NA GODIŠNJICU smrti, u suradnji s Yugopapirom, prisjećamo se Mire Furlan.

Svibanj 1998.: Mnogi glumci ne vole znanstvenu fantastiku zato što u njoj nema ničeg realnog. Nestvarni galaktički događaji djeluju često umjetno i izgledaju kao da nemaju nikakvog dodira s realnošću.

Mira Furlan nema tih problema. Ova glumica, porijeklom iz bivše Jugoslavije, smatra da su događaji u seriji Babylon 5 i lik ambasadorice Delenn, koji tumači, veoma slični realnosti.

"Poslije jedne epizode, prijatelji iz New Yorka su me pitali kada će televizijski scenaristi konačno napisati nešto što nema veze s bivšom Jugoslavijom. To je bilo u vrijeme kada se u Bosni rasplamsavao rat i kada se postavljalo pitanje intervencije stranih sila. Znate, takvo nešto smo upravo radili u seriji. Spominju se Centauri - Narni i pitanje trebamo li intervenirati ili ne..."

Nakon što je s mužem, filmskim redateljem Goranom Gajićem, koji je porijeklom Srbin, na brzinu napustila Zagreb 1991. godine, glumica je došla u Los Angeles. Na pitanje osjeća li se već kao Amerikanka, ona tiho odgovara: "Volim reći da sam građanin svijeta, ali u ovim okolnostima osjećam da ne pripadam nigdje."

Zbog toga se Mira Furlan - osjećajna osoba puna topline i s izrazitim smislom za humor - lako identificira s prognanicima iz serije Babylon 5, kao i s likom stranog ambasadora u svemiru, čiji su stanovnici stalno u konfliktu. Ona, zapravo, Delenn vidi kao nekoga tko je u stanju pružiti novu perspektivu i nadu u bolji život, usprkos stalnim borbama i poteškoćama koje su utjecale i na Mirin privatni život.

"Voljela bih da mogu pričati s Delenn o situaciji u bivšoj Jugoslaviji. Možda bi mi ona dala neki dobar savjet. Mudrost kojom se odlikuje ovaj lik bila bi mi vrlo dragocjena u ovoj situaciji", kaže. U razgovoru o svojim ranijim iskustvima s producentom J. Michaelom Straczynskim ona je istaknula da tema koja govori o prognanoj osobi nije samo njena i Delennina priča.

"Postoje neke rečenice koje se odnose upravo na moju cjelokupnu situaciju, tako da me to malo uplašilo. Pa, ipak, takve su se stvari kroz povijest civilizacije stalno ponavljale. Milijuni ljudi su to iskusili na vlastitoj koži. Zato Joe uvijek nastoji kroz svoja djela ukazati na tu činjenicu."

Budući da je Straczynski već završio pisanje svih preostalih epizoda serije Babylon 5, Furlan bi vrlo lako mogla saznati što će se sve događati do kraja serije. Međutim, nju to uopće ne interesira.

Kaže da voli iznenađenja i da autor tajnu treba zadržati za sebe: "Osim toga, to je sasvim uobičajeno kad snimate TV seriju - nikad ne znate što će se dogoditi. To nije isto kao i rad na filmu, gdje čak i prije početka snimanja znate što će se dogoditi na kraju."

U Americi je vrijeme novac

Prvi televizijski film Babylon 5 zahtijevao je od Mire Furlan da igra Delenn kao što je bila na početku TV serije: vrlo mlada i mnogo manje nalik na ljudsko biće, kako izgledom tako i ponašanjem. Glumica se ponovo morala prilagođavati na tešku šminku, ali joj tumačenje mlade Delenn uopće nije teško palo. Kaže da je bilo uzbudljivo ponovno oživjeli lik mlade Minbari žene "na početku njene karijere i njenog života". 

To je za nju predstavljalo sasvim novo iskustvo mada je u Jugoslaviji dosta radila za televiziju. Dvostruki je dobitnik jugoslavenskog ekvivalenta Oscara i član ekipe čuvenog filma Otac na službenom putu, koji je bio u nominaciji za nagradu filmske Akademije.

Poslije svega Mira Furlan kaže: "U Jugoslaviji sam bila ljuta i razočarana situacijom na filmu jer je sve teklo vrlo sporo, dok sam u Americi frustrirana kroničnim nedostatkom vremena za probe i žurbom da se epizode snime u što kraćem roku. Ovdje je vrijeme jednostavno novac. Vrijeme je, praktično, sve."

Također se žali: "Amerika jednostavno briše vašu prošlost. Bombardira vas svojim pravilima i načinom života. Htjeli vi to ili ne, postajete dio sistema. Amerika vas također kontrolira na još jedan način: preko vašeg novca. Vi ste, zapravo, stalno u nemilosti svoje banke."

Socijalistički sistem, u kome je Mira odrasla, ograničavao je umjetničku slobodu na drugi način.

"Imali smo slobodu do određene granice jer za to nikoga nije ni bilo briga", kaže ona misleći pritom na Jugoslaviju, u kojoj "komunisti nisu više bili tako utjecajni" niti zainteresirani za umjetnost još u vrijeme njene mladosti.

"Ljudi na vlasti bili su potpuno ravnodušni, tako da smo bili u kroničnoj besparici i prepušteni sami sebi."

Iako je jedna drama u kojoj je igrala jednu od glavnih uloga bila zabranjena iz političkih razloga, klima u Jugoslaviji odisala je apatijom i apolitičnošću, što je po njenom mišljenju otvorilo prostor za nacionaliste i fašiste.

"Tek sad vidim kako je to bila nezdrava klima", primjećuje. "Novi režimi su ulagali mnogo napora da izazovu mržnju među narodima. Mi smo sve to nijemo promatrali i mislili, što to oni hoće: rat? To je suludo! Međutim, nije bilo tako."

Uvjerivši se na licu mjesta koliko apatija i ratna propaganda mogu utjecati na ponašanje ljudi, pitala sam je kako se osjeća kada na američkoj televiziji gleda toliko nasilje?

"Više ništa i ne gledam", odmahuje rukom. "Mislim da televizija u Americi na svoje gledatelje djeluje poput anestetika. Ljudi postaju umrtvljeni i kada se to nasilje pomiješa sa stvarnim događajima, ratom i nasiljem, oni više nisu u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti."

Oduševljena je prijemom na koji je serija Babylon 5 kod ljubitelja znanstvene fantastike naišla i konstatira da je "divno vidjeti toliko ljubavi, poštovanja i razumijevanja kod obožavatelja. U slučaju ove serije možemo samo njima zahvaliti što trajemo već pet godina".

Pa, ipak, malo je zabrinjava "nevjerojatni fanatizam" koji određeni gledatelji ispoljavaju, s obzirom na to daje u svojoj zemlji već doživjela da je bila žrtva uznemiravanja. Smatra da su fanovi u Americi srdačniji i da se prema svojim idolima odnose s više poštovanja nego u njenoj zemlji.

Međutim, ispoljavanje jakih strasti brine je upravo zbog utjecaja televizije na neke gledatelje. "Pitate se, vjeruju li oni da se sve to stvarno događa? Jesu li svjesni toga da je to samo fikcija?"

Iz Jugoslavije je istjerana

Također se pita da li Amerikanci, čitajući što se sve događa u bivšoj Jugoslaviji, shvaćaju koliko su te priče daleko od istine, mnoge su čak i izmišljene samo da bi mogle da se prodaju novinama. Ogorčena je načinom na koji pojedini reporteri iskorištavaju sudbinu njenog naroda da bi zaradili novac.

"Ima puno ljudi koji su o tome samo čitali. Oni smatraju da bi objavljivanje knjige o Sarajevu bilo potpuno opravdano. Upravo sam završila s čitanjem dnevnika jedne djevojčice iz Sarajeva, baziranom na onome što je pročitala u novinama. Dnevnik je, inače, napisao Amerikanac. Užasava me kako ljudi mogu pisati o nečemu, a da se prvo ne zapitaju znaju li dovoljno o tome."

Mira Furlan se pribojava da će u američkoj filmskoj industriji postati glumica kojoj će nuditi da igra samo određenu vrstu likova.

"Ženske uloge u Jugoslaviji imaju pečat mržnje prema ženi i daleko više nego u Americi obilježene su vulgarnim mačizmom. U mnogim filmovima koje sam tamo snimila, bila sam silovana, pretučena ili ponižavana na sve moguće načine, tako da vam ne preostaje ništa drugo nego da mislite da tako, jednostavno, mora biti. Ne mislim da su mačizam i mržnja prema ženama karakteristični samo za moju zemlju, iako su tamo izraženi na jedan daleko grublji, uvredljiviji i bezobzirniji način. U Americi je feminizam promijenio mnoge stvari i to mi se dopada."

Upravo zbog toga, Mira Furlan se nada da će u Hollywoodu dobiti šansu da tumači uloge jakih i karakternih žena. Kazalište joj nedostaje, a američki teatar je "zapao u mrtvilo" i gurnut je na marginu, kao da uopće nije bitan za karijeru jednog glumca.

Mira Furlan je sa svojim mužem organizirala izvođenje predstave Antigona u namjeri da sami kažu što misle  o ratu koji im stalno zaokuplja misli. Inače, osim emocionalnih razloga, nema preveliku želju da se bavi kazalištem, jer "nije vrijedno truda, to je za glumca najteži posao".

Zbog neobjektivne i neistinite interpretacije njenog bjekstva u Hollywood, napisala je pismo i poslala ga hrvatskim novinama. To pismo je bilo prepravljeno (autorstvo pripisano drugoj osobi) i objavljeno u vidu kratke priče pod nazivom "Glumica koja je izgubila svoju domovinu". Čak je zlobno proglašena i za javnu žensku i vješticu. 

(Odlomci iz američkog intervjua preneseni u časopisu Profil, 1998.)