Mišo Kovač slavi 75. rođendan: Kako je počela njegova karijera

Mišo Kovač slavi 75. rođendan: Kako je počela njegova karijera

Foto: Yugopapir

LIPANJ 1967: Šibenčani će s ponosom istaći da se tako još jedan njihov sugrađanin afirmirao na zabavljačkom planu. Iz ulice Nikole Tesle u gradu podno Šubićevca u svijet vedre muzike mnogo prije njega krenula su dva bivša gimnazijalca - Vice Vukov i Arsen Dedić. Nekoliko godina poslije njih tradiciju "najmuzikalnije ulice" nastavio je i Mišo Kovač.

Kad već govorimo o toj ulici, zanimljivo je istaći da su u njoj odrasla i dva danas poznata nogometna asa: Krasnodar Rora iz "Dinama" i Ante Žaja iz "Hajduka".

Ovdje je riječ o Miši Kovaču, trećem i najmlađem članu slavnog trija iz "muzikalne ulice", što se uspinje od Poljane prema kraju koji dominira šibenskim zaljevom.

- Prvi put sam stao pred mikrofon u svom rodnom Šibeniku prije šest godina. Bilo je to neko natjecanje pjevača amatera, toliko popularno svagdje u nas. Poznavao sam dobro samo jednu melodiju, ali joj nisam znao riječi. Mislim da se zvala "Kad te ljubim". Tekst sam naučio tek prije nastupa.

Ipak, osvojio sam prvu nagradu i za poklon dobio ploču Raya Charlesa. Do tog nastupa nije mi padalo na pamet da se ozbiljnije bavim muzikom.

Prije toga sam sanjao da postanem slavan nogometaš. Branio sam u juniorima "Šibenika". Tada je to bila dobra momčad. U njoj su igrali Nadoveza, Žaja, Aralica i - ja.

Jednom smo i samog "Hajduka", naravno njegove juniore, nadigrali usred Splita. Bilo je 3:0 za nas. Morate znati da je tada u protivničkoj ekipi igrao "Bukle" Hlevnjak. Da, i Kovačić je igrao.

Bio sam dobar vratar, bez šale. Samo sam bio malo nizak za gol. Možda je i to odlučilo što sam se ostavio nogometa i krenuo putovima zabavne muzike.

Ipak, danas mi se čini da je sve režirao slučaj. Kad sam pošao na odsluženje vojnog roka, nisam imao nikakvih pjevačkih ambicija, gotovo da sam i zaboravio na pokušaje s pjevanjem u Šibeniku.

Ali, i ovdje se održavalo nekakvo takmičenje pjevača. Da utučem dosadu prijavio sam se i s pjesmom "O sole mio" osvojio prvu nagradu. U vojsci su me otad malo drugačije gledali, drugovi su češće tražili da im pjevam.

Kad sam skinuo uniformu, obreo sam se u Beogradu. Mislio sam - kad sam već tu, ne bi bilo loše da razgledam malo glavni grad. Međutim, bila je jedna mala poteškoća: nisam imao dovoljno novaca.

Tada mi je pala na pamet pomalo luda ideja. Pošao sam u bar "Kristal", gdje su tada nastupali Lola Novaković, Dragan Toković i drugi poznati pjevači. Pitao sam konobara gdje bih mogao nači šefa. Ovome sam rekao da sam pjevač i da bih želio pjevati.

"Uzmite mikrofon i pokušajte" - mirno mi je odgovorio šef lokala a da ga uopće nije iznenadio moj prijedlog. Stao sam pred mikrofon i zapjevao "Ave Marija", koja je tada bila vrlo popularno.

Publika me je nagradila aplauzom, a šef "Kristala" mi je ponudio da ostanem i dalje pjevati. Obećao mi je mjesečnu plaću od 80.000 starih dinara. Dotad u životu nisam vidio na okupu toliko "šoldi".

Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam primio plaću, kad dotad najveća moja mjesečna primanja nisu prelazila 12.000 starih dinara.

Taj angažman je bio odlučujući. Nastupao sam nekoliko mjeseci u tom baru i onda sam shvatio da to nije ono što želim. Za mene nitko ne zna. Treba da izaberem drugi put prema uspjehu.

Spakovao sam kovčege i pošao u Zagreb.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Poslije nekoliko tjedana "čekanja" odlučio sam se da pođem ravno u "Jugoton", gdje sam znao da se snimaju ploče. Sjećam se i danas tog trenutka. Imao sam malo dužu kosu, traperice, džemper koji je bio više ženski nego muški ...

Tražio sam nikog manjeg nego muzičkog urednika. Pokazali su mi jednog čovjeka, za kojeg sam poslije saznao da se zove Gavrilović. Ovaj me je upitao:

"Koje narodne pjesme izvodite?"

Pošto sam mu objasnio da pjevam samo zabavne melodije, uputio me Peri Gotovcu. Čuvši to ime, koljena su mi počela klecati. Naime, baš nekako u to vrijeme na festivalu je pobijedila Gotovčeva "Balada", o njemu se svagdje pisalo i nisam mogao zamisliti da ću se sada sresti s tim poznatim kompozitorom.

Kad me je upitao što želim i pošto sam došao, izbacio sam kao iz topa:

"Došao sam snimiti ploču!"

Čovjek me je pogledao s nevjericom, nije dotad nikad čuo za mene, nije znao ni kako pjevam ...

Nisam se dao smesti, mislio sam: što je, tu je. Rekao sam mu:

"Znate što, ja večeras pjevam u Gradskoj kavani, pa ako ste slobodni, dođite!"

I Pero Gotovac je došao. Pjevao sam "Ne mogu prestati da te volim". Čini se da mu se svidjelo. Pristao je da snimim ploču. Bez ijednog održanog koncerta, potpuno nepoznat, snimio sam ploču.

Preda mnom kao da su se otvorila vrata prema uspješnoj karijeri. Dobio sam poziv da nastupim na festivalu. Uvelike su me reklamirali. "Melodije Jadrana" u Splitu bila su moja velika šansa. Međutim, ja sam sve to olako shvatio, sad mi je to jasno. I, naravno, rezultat je jasan.

Poslije "Melodija Jadrana" nisam dobijao nikakve druge pozive. Čini se da sam ih razočarao. Znao sam da sam za sve kriv sam. Vratio sam se natrag u Zagreb, grad koji me je primio i lansirao kao vrlo talentiranog pjevača.

Kao da su mi svi okrenuli leđa. Pauza je bila duga: godinu dana.

Međutim, šansu sam ponovo dobio. Ovaj put je nisam olako ispustio. Snimio sam ploču "Ja odlazim", koja me je ponovo dovela blizu samog vrha. Za tom slijedi druga ploča, ponovni uspjeh. Sada pripremam i treću ...

Nekako istodobno dobio sam i poziv da nastupim na festivalu "Beogradsko proljeće". Ovaj put nisam dopustio da se ponovi slučaj "Melodija Jadrana". Kompoziciju Miodraga Jevremovića "Ponekad" dobro sam pripremio.

Rezultat znate: osvojila je treće mjesto publike.

Nadam se da će me sada pozvati i na druge festivale. Možda "Opatija 67", ili "Zagreb 68" ... a i želio bih da ponovo nastupim na "Melodijama Jadrana".

Želio bih se odužiti splitskoj publici, koja me zadržala u ne baš lijepom sjećanju s prvog festivala ...

Tekst: Z. Šamadan i U. Šoškić, foto: M. Čolić (Plavi vjesnik, lipanj 1967.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara