Na premijeri jednog od najvažnijih filmova o 2. svjetskom ratu bio je i Tito

Na premijeri jednog od najvažnijih filmova o 2. svjetskom ratu bio je i Tito
Screenshot: YouTube

DAN REPUBLIKE nakon raspada Jugoslavije obilježava se tek kao nostalgično naricanje za vremenima "kad je sve bilo bolje", no nekad je to bio najveći praznik. Obilježavao je godišnjicu 2. zasjedanja AVNOJ-a 29. studenoga 1943., kada su predstavnici partizanskoga pokreta otpora proglasili federalni ustroj Jugoslavije te ustavotvornu skupštinu FNRJ 29. studenoga 1945. O bitci između Sila Osovine i partizana koja je prethodila takvom raspletu događaja snimljen je i kultni film Bitka na Neretvi. U suradnji s YugoPapirom donosimo tekst o premijeri filma iz 1969. godine.

Studeni 1969: Sarajevske ulice prekrio je debeo snijeg. Minareti strše kao stakleni šiljci, a krovovi kuća podsjećaju na zagasle vatre. Ponoć je prošla i sve mrzne. Napolju je ipak dvije-tri stotine mladih građana koji čekaju da se pojavi neki od glumaca Bitke na Neretvi.

Unutra, u nekoliko dvorana hotela Europa, pod blijedim plamičcima voštanica i pod prigušenim sijalicama svečana večera tek je počela. Starinski dukati, zlatno obojeni lanci i žute oplate na crnom marijaterezijskom veluru, bijelim eskimo minicama ili haljinama do stopala što ih nose filmske dive vraćaju nas u dvoranu prošlosti.

Čini se da su ustali galijoti, slavni generali, mrtve princeze... Šutnja je aureola gracioznosti, vrijednosti, uspjeha, afirmacije, ambicije. Ali i ta prividna nezainteresiranost odaje zabrinutost, kao da se svi ljute što baš oni nisu - u središtu pažnje.

Takav je okupljeni svijet.

Pokušavamo shvatiti rijetke usiljene osmijehe, neobičnu odjeću, prikrajke i središnje ličnosti za svakim stolom, desne ruke koje se pružaju samo nekima ili skriveni mig koji opreznom novinaru - ne može izmaći.

Sto ruža za Iru Fürstenberg 

Zvoni telefon. Zove nas gazdarica kod koje smo odsjeli, u neposrednoj blizini hotela Europa. Kaže:

"Kod moje prijateljice danas popodne stigli su neki talijanski glumac i njegov menedžer. Zamislite, raspakirali su desetak kofera, okupali se i prilegli pred početak premijere. Dva sata kasnije saznali su da u Europi, u apartmanu broj 501, spava barunica Ira Fürstenberg. Skupili su stvari i otišli. Onaj glumac je rekao:

'Ja ne mogu bez barunice, moram odsjesti u njenoj blizini. Ujutro ću joj poslati sto crvenih ruža'"

Spuštamo slušalicu, zahvaljujemo oznojenim recepcionarima (da, oznojenim!) i vraćamo se u svečarski okićene dvorane. Jimmy Stanić s dva prsta polagano skida otpalu kosu s ramena djevojke koja sjedi do njega. Josipa Lisac izjavljuje:

"Zamislite, večeras moram pjevati. Ako samo vidim da Sylva Koscina počne jesti dok pjevam, prestat ću. Što je ona bolja od mene, od vas, od svih nas?"

"Ne srdi se, nećeš pjevati. Orkestar hotela Europa neće prepustiti večeras svoje mjesto pozvanom orkestru", tješi je Jimmy Stanić.

Carlo Ponti okružen je crnim i plavim djevojkama iz naših gradova. U njihovu društvu podsjeća na rastvoreni bijeli cvijet s crnim tučkom. Veseo je i nasmijan, ali ne znamo o čemu pričaju. Budući da su sve to glumice, može se pretpostaviti da mu laskaju ili da se raspituju o Sofiji, Carlu junioru i - novim filmovima.

Božidarka uz Bondarčuka

Veselo društvo okupilo se i oko glumca i režisera Sergeja Bondarčuka. Božidarka Frajt, koja se ne odvaja od njega, moli da joj dodijeli neku ulogu u svojim budućim filmovima. Miodrag Bulatović-Vib nudi Bondarčuku dvanaest varijanti Gogoljeva Nosa što ih je napisao za film, Oleg Vidov hvali slavnog glumca i režisera kao dobrog čovjeka. Dodaje:

"I Bulajić je velik režiser i čovjek. Ustrajan je uporan, strpljiv, komunikativan i, što je neobično važno - odličan organizator. S njim i Bondarčukom užitak je raditi..."

"Hoćete li Božidarku angažirati kao glumicu u svom prvom ili u nekom drugom filmu ili se i vi bojite da je uzmete? pita kolega Marino Zurl iz Arene.

"Putovi Gospodnji su nepoznati", smije se Bondarčuk.

"Onda ću postati religiozna", kaže Frajtova.

"Sjetite se što sam vam napisao kao posvetu u knjizi o snimanju Neretve. Evo, da pročitam: 'O Bože (ime Božidarke) da l' se može? Može!' Nadati se možete", odgovara Bondarčuk.

"Molimo za jednu posebnu fotografiju", obraća se fotoreporter Starta Bondarčuku. "Držite u ruci knjigu o Neretvi."

"Start se štampa u koloru. U sredini obično donosi polugolu zgodnu djevojku", objašnjava glumcu Miodrag Bulatović-Vib.

Vraćamo se u dvorane za večere. Atmosfera je izmijenjena. To je sada "ludi mladi svijet", veseo, razgovorljiv. Najupadljivija ličnost je Veljko Bulajić. Čudimo se od čega su mu crvene ruke.

"Da su od čelika, već su se morale rastopiti od rukovanja, toplih bijelih dlanova i nazdravica."
Ustajući da se slika, Bondarčuk pita:

"Treba li da se i ja svučem?"

Zatim dodaje:

"Fotografiju zadržite, a meni pošaljite polugolu ljepoticu iz sredine..."

Svi se smiju.

Orson stigao u času smrti

"Opet telefon za vas", obraća se ljubazni konobar.

Gazdarica nas zove:

"Centrotrans iz Ulice maršala Tita 26 ugovorio je za smještaj onoga talijanskog glumca i njegova menedžera za tisuću i dvjesta novih dinara. Hoće li oni to platiti mojoj prijateljici kad su samo spavali - dva sata?"

Tražimo etažne konobare Jusufa Šahovića i Herendu Veiza te domaćicu Europe Milicu Ledinski da nam kažu tko je bio onaj glumac i je li Ira Fürstenberg u njegovoj blizini.

Lakše je doći do svih zvijezda nego do konobara. Prezagušeni su poslom, izgubljeni u apartmanima.

"Je li to stan Fatime Nikšić? Kod vas su trebali odsjesti Orson Welles i Olga Palinkaš. Jesu li došli na spavanje?" pitamo stanodavku iz Ulice Danijela Ozme.

Javlja se njen suprug:

"Oni su u Sarajevo stigli pola sata prije završetka filma. Čekali smo ih tri dana."

"I još ih čekate, iako je ponoć prošla?"

"Imamo ugovor, moramo biti gostoljubivi, moramo ih čekati."

Orson Welles je na premijeru Neretve stigao u trenutku kad ga je, kao političara-četnika, koji je došao iz Londona, ubio četnički komandant. Kad su predsjedniku Republike saopćili da je Orson pred vratima, našalio se:

"I baš sada kad su ga ubili!"

Orson iz Dubrovnika nije htio putovati za Sarajevo u malom prenatrpanom avionu s četiri sjedišta, a rezerviranom za - devet gostiju pozvanih na premijeru. Krenuo je automobilom i - zakasnio.

Iz ruku nam otimaju telefon. Guraju se novinari stranih i domaćih revija i listova, recepcionere opsjedaju Sarajke koje su se uspjele progurati u hotel, gost čeka pola sata da dođe do ključa svoje sobe.

Sylvin sitniš za čistača cipela

Svira orkestar hotela, onaj koji nije htio prepustiti svoje mjesto drugima. Ne smetaju viljuške i žlice.

Bijeli i crni vuneni šalovi s oknima skinuti su. Ukazali su se prorezi na grudima i vratu, obrubljeni nježnim čipkama raznih boja, srebrnim značkama, amajlijama od keramike. Mini sarme, kolači tufahije, reprezentacijska žilavka i blatina, maksi šaputanja - sve to sada daje sliku neuobičajenu za Sarajevo. Prisjećamo se današnjega jutra, još spektakularnijeg ...

Načičkana Baš-čaršija uzbudila se nenadanim dolaskom ćelavog Yula Brynnera u crnoj odjeći, uvijek nasmijanoga i šarmantnog, Sylve Koscine, Carla Pontija, Sergeja Bondarčuka, Olega Vidova, Milene Dravić ... Guraju se oko njih ljudi, pružaju ruke, jedva im dozvoljavaju prolaz do starog zdanja Hamam-bara.

Kad su ušli u taj jedinstveni objekt i muzika zasvirala, učinilo se da u svojoj povijesti Hamam-bar - otkako su ga sazidali neimari Gazi Husref-bega do preuređenja što ga je izvršio suvremenik Husref Redžić - nikada nije bio ljepši, svečaniji.

Travnički Borac organizirao je modnu reviju i Gordana Bonetti je najavila zimski kaput Anita od prave kože:

"Ovaj model Borac poklanja Sylvi Koscini."

Zadivljena prikazanim eksponatom, velika umjetnica izrazila je želju da u njemu prošeće pistom - kao manekenka.

Prošetala je i rekla:

"Kao dijete radovala sam se aplauzima. Osjećala sam više nego na filmu da sam ih tada zaslužila. Ponesena onim što sam ovdje vidjela, žarko sam zaželjela da prošetam pistom."

Nakon toga je na Baš-čaršiji očistila cipele, prije ulaza u čuveni restoran Daire. Čistaču je platila samo 240 starih dinara!

"Ih, ala me nagradi!" promucao je stari čistač.

Neće Talijanka s Francuzom

Veljko Bulajić bio je junak dana. Zaustavljali su ga građani, upućivali mu aplauze, mahali mu:

"Evo našeg Veljka!"

"Danas sam najsretniji građanin Jugoslavije, iskreno se tako osjećam", govorio je on, a imao je i zašto. Ljudi koji su prošli težak i krvav put revolucije odavali su mu priznanje na ulici, s prozora, u press-sobi, hotelima, svuda kamo je stizao...

Čitavo Sarajevo radilo je "u šahovskim varijacijama" da udovolji svjetskoj filmskoj eliti. Ipak se dogodilo da su dva gosta stavljena u istu sobu: jedna Talijanka i jedan Francuz. Protestirali su, a iz recepcije hotela pozvali su organizatore:

"Neće Talijanka s Francuzom!"

"Pozovite hitno matičara", snašao se netko iz odbora za smještaj.

U drugom hotelu posteljina nije bila suviše uredna.

"Odmah nabavite stotinu novih plahta", naredio je direktor.

Zabunom telefonistice bio je to direktor drugog hotela koji je mislio da se radi o njegovu objektu. Posluga se čudila što mora mijenjati snježno bijele plahte, ali nije bilo vremena za - objašnjenje ...

Već smo i mi umorni od prisjećanja. Toliko je toga u "tri sarajevska dana" bilo da se nije moglo na sve stići. Gosti iz hotela Europa počeli su se razilaziti.

"Vani čekaju omladinci i omladinke. Nećete se probiti dok svima ne date autogram, a dotle ćete se smrznuti, tu ćete sačekati jutro", upozorava čovjek na vratima.

Poznatiji glumci ne usude se izaći. I snijeg još pada. Mi se nekako probijamo do kuće u kojoj smo odsjeli. Dočekuje nas stanodavka, penzionirana profesorica.

"Još niste legli?" pitamo.

"Tko može spavati kad Sarajevo najveselije živi. Promatrala sam na televiziji otvaranje Skenderije, prijem kod Predsjednika Republike, građane na ulicama. Koliko ih je tražilo kartu? Oh, da sam je ja mogla dobiti! Ovi će se dani pamtiti...

Sutradan ujutro Neretva se prikazivala u pet sarajevskih kinematografa. Iako su ulaznice bile skuplje za osam novih dinara od uobičajenih, nestale su za dva sata. Crna burza radila je punom parom. Preprodavači su nudili ulaznice i po dvostruko i trostruko većoj cijeni.

Pročula se i vijest: "Strani glumci su otputovali, ali ih je na Ivan-sedlu zahvatila mećava. Ne mogu ni naprijed ni nazad." 

Među onima koje su spasioci zatekli i vratili u Sarajevo bila je i barunica Ira Fürstenberg.

Sto crvenih ruža nije imala uza se niti smo kraj nje primijetili neutvrđenog - obožavatelja.

Što se zbilo u Sarajevu, kao da je bilo iz snova, nalik je spektaklu koji je trajao kratko, a onda iščezao i zavukao se duboko u - srca i sjećanje.

Napisao: Josip Grbelja (Start, 1969.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara