BITI solo gitarist i povremeni glavni vokal najpopularnijeg benda u povijesti glazbe zvuči kao ostvarenje najluđih snova svakog klinca. Samo što je George Harrison htio napraviti nešto više: konkurirati svojim pjesmama Lennonu i McCartneyju, najvećem skladateljskom dvojcu popa i rocka. Da je u tome uspio, priznali su i John i Paul te kritičari i publika.

Zvali su ga Tihi

Svaki je Beatle bio zasebna osobnost i imao svoj nadimak, a Georgea su zbog nesklonosti govorancijama prozvali Silent Beatle. Nije bio stidljiv, niti je govorio u rukavicama, samo nije brbljao poput ostale trojice. Kao gitarist je imao izrađen suptilni stil još s 19 godina, s efektnim i melodičnim solažama.

Znao je i vrlo solidno otpjevati, držeći kontrolu na visokim tonovima. No naziv genijalac on je zaslužio prije svega zbog skladanja, i tu definitivno spada u sam vrh onoga što je rock glazba dala. Najbolje je to pokazati na primjeru nekoliko njegovih kompozicija, od kojih je jedna postala i najpopularnijom pjesmom najpopularnijeg benda svih vremena.

Korak ispred ostalih

Osim jednog solidnog pokušaja, George se skladateljski probio tek 1965. s dvije pjesme na prvom umjetnički bitnom albumu Beatlesa Rubber Soul (If I needed someone definitivno je utjecala na Crosby, Stills & Nash).

A na još boljem albumu Revolver George je imao već tri skladbe: s Taxmanom je taj legendarni album i započeo, tu je i njegova prva potpuno indijska skladba Love you to, ali je najveći skladateljski domet dostigao s pjesmom I want to tell you.

Pjesma započinje fade inom, tihim, pa sve glasnijim rifom, za kojim ide lijepa harmonijska progresija koja se završava posebnim akordom kakvoga niste čuli ni u dotadašnjem rocku, pa ni u jazzu: E7b9, u kojemu su jedan uz drugog susjedni tonovi D, Dis i E, što zvuči jako čudno i "neskladno". Tako prvi put u povijesti popularne glazbe imate disonancu, omiljeno izražajno sredstvo ozbiljnih skladatelja 20. stoljeća.

Paul je to odlično uhvatio sa svojim naglašenim sviranjem Dis i E na klaviru. Time je George otišao korak dalje od svih, pa i od Johna i Paula, tada vrlo sklonih eksperimentima.

Pjesma je neobična i zbog neparnog broja taktova (11) u kitici. Skladba završava simetrično s početkom, utišavanjem, kojim se samo još pojačava poruka neodlučnosti izražena tekstom. Sve je tu i skladno i uvrnuto, pa i Paulov drugi glas na samom kraju, koji ide po indijskoj ljestvici. Savršenstvo kompozicije u nepune dvije i pol minute.

Indijski George

Presudnu ulogu u Georgeovom skladanju odigrala je indijska klasična glazba. Radi se o prilično drugačijoj tradiciji: primjerice, umjesto harmonije s promjenom akorda, indijska glazba u pratnji melodije koristi jedan ton koji se stalno ponavlja i zove se dron.

Prvu poznatiju takvu skladbu na Zapadu napravio je John Coltrane (India). Beatlesi su se s indijskom glazbom sreli tijekom snimanja filma Help. Lennon je iskoristio dron već u Ticket to ride, pa onda još bolje u fenomenalnoj Tomorrow never knows, a Byrdsi su nadahnuti Coltraneom stvorili Eight miles high. 

George nije bio zadovoljan samo s nekim površnim poznavanjem ogromne glazbene tradicije nego je počeo učiti i teoriju i komplicirani sitar od Ravija Shankara (otac od Norah Jones). I počeo je praviti pravu indijsku glazbu, ali dobro ukomponiranu sa zapadnom tradicijom. 

Vrhunac toga svakako je Georgeova jedina skladba s albuma Sgt Pepper, Within you, without you. Osim već standardnog drona (u Cis-duru), tu su svi tradicionalni elementi indijske glazbe alap (uvod), gat ili bandish (tema) i drut (instrumentalna improvizacija, u kojoj je George pokazao svoje umijeće sviranja).

Njih George spaja sa zapadnom glazbom time što ne odlazi u prevelike improvizacije, a i što se ne drži striktno indijske ritmike. Uz cijeli mali indijski orkestar, tu su i klasični glazbenici koji su inače pomagali na albumu. I dok su bez problema svirali prateće dionice na ostalim pjesmama, ovdje su se prilično preznojavali, jer je trebalo pohvatati i sve one mikrotonove, male intervale između tonova zapadnjačke ljestvice.

I nema pripjeva nego je tu dionica drugačija od osnovne teme i melodijski jedna od najbogatijih u povijesti rock glazbe (počinje s 1:59). Znam da ljudima teško sjeda kad im se kaže da ovo kvalitetom spada u vrh repertoara ne samo Beatlesa (od kojih je tu samo George) nego rock glazbe općenito.

Za sladokusce koji mogu čuti sve tonove.

Ovu njihovu pjesmu najviše volite

Nije više bilo albuma Beatlesa bez značajnog Georgeovog doprinosa. Na znamenitom Bijelom albumu George je, između ostalog, napisao i otkidačinu While my guitar gently weeps, pozvavši svog frenda Claptona da odsvira nezaboravni solo.

A na možda i najboljem albumu Abbey Road George je, i po Lennonovom priznanju, napravio dvije najkvalitetnije pjesme. Baladu Something je Frank Sinatra proglasio najljepšom ljubavnom skladbom Lennona i McCartneyja (i time povrijedio tri nemala ega). 

A tu je i Here comes the sun. 

George je sada indijsku glazbu ukomponirao tako da ne bude u prvom planu, nema tradicionalnih instrumenata. Pjesma pršti onim zaraznim radovanjem životu, kakvo je bilo karakteristično za raniju fazu benda. Ali tu je ritam 3/8 koji se povremeno dijeli po pravilima indijskog taala; da bi ga onda George mijenjao u samo nekoliko taktova (2/8, 2/4, 3/8, 7/8, 4/4). Znao je da se može izmotavati, imao je iza sebe Ringa koji je to hvatao iz prve.

I dobio je pjesmu koja i dan danas zvuči svježe i novo, uvijek ispunjavajući pozitivom. Spotify ne laže, to je jedina njihova pjesma koja je premašila milijardu skidanja.

Nakon Beatlesa

Igrom slučaja, upravo je Georgeova I me mine bila zadnje što su Beatlesi uopće snimili. Umalo da i nije upala na album, a radi se o harmonijski najsloženijoj pjesmi na oproštajnom Let it be albumu.

Svi su krenuli u svoje solo karijere, da bi samo na iznenađenje neupućenih George sa svojim All things must pass bio prvi solo glazbenik koji će zauzeti vrh top liste trostrukim albumom. Najveći hit je bila pjesma My sweet Lord, koja je isforsirano proglašena plagijatom ranijeg hita He's so fine ženskog sastava Chiffons, pa je George morao platiti i pozamašnu kaznu.

"Moram reći da se meni sviđaju obje pjesme", rekao je sudac nakon izricanja presude. "Kako obje", prosvjedovao je George, "kad ste upravo proglasili da je to jedna te ista pjesma?"

Skladba je kudikamo kompleksnija od hita Chiffonsa, a svakako obratite pozornost na Georgeovo sviranje slide gitare, u čemu je zbog vrlo točnog pogađanja tonova unutar bogatih melodija postao jedan od najboljih ikada.

I za kraj: da je živ, George bi danas (25. veljače) slavio 81. rođendan.