu braka dobivao sam po jedan kilogram", ponosno će Igor Mandić.

"Kada smo se upoznali imao je 85 kilograma, a sada ravno 105", raportira ljepša polovica Mandićevih.

Ne ostaje dužna ni glava obitelji: "Nju su zvali, dok je još nisam poznavao, ajme, Bura! A i ne znajući za to, ja sam nju zvao - Glorija Tornado, jer kad ona krene kroz kuću..."

Ipak, sva ova šala ima i onu malo težu stranu života. Naime, Slavica Mandić je živjela s majkom u prizemnom stančiću punom vlage. Majka je bila radnica i morali su zbog male penzije uzimati podstanare. Prvih pet godina braka naše najbritkije tada novinarsko pero živjelo je sa suprugom, kćerkicom i punicom u tom malom stanu u kojem se, prema riječima Igora Mandića, mogao gajiti krumpir kad se podigne parket!

"Ali usprkos svemu shvatili smo da ne možemo svaki dan jesti paradajz juhu, pohani krmenadl, restani krumpir. Oboje smo forsirali dobru hranu. Tada se počela javljati ideja da jednom napišemo knjigu sličnu Bračnoj kuhinji", kaže nam Igor Mandić.

Pitamo Slavicu Mandić kako uspijeva očuvati tako dobru liniju i ona munjevito odgovara: "Pa ja radim!"

I zaista ova spretna domaćica, ali i njen muž nisu dozvolili da nam čaša s Kir Royalom bude prazna bar na tren. Ležerno pričaju kako najviše vole koktele - a u posljednje vrijeme zbog ove aktualne TV serije pijuckaju Kir Royal koji se pravi od malo gustog soka crnog ribizla i šampanjca koji mora biti suh.

Najomiljeniji koktel naših domaćina je Black Velvet - crno pivo i šampanjac.

"Živjeli", presijeca Slavica Mandić ovu priču o koktelima i dodaje: "I kad smo posvađani, mi se kucnemo čašama, samo se manje gledamo u oči."

Igor pomirljivo govori: "Nakon svađe kod nas je sve isto, ništa se radikalno ne događa i nikad dugo ne traje ljutnja."

Radna soba u kuhinji

"Igor je u našu kuću unio vikanje. On kao svaki Dalmatinac ima takav glas i kaže da nije kriv za svoje vikanje", vragolasto nastavlja Slavica Mandić uz opasku: "Moje prijateljice ga smatraju jako teškim..."

"Pa dobro, imam puno kila", pomirljivo i već se predajući priznaje autor, između ostalog, knjige Što, zapravo, hoće te žene?

A sada nešto gotovo nevjerojatno, ali istinito. Slavica i Igor Mandić se za ovih dvadesetak godina braka gotovo uopće nisu razdvojili. Kao što rekosmo, Slavica nikad nije radila, a Mandić je sve svoje tekstove i knjige napisao kod kuće.

U redakciju ide samo da odnese tekstove, to je privilegija istaknutih novinarskih pera. Već gotovo trideset godina Igor Mandić to jest. O tome svjedoči činjenica da godinama radeći kao Vjesnikov novinar paralelno piše književnu kritiku za beogradski NIN.

Pisao je i piše za gotovo sve jugoslovenske novine. Autor je knjiga koje su istovremeno i opsežne studije: Mitologija svakidašnjeg života, Šok sadašnjosti, Misterijum televizions, Uz dlaku, Književnost i medijska kultura, Gola misao, Nježno srce, Policajci duha, Principi krimića, U sjeni ocvale glazbe, 101 kratka kritika, Jedna antologija hrvatske poratne poezije, Zbogom, dragi Krleža...

I kad bi god Igor išao na put, s njim je išla i Slavica. U kući su neprestano, kuhaju, pričaju, rade po cijeli dan... Igor piše i govori na engleskom, francuskom, talijanskom, prevodi sa španjolskog. Slavica sjajno govori engleski, kći Ada studira talijanski i francuski. Kuća je puna knjiga. Igorova radna soba je podešena tako da je piscu sve na dohvat ruke, literatura, dokumentacija, časopisi... Kupuju se sve novine i UNA redovno. Ada najviše voli čitati naš list, i to ne krije.

Trag bunkulovića...

Što se tiče nekad čestih Mandićevih polemika, jer on je poznat kao borac, fajter, slobodnjak koji se uvijek upuštao u britke okršaje perima, ne dozvoljavajući protivniku da se izvuče čitav iz rasprave, Slavica Mandić veli: "Žene ne vole da im se talasa oko muža i obitelji. Ja sam to uvijek podržavala, sve Igorove polemike. Tada umjesto 12 sati dnevno mi pričamo i po 16 sati. Kad god me Igor pita je li pretjerao u nekom tekstu, ja mu kažem: 'Ma kakvi, možeš ti još napisati!'"

Igor Mandić je rođen u Šibeniku 1939. kao što rekosmo, u porodici knjižara. U njegovom susjedstvu rasli su Arsen Dedić, Mišo Kovač...

"Otac Emil je u svojoj knjižari imao sabrana djela Krleže, Andrića, zabavnu biblioteku, enciklopedije, Leopadrija na talijanskom... Spavao sam među knjigama. Ipak, bili smo familija bunkulovića, tako u Dalmaciji zovu gurmane. Tako, to su sve predispozicije za pisanje jednog takvog životnog djela kao što je Bračna kuhinja", kaže nam Igor Mandić.

"Kuha se iz dva razloga - ako volite jesti i ako volite onog za koga kuhate. A meni je Igor pri kuhanju Mali od kužine", prkosno govori Slavica.

Igor uzvraća: "Teza Bračne kuhinje zasniva se na tome da u erotskom kulinarstvu svako izvršava poslove kojima je vičan...

Na to će Slavica kao iz topa: "Pa znate kako je to u životu, od nekih stvari koje prolaze mogao bi ostati dobar apetit..."

No, Igor se ne da smesti: "Prvih deset godina našeg zajedničkog života koje bih ja nazvao mojim razdebljanjem, primali smo u goste mnogo prijatelja. Primanje gostiju je jedna vrlo škakljiva stvar. Naime, uvijek će vas ogovarati - to je dio folklora u druženju. Mi također sudjelujemo jer ogovaramo one kojih nema..."

"Danas je strahovito skupo primati goste. Gotovo nemoguće. Nekad smo pravili božansku trpezu: pečene prepelice, jastozi iz Dubrovnika, fazani, riba, zečevi, srnetina. Sve za 20 osoba", priča Slavica Mandić.

"Danas kad dobijem nekog fazana, onda ga radije pojedem sam nego s gostima", polušaljivo priznaje Igor.

Gosti su im Arsen Dedić, Momo Kapor, Alfi Kabiljo...

Ipak nije sve tako. Njihovi česti gosti su: Arsen Dedić, Momo Kapor, Alfi Kabiljo, Josip Generalić, Fadil Hadžić, Antun Vrdoljak... 

Za kraj Igor Mandić nam je ispričao: "Bračna kuhinja ima oko 240 recepata. Tu su i gastronomski komentari o kulturi trpeze koje sam ja napisao. Slavica je uz recepte dodala i svoje pribilješke, tako da u jednoj knjizi, zapravo, imamo dvije. A sada ekskluzivno za UNU - mi već imamo dogovor sa splitskim Logosom o pisanju knjige Nova dalmatinska kuhinja. A čujte, jednom sam rekao: 'Izum tiskarske tehnike može se opravdati jedino štampanjem takvih knjiga..."

Još samo da dodamo - Mandićevi nemaju automobil, ne nose skupu garderobu, nemaju vikendicu, nemaju čak ni puno prijatelja (to nam je Igor priznao podrazumijevajući pod tim one prave i odane), puno čitaju i pišu, ali i žive u slozi. Njihovo omiljeno mjesto za izlazak je Feniks i kad su tu, onda bar na kratko zanemare svoju bračnu kuhinju, kojoj se, naravno, uvijek rado vraćaju, baš kao mitska ptica čije ime nosi njihov omiljeni restoran.

Razgovarao: Brane Jevrić (Una, 1989.)