NEPOSREDNO prije nego što je usporedio Jadu Pinkett Smith, suprugu Willa Smitha koja je kosu izgubila zbog alopecije s ćelavom akcijskom junakinjom G. I. Jane, Chris Rock našalio se na račun drugog slavnog para, Penélope Cruz i Javiera Bardema, koji su bili nominirani u kategorijama najbolje glumice, odnosno glumca.

"Znate li tko večeras ima najteži posao?" zapitao je publiku Chris Rock. "Javier Bardem. I on i njegova žena su nominirani. Ako ona izgubi, on ne smije pobijediti. On moli boga da Will Smith dobije nagradu", završio je svoju šalu Chris Rock, a dvorana se od srca nasmijala.

Dad jokes

Spomenuta šala Chrisa Rocka usporediva je s "dad jokes" forama, kad neki tip u svojim pedesetima izjavi: "Ja ti o tome još nemam mišljenje jer mi ga žena još nije rekla".

Ili s, primjerice, njegovim vlastitim šalama od prije dvadeset ili trideset godina: "Žena mora prvo hodati sa šupkom da bi skužila tko su dobri likovi. Onda joj ti, dobar lik, odjednom budeš i dečko i psihijatar koji mora liječiti traume koje je onaj šupak ostavio."

To je humor slavnog komičara iz 1996. godine. Možda nam je čudno što su ovakve fore tada bile nekome smiješne, ali danas zaista nisu. No zašto se onda, pobogu, publika na Oscarima tako smijala?

Problem baby boomera i generacije X

Zato što, htjeli mi to ili ne, javnim prostorom dominiraju ljudi rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina, takozvani baby boomeri i generacija X (Chris Rock je, recimo, rođen 1965.).

Ne pokušavamo ovdje dokazati da su oni regresivni, a da su mlađi ljudi progresivni, iako bi statistike sigurno imale nešto reći na tu temu. Ovdje je posrijedi pitanje humora koji se oslanja na neku stvarnost, ideje i načine života.

A stvarnost se mijenja: ženama više nije mjesto u kuhinji, homoseksualci se ne moraju (toliko) skrivati dok se ljube, muškarci mogu pustiti suzu... Društvo se promijenilo, ali tu promjenu nisu pratile osobne promjene i razvoj ljudi poput Chrisa Rocka koji su zaglavili u nekom drugom, davno prošlom vremenu.

Humor je kad se slabiji ruga jačemu, a ne obrnuto

I zato se, kad Chris Rock govori Javieru Bardemu da mu je bolje da ne dobije nagradu, stvara dojam da se na dodjelu Oscara teleportirao netko iz prošlosti, netko čiji je pokušaj humora seksistički, mizogin, dosadan i kičast, i upravo zbog toga krajnje neduhovit. I tiče se prvenstveno Penélope Cruz, babaroge koja će svom suprugu zamjeriti ako dobije nagradu, a ona ne.

A opaska koju je uputio na izgled Jade Pinkett Smith još je slojevitija. Osim što se rugao na račun nečijeg izgleda, što je već samo po sebi stvar lošeg ukusa, taj je izgled posljedica bolesti. Muškarac s mikrofonom u ruci rugao se ćelavoj bolesnoj ženi bez mikrofona. A humor bi trebao biti upravo suprotno: kad se slabi ruga jačemu.

Činjenica da je ona pritom crnkinja stvar samo dodatno osnažuje, jer su crne žene jedna od najranjivijih skupina američkog društva. Da, znamo da je Chris Rock također crn, ali budite uvjereni da nikad nije iskusio mizoginiju na svojoj koži.

Greška iz neznanja?

Argument kako komičar, ako se tim imenom uopće može nazvati, možda nije znao za bolest Jade Pinkett Smith posebno je bizaran. Čovjek je pripremao te šale unaprijed, znao je na čiji će se račun šaliti, imao je sve vrijeme svijeta i sve moguće informacijske kanale na raspolaganju. Ili možda Chris Rock nema Instagram?

Ali čak i da nekim čudom nije došao do te informacije, on je svejedno kriv. Pogriješio je iz neznanja, ali je svejedno pogriješio, i bilo bi ljudski i normalno zbog toga se ispričati.

Uostalom, još je stari Aristotel u Nikomahovoj etici rekao da je onaj koji nesvjesno počini grešku dvostruko kriv, kriv je jer je počinio grešku i kriv je jer nije znao da je čini.

Čemu se uopće rugati?

Nemojte to krivo shvatiti, ovaj komentar nije nikakva obrana modela političke korektnosti u javnom govoru, već dobrog ukusa i zdravog razuma. Na dodjeli najprestižnije filmske nagrade, u kojoj sjede doslovce neki od najutjecajnijih ljudi na svijetu, ljudi koji imaju milijunske baze obožavatelja, koji su opinion-makeri, koji vuku konce društvenog života, zaista ima materijala za podbadanje.

Tako je to radio Ricky Gervais koji ne bi štedio nikoga, ni političku korektnost, ni bogate bijele muškarce, ni Katoličku crkvu, ni velike medijske i produkcijske kuće, ni nagrade o kojima se radilo, a ni - a ovo je možda i ključno - samog sebe.

Jer dobar humor uvijek uključuje i dio autoironije, suvislog shvaćanja vlastite pozicije u svijetu i spremnosti da se od toga napravi šala, pa makar to malo i boljelo.