PIJANIST i skladatelj Matija Dedić tijekom godina rada postao je nezaobilazna figura suvremenog hrvatskog jazza, a njegov glazbeni put gotovo je bio neizbježan i jedini logičan, s obzirom na iznimnu umjetničku lozu iz koji potječe, ali i predano stvaranje vlastitog prepoznatljivog izraza.

Kritičari ističu njegovu "nepredvidljivu i uzbudljivu frazu" te "vrlo određen osjećaj za vrijeme koji je posve njegov", epitete koji samo naznačuju dubinu i širinu njegova talenta.

Glazba u genima

Matija Dedić rođen je 2. ožujka 1973. godine u Zagrebu, u obitelji koja je glazbu živjela i disala. Njegov otac, Arsen Dedić, bio je ikona hrvatske glazbe – kantautor, pjesnik, skladatelj filmske glazbe, čije je djelo duboko urezano u kulturno tkivo regije. Majka, Gabi Novak, cijenjena je i voljena pop i jazz pjevačica, čiji je glas obilježio generacije i koja je surađivala s velikanima poput Louisa Armstronga i Phila Woodsa. Odrastanje u takvom okruženju, gdje su umjetnički standardi bili iznimno visoki, a glazba svakodnevica, neizbježno je oblikovalo Matijin put.

Izloženost raznolikim glazbenim stilovima, od šansone i popa do jazza i klasične glazbe, te stalni doticaj s kreativnim procesom svojih roditelja, zasigurno su usadili Matiji intuitivno razumijevanje glazbe koje nadilazi formalno obrazovanje. Ipak, golemo nasljeđe i slava roditelja mogli su predstavljati i izazov. S jedne strane, pružali su poticajno okruženje i otvarali vrata, no s druge, stvarali su visoka očekivanja i potrebu za dokazivanjem vlastitog, autentičnog umjetničkog identiteta.

Od klasike do jazza

Matijin formalni glazbeni put započeo je rano. Klasični klavir počeo je svirati već s pet godina. Svoje temeljno glazbeno obrazovanje stekao je u Zagrebu, gdje je 1991. godine završio Srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski. Iako je klasična glazba bila njegov prvi susret s instrumentom, Matijina strast usmjerila se prema jazzu. Ta odluka odvela ga je u Graz gdje je upisao Jazz akademiju. Diplomirao je 1997. godine u klasi profesora Haralda Neuwirtha. 

Odlazak na studij u Graz, tada jedan od važnih europskih centara za jazz edukaciju, bio je smišljen korak, pokazatelj ambicije i želje za usvajanjem autentičnog jazz jezika. Njegovo formalno obrazovanje nije stalo samo na akademskim okvirima, dodatno se usavršavao na privatnim satovima kod istaknutih jazz pijanista i pedagoga kao što su John Taylor u Kölnu, Hal Galper, Bill Dobbins i Barry Harris. Upravo su ti susreti s međunarodnim jazz autoritetima proširili njegove glazbene vidike, upoznali ga s različitim pristupima improvizaciji i kompoziciji te ga povezali s globalnim jazz kretanjima.

Ta kombinacija klasične podloge, formalnog jazz obrazovanja i mentorskog vodstva svjetskih imena stvorila je temelj za razvoj njegova jedinstvenog pijanističkog stila, koji će kasnije biti opisan kao "spoj tehničke briljantnosti i duboke muzikalnosti". 

Prvi koraci i sastavi na domaćoj sceni

Nakon povratka u Zagreb 1997. godine, Matija Dedić koncertno se aktivira i brzo postaje prepoznatljivo ime na domaćoj jazz sceni. Jedan od prvih sastava bio je Boilers Quartet, s kojim je imao priliku pratiti renomirane međunarodne glazbenike poput Bennyja Golsona, Kennyja Burrella, Roya Haynesa i Joséa Feliciana.

Krajem devedesetih, osniva Matija Dedić Trio, sastav koji postaje glavni teren za izvođenje njegovih autorskih skladbi. A budući da je dijete jednog od umjetnički najplodnijih autora ovih prostora, nije iznenađenje da je od samih početaka karijere pokazivao snažnu skladateljsku crtu i želju da ne bude samo interpretator, već i stvaratelj glazbe.

Prepoznatljivi pijanistički izričaj

Kritika je rano zapazila njegovu "nepredvidljivu i uzbudljivu frazu" te "vrlo određen osjećaj za vrijeme koji je posve njegov". Njegov stil često se opisuje kao naslonjen na "moderni pijanistički jazz impresionizam", povlačeći paralele s velikanima poput Billa Evansa, Keitha Jarretta, te njemu generacijski bliskog Brada Mehldaua.

Časopis Jazz Improv zabilježio je: "Dedićeva fraza je nepredvidljiva i uzbudljiva, i on ima vrlo određen osjećaj za vrijeme koji je posve njegov". Slično tome, Ric Bang iz Jazz Scana, recenzirajući album MD in NYC, ističe: "Ono što Matiju Dedića čini posebnim jest njegov dodir i način na koji se njegov poetski koncept razvija i produbljuje tijekom albuma. Dedić je zavodljiv poput Torda Gustavsena".

Skladatelj od samog početka

Već svojim ranim albumom Octopussy, objavljenim 1998. godine privukao je značajnu pažnju. Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo mu je za ovaj album priznanje za "najboljeg skladatelja i najboljeg jazz debitanta u posljednjih 10 godina", čime je jasno istaknuta ne samo njegova pijanistička vještina, već i njegov skladateljski talent od samih početaka.

Njegov drugi album, MD in NYC, snimljen s uglednim američkim glazbenicima, basistom Vicenteom Archerom i bubnjarom Kendrickom Scottom, dobio je izvrsne kritike, uključujući pet zvjezdica od Thomasa R. Erdmanna u Jazz Review, koji ga je okarakterizirao kao "značajnog nadolazećeg jazz umjetnika". Ovaj album bio je važan iskorak na međunarodnu scenu, potvrđujući njegovu sposobnost suradnje s vrhunskim svjetskim jazzistima i predstavljajući njegovu glazbu široj publici.

Tijekom godina, uslijedili su brojni drugi autorski albumi koji su svaki na svoj način doprinijeli oblikovanju njegova opusa, poput Solo/Part 1 (2000), Mr. K.K. (2000), Handwriting (2001), Drugi Pogled (2005), Visiting Bruxelles (2006), Life of Flowers (2008), Sentiana (2012), Ligherian Rhapsody (2015) i Dedicated (2017). Svaki od ovih albuma predstavljao je novu etapu u njegovom umjetničkom razvoju, istražujući različite glazbene ideje i suradnje.

Glazbene posvete i obrade

Osim autorskog rada, Matija Dedić pokazao je izniman talent i kao interpretator, posvećujući albume djelima drugih značajnih skladatelja. Posebno mjesto u njegovoj diskografiji zauzima album Matija svira Arsena iz 2015. godine. Objavljen u godini odlaska njegova oca, ovaj album predstavlja duboko osoban i emotivan hommage Arsenovom opusu. Sadrži dvanaest Arsenovih skladbi, poput Glembajevi (Naslovna tema), Ni ti ni ja ili U registraturi (Naslovna tema), koje Matija reinterpretira na klaviru, dajući im novu dimenziju kroz svoju jazz senzibilnost.

Sklonost rušenju žanrovskih barijera vidljiva je i u albumu Tempera (2004), na kojem obrađuje Gibonnija. Albumom Kontesa (2010) zaronio je pak u klasičnu glazbu, interpretirajući djela Dore Pejačević. Ovi projekti pokazuju Dedićevu svestranost i njegovu sposobnost da pronađe jazz izričaj unutar različitih hrvatskih glazbenih tradicija, obogaćujući time i originalna djela i hrvatski jazz. 

Uz koncertnu i diskografsku djelatnost, Matija Dedić okušao se i kao skladatelj za televiziju i kazalište.

Susreti s domaćim i svjetskim jazz velikanima

Karijeru Matije Dedića obilježile su brojne suradnje s istaknutim glazbenicima, kako s domaće, tako i s međunarodne jazz scene. U Hrvatskoj je surađivao s legendama poput Boška Petrovića, te s kolegama kao što su Darko Jurković, Tamara Obrovac i Ladislav Fidri. Ove suradnje bile su važne za njegovo pozicioniranje unutar hrvatskog jazza i razmjenu iskustava s domaćim umjetnicima.

Popis njegovih međunarodnih suradnika posebno je impresivan i uključuje imena kao što su Buster Williams, Jeff Ballard, Lenny White, Larry Grenadier, Antonio Sanchez, Scott Colley, Kendrick Scott, Vicente Archer, Mark Murphy i Ignacio Berroa. Sama činjenica da je dijelio pozornicu i studijske trenutke s glazbenicima takvog kalibra, koji predstavljaju sam vrh svjetske jazz scene, nedvojbeno potvrđuje da je njegova vještina prepoznata i cijenjena na najvišoj razini.

Posebno mjesto zauzima njegova suradnja s Gabi koja je u jednom intervjuu istaknula kako je zajedničko muziciranje s Matijom potiče na kreativnost te kako se sjajno nadopunjuju.

Osim suradnji unutar jazz miljea, Matija Dedić pokazao je otvorenost i prema drugim glazbenim žanrovima, surađujući s poznatim hrvatskim glazbenicima izvan jazza. Od Elementala pa sve do Matije Cveka.

Dominacija na Porinu

Brojne nagrade Porin, najprestižnije hrvatske glazbene nagrade, svjedoče o iznimnom statusu koji Matija Dedić uživa u domaćoj glazbenoj industriji. Osvojio je čak 25 Porina tijekom svoje karijere. Impresivna je i širina kategorija u kojima je nagrađivan: od najboljeg instrumentalnog albuma, jazz albuma, jazz izvedbe i jazz skladbe, pa sve do aranžmana, produkcije, pa čak i albuma godine.

Matija Dedić nije prepoznat samo kao virtuozni pijanist, već i kao vrstan skladatelj, aranžer i producent. Osvajanje Porina u kategoriji Albuma godine, koja često nadilazi žanrovske podjele, posebno je značajno. Ukupan broj osvojenih Porina svrstava ga u sam vrh hrvatske glazbene scene, uz bok najvećim imenima poput Gibonnija, Olivera Dragojevića i Nikše Bratoša, te čak ispred njegova oca Arsena, koji ih je osvojio "samo" 15. Ova činjenica ne umanjuje Arsenov značaj, već dodatno naglašava Matijin izniman uspjeh i kontinuitet kvalitete kroz godine.

Glazbenik koji je ostavio neizbrisiv trag

Uz dominaciju na domaćoj sceni, Matija Dedić ostvario je i zapažene uspjehe na međunarodnoj razini. Jedan od najvažnijih trenutaka bio je njegov nastup na prestižnom Montreux Jazz Festivalu, gdje je izabran kao jedan od 11 finalista u natjecanju pijanista, odabranih među više od 400 prijavljenih glazbenika iz cijelog svijeta. Ovo postignuće predstavlja značajnu međunarodnu potvrdu njegova talenta, stavljajući ga u red elitnih mladih jazz pijanista toga vremena. Uz to, pozitivne kritike i međunarodno priznanje za album MD in NYC dodatno su učvrstili njegovu reputaciju izvan granica Hrvatske.

Kroz godine predanog rada, Matija Dedić ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj jazz glazbi. Njegova karijera nije samo niz osobnih postignuća, već i značajan doprinos vitalnosti i vidljivosti cjelokupne hrvatske jazz scene. Kao "jedan od najpoznatijih hrvatskih jazz-glazbenika", postao je referentna točka.

Matija Dedić nije bio samo nasljednik glazbene dinastije već i inovator koji je obogatio hrvatski jazz novim idejama i pristupima. Njegova priča ostaje trajan podsjetnik na snagu glazbe koja premošćuje generacije, žanrove i granice.