"SAMO želim jesti i opstati, ali čini se da u SAD-u danas ni puko disanje nije besplatno", nedavno je rekla za BuzzFeed News Amanda Wong, 32-godišnja umjetnica koja živi u Kaliforniji. Izjavila je da sada mnogo više brine oko novca nego na početku pandemije. Štednja više ne pomaže, rekla je Wong, jer računi samo dolaze: "Bojim se da će nam ponestati prihoda ili da jednostavno neće biti dovoljan za rastuće troškove i da ćemo na kraju ostati beskućnici."

Chelsea Green, 30-godišnja računovodstvena savjetnica iz New Jerseyja, imala je gotovo suprotno iskustvo. Od početka pandemije mnogo manje je zabrinuta zbog novca i zna da je to stavlja u privilegiran položaj. Prije dvije godine imala je blizu 80.000 dolara duga na kreditnoj kartici i studentskih kredita. Kad je u SAD-u najavljeno federalno zamrzavanje plaćanja studentskih kredita i kamata, Green je ipak nastavila otplaćivati svoj dug: "Sada sam 100% bez dugova, a to je bio veliki teret."

"Različite skupine Amerikanaca imale su bitno različita iskustva s pandemijom kada je riječ o financijama", rekla je za BuzzFeed News Kimberly Palmer, stručnjakinja za osobne financije. Palmer piše za NerdWallet, koji je upravo objavio studiju o dugovima američkih kućanstava.

Studija je pokazala da 35% Amerikanaca kaže kako im se financijska situacija pogoršala tijekom prošle godine; 21% iz te skupine navelo je gubitak posla kao glavni faktor. U međuvremenu, četvrtina Amerikanaca kaže da su im se financije zapravo poboljšale tijekom pandemije, dok punih 40% smatra da su im financije ostale otprilike iste.

I oni koji imaju štednju zabrinuti su za svoju financijsku budućnost

"Najveći utjecaj na percepciju posljedica pandemije imaju prihodi. Ako ste zadržali svoj posao, onda je percepcija relativno dobra, u nekim slučajevima čak i odlična", rekla je Palmer.

Pandemija je razotkrila i pogoršala dugo postojeće nejednakosti u SAD-u i diljem svijeta. Što ste siromašniji, veća je vjerojatnost da ste se suočili s težim posljedicama covida, bilo da je to gubitak prihoda, dugotrajna bolest ili smrt. Čak 35% ljudi koji žive u SAD-u, čija se financijska situacija pogoršala tijekom pandemije, jedva preživljava.

Otprilike 3.7 milijuna djece palo je u siromaštvo nakon isteka poreznih olakšica krajem 2021. Istječu i moratoriji na deložacije u cijeloj zemlji, a nema nikakvih novih poticaja i olakšica. Prednosti koje su bogatijim Amerikancima omogućile da dobro prođu kroz pandemiju bile su ključne i za svakodnevni opstanak drugih, a bez njih budućnost izgleda apsolutno zastrašujuće.

Ali čak i oni koji su trenutačno u relativno dobroj situaciji u smislu štednje i troškova, zabrinuti su za svoju financijsku budućnost. U posljednjih nekoliko godina, prema studiji NerdWallet, srednji prihod kućanstva pao je za 3%, dok su ukupni troškovi života porasli za 7%, što je oštar zaokret nakon desetljeća dugog trenda u kojem je rast prihoda premašivao inflaciju.

"Ukupno gledano, postoje stresni čimbenici i pritisci", rekla je Palmer, istaknuvši nestabilno stambeno tržište (49% Amerikanaca kaže da je dostupnost pristupačnog stanovanja u njihovoj lokalnoj zajednici veliki problem, što je 10 postotnih bodova više u odnosu na 2018.), kao i rastuće stope inflacije i kamatne stope koje utječu na svakodnevne troškove poput hrane i plina. Ruska invazija na Ukrajinu vjerojatno će još poskupjeti plin i druge osnovne robe, a ujedno će dovesti svjetsko gospodarstvo u još veća previranja.

"Imamo više novca nego ikad, ali moj stres zbog novca ostao je isti"

Lisa Liu, 26-godišnja računovotkinja iz Kalifornije koja zarađuje 70.000 dolara godišnje, uz dodatnih 50.000 dolara godišnje provizije i koja ima 100.000 dolara ušteđevine, rekla je da su sada više zabrinuti za novac nego prije dvije godine. "Čini se da inflacija samo raste, pa čak i uz puno više štednje nego prije pandemije, svaka buduća velika kupnja poput auta i kuće postaje sve skuplja i nedostupnija", kaže Lisa Liu.

"Imamo više novca nego ikad, ali moj stres zbog novca ostao je isti", rekla je Laura Denny, 36-godišnja stanovnica Ohija koja radi kao komunikacijska menadžerica. Ona i njezin suprug nedavno su promijenili poslove da bi dobili veće plaće, što su uspjeli učiniti brzo zahvaljujući onome što ona naziva "WFH pokretom".

Njene strahove donekle su ublažili državni poticaji, koje su pomogle da povećaju štednju i dosegnu određenu razinu udobnosti. Ipak, brine se hoće li uštedjeti dovoljno za mirovinu i ono što budućnost nosi.

Nekad se u Americi moglo očekivati da se napornim radom može osigurati dobar i pristojan život, s vlastitom kućom, stabilnim poslom i obećanjem ugodne mirovine. Ali taj san postaje sve manje ostvariv čak i za relativno privilegirane Amerikance srednje klase, jer se nejednakost u prihodima širi i svi se suočavaju sa zastrašujuće neizvjesnom budućnošću.

Isplati li se uopće štedjeti za mirovinu?

Rusija je napala Ukrajinu, za što je američki predsjednik Joe Biden rekao da će zauvijek promijeniti svijet. Pandemija se naizgled stišava, nudeći nam iluziju povratka u normalu, ali uvijek postoji mogućnost da se pojavi neki novi soj koji će još više ugroziti naše živote, poremetiti naše planove.

Apokaliptične oluje i požari, potaknuti sve gorim klimatskim promjenama, tjeraju neke milenijalce i pripadnike generacije Z da se pitaju isplati li se uopće štedjeti za mirovinu. 41 posto Amerikanaca misli da će biti čudo budu li mogli otići u mirovinu.

Palmer, financijska stručnjakinja NerdWalleta, rekla je kako anegdotalno primjećuje dva različita načina razmišljanja koja se pojavljuju od Amerikanaca opterećenih financijskom neizvjesnošću, koju ona dijelom pripisuje "razlikama u osobnosti". Ima onih koji "ne žele čekati da pođu na uzbudljivi godišnji odmor koji će promijeniti život, jer kasnije bi se mogli suočiti s većim izazovima. Postoji osjećaj neizvjesnosti, pa ljudi ne žele čekati na nešto što im je važno".

"Stvaranje uspomena mi se čini vrednijim od novca na računu"

To su ljudi poput Kelsey Berteaux (30), koja živi u Utahu i radi kao pravnica i koja ne prati svoju potrošnju otkako se razvela neposredno prije pandemije. Zabrinuta je da možda previše troši, ali ne želi se mijenjati. Sad kad se svijet ponovno otvara, shvatila je što uistinu cijeni: "Planiram krstarenje na koje ću povesti svu svoju užu obitelj. Na to ću potrošiti svoju ušteđevinu, ali stvaranje uspomena mi se čini vrednijim od novca na računu".

Istodobno, smatra Palmer, postoje oni koji su postali punoljetni tijekom financijske krize 2008. godine, koji su sada uvjereni da treba živjeti štedljivije, pripremajući se za sljedeću globalnu katastrofu. Katherine Knight, 26-godišnja računovotkinja iz Tennesseeja, rekla je da žudi za sigurnošću i stabilnošću.

Pandemija ju je potaknula da planira kupiti kuću kako bi izbjegla naglo povećanje stanarine. Sva ta neizvjesnost, rekla je Knight, tjera je da poželi malo zemlje za vrt i uzgoj hrane. Ona želi biti sigurna da će se moći brinuti o sebi i svojoj obitelji.

A tu su i oni koji su toliko duboko ispod površine da ne mogu puno ni štedjeti, ni trošiti, nego samo preživljavaju iz dana u dan.

"Zabrinuta sam oko novca otkad sam bila dovoljno stara da shvatim što je to", rekla je Amy Grant, 33-godišnja administrativna pomoćnica koja živi u Wisconsinu. Grant je odrastao u siromaštvu, pa je život od plaće do plaće bio njena stvarnost veći dio života. Kad se njen suprug ozlijedio na poslu, iskoristili su odštetu kao predujam za kuću, ali ona se boji posljedica njegovih ozljeda.

Samo mu je 35 godina, a već je imao dvije velike operacije. Amy bi željela ove godine ići zubaru, ali nije sigurna da si to može priuštiti bez osiguranja.

Osjećaj nelagode i straha

Međutim, ono što ujedinjuje ljude bez obzira na demografske skupine i osobnosti je rastući osjećaj nelagode ili čak straha.

"Kao milenijalka stalno imam financijske strahove. Osjećam se prilično traumatizirano zbog dvije velike recesije koje su me pogodile kao odraslu osobu, a tržište nekretnina i tržišta rada učinili su da se stvari osjećaju nestabilno", rekla je Denny.

"Kao kućanstvo zarađujemo 160.000 dolara godišnje, što zvuči kao brdo novca, ali ponekad ipak sa zebnjom razmišljam o novcu. Naša potrošnja i stav prema novcu su otprilike isti kao kad smo zarađivali 80.000 dolara, uvijek smo tražimo načine za uštedu. Proveli smo nekoliko godina živeći ispod naših mogućnosti da bismo otplatili sve svoje kreditne kartice i zdravstvene dugove. To je nešto što sam mislila da nikad nećemo uspjeti i na to smo ponosni. To je pomoglo mojoj tjeskobi oko novca, ali još uvijek se stalno osjećam kao da ne štedimo dovoljno", dodala je Denny.

Aly Wise, 24-godišnja učiteljica specijalnog obrazovanja, koja živi u Utahu, rekla je da sada mnogo više brine o novcu. Njezinoj supruzi dijagnosticirana je multipla skleroza u siječnju, odmah nakon što je morala prihvatiti još jedan posao.

"Ona radi 70 sati tjedno, 7 dana u tjednu, već 15 mjeseci, a mi jedva zarađujemo za stanarinu. Nekoć smo željeli štedjeti za lijep Subaru ili kuću u gradu. Sada se samo molimo da preživimo", rekla je Wise. Kratkoročno se najviše boji deložacije, koja im stalno prijeti, a dugoročno strahuje da će se njena supruga radom otjerati u smrt.

"Bilo što osim preživljavanja u ovom trenutku čini se nedostižnim"

Andrea LaRue, 36-godišnja direktorica prodaje u hotelu u Michiganu, ima dvoje djece kojima je prošle godine bila potrebna liječnička pomoć, što ju je koštalo gotovo 10.000 dolara.

"Jednostavno nismo u mogućnosti izdržati iz tjedna u tjedan. Većinu tjedana prekoračujemo svoje limite i čini se da ne možemo podići glavu iznad vode. Nemamo više od štednje i maksimalno smo iskoristili sve tri kreditne kartice. Bilo što osim preživljavanja u ovom trenutku čini se nedostižnim", kaže LaRue.

Paul Lawbaugh, 47-godišnji samozaposleni stanovnik Oregona, ostao je bez posla tijekom pandemije i to dok se brinuo o troje djece i starijem dementnom roditelju.

"Nekoć smo štedjeli za mirovinu, ali sve smo potrošili tijekom pandemije. To je obeshrabrujuće, jer nema olakšica za ljude koji se brinu o starijim roditeljima. Primjerice, za mog roditelja nismo ni dobili poticaj zato što je uzdržavana osoba. Pravo su imali samo umirovljenici koji sami prijavljuju poreze i ne smatraju se uzdržavanim osobama. Čak su i starački domovi dobili poticaje, a mi smo dobili šamar", požalio se  Lawbaugh.

Kao i mnogi drugi s kojima je razgovarao BuzzFeed News, Lawbaugh se boji gubitka doma: "Nisu samo mladi ljudi ti koji si ne mogu priuštiti kupnju kuće zbog dugova. Mnogo ljudi je u problemima. Kad ostaneš bez novca i da plaća nestaje, bolje je pregrupirati se i pronaći nešto sasvim drugo nego se polako uvlačiti u dugove".

"Svaki račun koji mjesečno plaćamo je porastao, od stanarine preko struje do osnovnih namirnica. Novca je manje nego ikad, a plaće ne rastu. Osim toga, moj je partner morao napustiti posao iz ozbiljnih zdravstvenih razloga, tako da smo ostali bez jedne plaće", rekla je 33-godišnja Elizabeth LePage, fotografkinja koja živi u Oregonu.

Par se nadao da će dobiti dijete, ali su odlučili pričekati dok se ne osjete financijski sigurnije. "Trenutačno, tri do osam godina ne možemo razmišljati o djetetu, a s obzirom na moje godine, možda to uopće neće biti moguće", rekla je LePage, koja se prije osjećala pozitivnije u pogledu budućnosti, a sada se brine da će njihov dug potrajati do 80-ih godina života i potencijalno se prenijeti na nasljednike.

Prioritet - fond za hitne slučajeve

Trina Patel, financijska stručnjakinja u tvrtki za automatizirane financijske usluge, rekla je za BuzzFeed News da su ona i njezine kolege prije pandemije primijetili da njihovi klijenti daju prioritet stvarima poput vjenčanja ili kuće, dok je sada fond za hitne slučajeve prvi na umu. "Prije se to nije činilo kao prioritet", rekla je Patel. Sada, sve više ljudi to vidi kao nužnost.

No, Patel priznaje da ne postoji mnogo toga što možete učiniti da biste smanjili svoju potrošnju kada živite od plaće do plaće. Najveća prepreka kada se radi o poticanju ljudi s manje sredstava da uštede više jest to što se dostizanje određene smirujuće ušteđevine zapravo i dalje čini nedostižnim. Mnogi su se ljudi našli u svojevrsnom egzistencijalnom limbu, između odgovorne štednje i nesmotrenog trošenja.

Caroline Davis, 28-godišnja koordinatorica produkcije u Marylandu, rekla je da su ona i suprug više zabrinuti zbog štednje za hitne slučajeve nego što su bili prije pandemije, ali istodobno "nije sigurna bi li trebalo štedjeti za mirovinu ili samo reći jebi ga".

Alexandra, 33-godišnja odvjetnica iz Alabame, rekla je da je pandemija promijenila njezin odnos prema novcu: "Još od Velike recesije znala sam da je gospodarstvo nestalno i da radna mjesta nikad nisu sigurna. Željela sam učiniti sve što mogu da budem financijski sigurna ako se nešto nepredviđeno dogodi. Rad u pravosuđu također mi je otvorio oči oko sumorne budućnosti koju će većina nas morati izdržati tijekom svojih posljednjih godina, a koju se može ublažiti samo imovinom. Zbog ovih strahova odlučila sam sebi osigurati bolju budućnost".

"Prije pandemije bio sam puno više usredotočen na iskustva, putovanja, podršku vjenčanju moje sestre, druženje s prijateljima. Od pandemije sam mnogo više usredotočen na izgradnju financijske sigurnosti i neovisnosti, kao i na stvaranje pristupa novcu koji manje ovisi isključivo o jednom poslu ili izvoru prihoda", rekao je Harrison Holcomb, 32-godišnji djelatnik neprofitne organizacije iz Colorada.

On bi volio kupiti kuću ili stan, ali vrlo ograničeno i skupo tržište nekretnina, povećani troškovi života i studentski dug čine da se osjeća frustrirajuće.

Raditi da živite ili živjeti da radite?

Katherine, 31-godišnja studentica postdiplomskog studija, rekla je da ju je pandemija istodobno učinila više zabrinutom, ali i opuštenijom u pogledu novca. Podignula je 6000 dolara ušteđevine kako bi živjela u Meksiku. "Ne samo da smo u pandemiji, već su prošle dvije godine osnažile svijest o stvarnosti klimatskih promjena i mogućnosti revolucije. Sve u svemu, budućnost je neizvjesna, što olakšava opravdavanje potrošnje", rekla je Katherine.

Alexandra je unatoč agresivnoj štednji (sada ima oko 100.000 dolara ušteđevine i nada se da će imati dva milijuna dolara do odlaska u mirovinu) također je došla do trenutka u svom životu gdje zna što će prihvatiti, a što neće na putu prema financijskoj sigurnosti. Drago joj je što je uspjela uštedjeti za hitne slučajeve i mirovinu, ali je bila zaprepaštena time što su je poslodavci često iskorištavali i da je to narušavalo njeno mentalno i fizičko zdravlje.

"U nekom trenutku, žrtvovanje svog zdravlja kako biste imali pristup svim resursima koji su vam potrebni u mirovini postaje kontraproduktivno. Da sam nastavila putem kojim sam išla prije pandemije, vjerojatno bi mi trebala skrb mnogo prije i s više zdravstvenih problema. Osim toga, sama svrha rada je dobiti sredstva da se brinete o sebi, ali poslovi koji aktivno degradiraju vaše mentalno i fizičko blagostanje ne samo da ne služe svrsi, već i potkopavaju tu svrhu", kaže Alexandra.

Međutim, Alexandra zna da bi stavljanje svog mentalnog zdravlja na prvo mjesto moglo imati posljedice: "Iako znam da sam ispred svojih vršnjaka u mirovinskoj štednji i da imam sreće što sam financijski tu gdje jesam, sve mi se čini tako sumornim. Nemam pojma što će moji vršnjaci učiniti".

Iz svog iskustva u radu s pravnim klijentima na kraju životnog vijeka, koji su imali prednost rada u mnogo jačim gospodarstvima u kojima su mirovine koje su plaćale njihove tvrtke bile uobičajene, shvatila je da njezina generacija nema te prednosti, a izložena je i rastućim troškovima zdravstvene zaštite.

"Moja majka, koja je uvijek bila odgovorna s novcem i mirovinskom štednjom, našalila se da će usput možda morati uložiti u mirovinski plan Smith&Wessona, aludirajući na poznatog proizvođača oružja. Ja bih više voljela neko toksično bilje. Cvijeće je lijepo, a moje će ruke u poznim godinama ionako biti previše artritične i slabe da povuku okidač. U distopijskom svijetu u kakvom živimo, samoubojstvo prije nego što postaneš previše nemoćan doima se kao utjeha", zaključila je Alexandra.