TREBALO je neko vrijeme rockerima da ozbiljnije ovladaju svojim instrumentima i zadobiju respekt i od već etabliranih jazzera. Hendrixovo gitarsko umijeće privuklo je čak i pozornost jednog diva poput Miles Davisa, a bubnjar Ginger Baker usudio se izazvati na dvoboj legendu Elvina Jonesa.

Oko 1970. godine, baš pod utjecajem Miles Davisa, nastao je i fusion jazz, na čelu s bandovima poput Mahavishnu Orchestra, Return to Forever i Weather Report.

Makedonski doprinos fusionu

I na tom prilično kratkom popisu vrhunskog jazz rocka našao se i makedonski sastav Leb i sol. Nisu bili puki imitatori zapadnih uzora, nego su pridonijeli svojim originalnim unošenjem elemenata čarobne makedonske glazbene tradicije.

Leb i sol izmijenili su tijekom svoje povijesti dosta glazbenika – sve vrsnih instrumentalista – ali najviše pamtimo četverac s prva tri albuma: gitarist Vlatko Stefanovski, klavijaturist Nikola Kokan Dimuševski, basist Bodan Arsovski i bubnjar Garabet Tavitijan.

Danas bih volio ukratko predstaviti svakog od njih zasebno, a započet ću s prvom pjesmom koju sam od njih čuo. Za razliku od većine njihovog opusa, imala je tekst i hit potencijal, kojega su 1978. prepoznali gledatelji popularne beogradske TV emisije Nedeljom popodne. Zapazite da su se ovdje glazbenici podredili skladbi, ali, pažljiviji slušatelj i dalje može zamijetiti o kakvim se majstorima instrumenata radilo.

Najveći ex-Yu heroj gitare

Moje pravo druženje s njihovom glazbom počelo je tek kad sam nabavio njihov prvi album (kojega su nazvali po sebi). Odmah mi je postalo jasno o kakvoj se virtuoznoj ekipi radi, a Vlatkova solaža u pjesmi U senci meni je, kao nedoraslom gitaristu, zauvijek nabila kompleks niže vrijednosti. U vremenima gitarskih heroja Vlatko je postao nekako najzapaženiji član grupe.

On je pripadao gitarskom stilu kojega su predvodili Al Di Meola i John McLaughlin: brzi staccato, u kojemu se svaki ton mora čisto okinuti trzalicom. Što je vraški teško, meni i dan danas teže nego takozvani swiping kojega je oblikovao fusion gitarist Frank Gambale, a dalje razvili Steve Vai i Joe Satriani. Tada smo se u Jugoslaviji nepotrebno svadili na temu Vlatko ili Točak, radi se o različitim stilovima, osobno uživam u obojici.

Imao je Vlatko možda i senzacionalnijih solaža (Akupunktura s Leb i Sol 2, te Istok-Zapad s Putujemo), svejedno, i ovo je dovoljno da se u punom svjetlu predstavi makedonski Di Meola.

Maestro izbliza

Onima koji su pozornije slušali Leb i Sol brzo je bilo jasno da se tu ne radi samo o Vlatku i pratećem bandu, nego da svaki član zaslužuje zasebna svjetla reflektora. Tako su se svojedobno predstavili i sa skladbom Nie četvoricata, koja je 1978. nagrađena na Opatijskom festivalu. 

Prije nekih petnaestak godina imao sam jedinstvenu priliku da Nikolu Dimuševskog izbliza promatram na djelu. Na plaži u Crikvenici održao je večernji koncert zajedno s Bodanom, došlo je nezasluženo malo publike – što je, opet, meni omogućilo da pozorno pratim što taj velemajstor radi s klavijaturama. Sve ono što sam dotad čuo sad mi je postalo nekako još upečatljivije kad sam gledao kako Kokan s iskustvom prekaljenog pijanista lagano prebire po dirkama i hvata kompleksne akorde.

Naravno, da odmah budem jasan, praktički svaka njihova pjesma ujedno je i ogledni primjerak za bilo kog člana grupe, ali ako bih već morao birati neku za predstavljanje Dimuševskog, onda neka to bude ova prelijepa i naoko jednostavna tema s prvog albuma. Tu on pronalazi prekrasne akorde za osnovnu temu, da bi onda u sredini sa svojim mekanim dodirom izveo odličnu solažu na sintisajzeru i klavijaturama.  

Majstor melodije i ritma

Naravno da sam na tom spomenutom nastupu u Crikvenici budno motrio i što radi Bodan na basu. Premda, ako mene pitate, najviše o njemu saznate ako ga slušate zatvorenih očiju i pokušate shvatiti njegov pristup instrumentu.

Basisti se načelno dijele u dvije različite škole. S jedne strane su oni kojima je bas gitara prije svega dio ritam sekcije te im je ključno da bas ritmizira i da se njegov naglašeni ton u taktu uvijek poklopi s udarcem bas bubnja (klasičan primjer je Roger Glover u Smoke on the Water). Drugu školu čine oni kojima je bas dio harmonijske i melodijske linije, koju oni obogaćuju svojim melodijama i dodatnim tonovima (Paul McCartney u Something). Znaju se pripadnici ove dvije škole zakrviti oko tih različitosti. 

Prema mom osobnom uvidu, Bodan Arsovski pokušava spojiti melodičnost i ritmičnost. Kad ga isprva slušate, vama se čini da je njemu melodija i harmonija iznad svega (primjerice, u Kumovoj slami). A na drugo slušanje shvatite da se tvrdoglavo drži ritma i sinkronizira s bubnjevima (i opet je primjer Kumova slama). Za njegovo predstavljanje ipak sam odabrao skladbu koju je sam napisao, evo ih ovaj put uživo 13. travnja 1982. u Kulušiću, otvaraju koncert pred očito oduševljenom publikom.

Volio bih da sam bio tamo.

Njihov najveći virtuoz?

Sjećam se anegdote s jednog koncerta Leba i soli na kojemu se našao i neki američki jazz bubnjar – i toliko oduševio Tavitijanom da ga je izazvao na bubnjarski dvoboj. Pojma nemam je li do tog dvoboja uopće došlo.

U nekom smislu, Tavitijan je bio srce grupe, jer je upravo on omogućavao kompleksnu ritmiku koju su preuzeli iz makedonske glazbe. Spadao je u onu vrlo rijetku skupinu bubnjara koji su spojili briljantnu tehniku s neparnim ritmovima i ubitačno brzim sinkopama. Postoje trenutci kad ozbiljno mislim da je on bio njihov najveći virtuoz.

Imao sam sreću upoznati gitarista koji je godinama svirao s Tavitijanom u jako zanimljivom jazz rock bandu Paramecium.

"Došao bi mi već u sedam ujutro na vrata i budio me da idemo na probu", žalio mi se prijatelj koji je više volio kasno ustajanje. "Ja mu kažem da dođe kasnije, da još spavam – i evo njega nazad već u osam".

I to vam je prekrasan recept da postanete Garo Tavitijan: rodite se s talentom u kulturi koja gaji glazbu neobičnog ritma i onda vježbate od jutra do mraka. Pa odsvirate ovo.

Naravno, iznova shvatite da oni nisu bili samo Vlatko, Koki, Bodo i Garo, nego kompaktna, vrhunska grupa.

I to su demonstrirali u svakoj svojoj pjesmi.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."