"Natjerao me na seks, Zvjezdane staze spasile su mi život nakon toga"

"Natjerao me na seks, Zvjezdane staze spasile su mi život nakon toga"
Foto: Press

DAVNE 1967., kada je afroamerička glumica Nichelle Nichols najavila odlazak iz serije Star Trek, jedan veliki fan serije odlučio joj je promijeniti mišljenje. Naime, tijekom dobrotvornog skupa NAACP-ja prišao joj je Martin Luther King i rekao joj da je upravo njezin lik, onaj poručnice Uhure, razlog zbog kojeg svojim kćerima dopušta da ostanu budne dokasna.

"Ti si refleksija onoga za što se borimo. Ti marširaš", rekao joj je King.

I bio je u pravu. Generacijama Afroamerikanki Uhura je predstavljala nadu u bolje sutra. Odrastajući u siromašnom kvartu u Manhattanu 11-godišnja Whoopi Goldberg svojoj je majci rekla: "Na TV-u je crna gospođa i ne glumi sluškinju."

Dvadeset godina kasnije Goldberg se za ulogu u seriji The Next Generation izborila upravo zbog Nichols koja ju je inspirirala da započne glumačku karijeru. Na komandnom mostu Enterprisea pridružila joj se i NASA-ina prva crna astronautkinja Mae Jemison, koja je pojavila u jednoj od gostujućih uloga.

Star Trek je nastao sredinom šezdesetih, u vrijeme kada su SAD potresale velike društvene promjene, a serija je itekako bila odraz liberalnih svjetonazora njezinog tvorca Genea Roddenberryja, koji je želio ponuditi optimističnu i progresivnu viziju budućnosti koja je inspirirala milijune fanova.

A kako je popularnost serija rasla, rastao je i utjecaj glumaca u životima fanova. Kada je James Doohan, koji je glumio Scottyja, primio pismo suicidalne obožavateljice, istog ju je trena nazvao i obećao da će se s njom upoznati na sljedećoj konvenciji Trekija. Tijekom godina sreli su se više od 20 puta, a Doohan je njihovo druženje opisao kao "najbolju stvar koju sam učinio u životu".

No ovo je samo jedna od mnogih priča. Velik broj fanova serije može se prisjetiti trenutka u kojem je serija promijenila njihove živote, a The Guardian ih je okupio na jednom mjestu.

Budućnost u koju se isplati investirati (Jenee Fowler)

Odrastajući kao u obitelji Jehovinih svjedoka u Arkansasu, moje gledanje TV-a bilo je strogo kontrolirano. Primjerice, crtani filmovi My Little Pony i Štrumpfovi bili su zabranjeni jer su ih smatrali "demonističkim", ali Star Trek su iz nekog razloga dopuštali.

Stariji su nas učili da je obilježavanje praznika, pa čak i dječji rođendani, nešto "previše svjetovno" i da je visoka naobrazba opasna (kada si opsjednut propašću svijeta, zašto investirati u budućnost?). No u Star Treku vidjela sam budućnost u koju se isplati investirati, svijet u kojem racionalni znanstvenici putuju uokolo i uče od drugih kultura i svijet u kojem se na religijske dogme gledalo sa sumnjom. Kao ženi - sada se deklariram kao nebinarna - nikada mi nije dopušteno da govorim u Dvorani kraljevstva, ali nakon skupova, moji prijatelji i ja pretvarali smo se da smo na Enterpriseu. Tada sam mogla biti znanstvena časnica, pa čak i kapetanica.

Kada sam imala 14, 51-godišnji član kongregacije natjerao me na seks, a nakon što su starješine doznale za to, "oduzeto mi je članstvo". To je bio početak moje duhovne smrti, što se moje majke tiče. Napustila sam dom i preselila se bratu u Utu.

Daleko od crkve, počela sam gledati Star Trek novim očima. Uočila sam paralele između Jehovinih svjedoka i Borga, rase bezumnih dronova koji žele asimilirati druge u svoj kolektiv. Mnogi bivši Svjedoci u internetskim raspravama u šali službenu stranicu JW.org nazivaju "JW.Borg". Mene je inspirirala Sedma od Devet (Jeri Ryan), emancipirani dron koji se izborio za svoju individualnost.

Iako živim u sekularnom svijetu, često se osjećam kao izvanzemaljka koja su transportirali s nekog nazadnog planeta. Još uvijek nisam načisto s proslavama rođendana, ali odlučna sam u tome da svoj put usmjerim prema budućnosti iz Star Treka. U tridesetima sam krenula na koledž i sada studiram bioinženjering.

Noćne more su prestale (Letitia Lemon)

Odrasla sam gledajući Voyager, ali tek sam nakon fakulteta uspjela pogledati i starije epizode. Kao studentici filmske i TV produkcije bilo mi je jasno da su serije proizvod vremena u kojem su nastale, ali likovi i teme bili su bezvremenski.

Na posljednjoj godini studija doživjela sam nesreću u skladištu za scenografiju. Golema metalna šipka pala mi je na glavu i zamalo me pogodila u oko. Nekoliko sam tjedana imala potres mozga, s mučninama i osjetljivošću na svjetlost, zbog čega nisam mogla gledati TV.

Tada su počela i noćne more. U tim snovima nesreća je bila još gora i ostala sam bez oka. Samo krvava šupljina, kao u hororima. Budila sam se bez zraka i trčala do kupaonice kako bih provjerila je li sve u redu. Svaki put kada bih otišla u skladište, smrznula bih se od straha. Tada to nisam shvaćala, ali patila sam od posttraumatskog stresa.

U jednoj od epizoda Discoveryja shvatila sam što mi se događa. U kriznim situacijama Ash Tyler (Shazad Latif) imao je flešbekove kako ga muče Klingonci, a admiralica Cornwell (Jayne Brook) pokušala ga je smiriti. Rekla mu je: "Na sigurnom si. Ono što proživljavaš su posljedice traume."

U tišini sam buljila u ekran. Nisam više gledala kao studentica filma ni kao fan, nego kao netko tko zna što lik osjeća. Njezine su mi riječi dale snagu. Nakon tog dana noćne more su prestale.

Pronašla sam Jayne na Twitteru i ispričala joj svoju priču. Kada sam vidjela da dolazi na konvenciju u Las Vegasu, znala sam da moram otići, iako se bojim letenja. Svoj sam prvi let prebrodila tako da sam u rukama držala papirić s njezinim riječima: "Koji god put izabrala, možeš to podnijeti." Kad sam stigla, zagrlila me. Tada mi je bilo jasno da se sve isplatilo.

Armada je stigla u pomoć (Anastacija Davies)

Što se mene tiče, Star Trek je oduvijek bilo fanovsko iskustvo. Navukla sam se na film iz 2009., ali nakon toga pogledala sam svih 700 i nešto epizoda. Nedugo nakon toga počela sam odlaziti na godišnje konvencije u Vegasu gdje sam pronašla zajednicu ljudi koji su mi pomogli da se osjećam kao kod kuće.

Te su konvencije postale najbolji dio godine. Počela sam voditi Facebook grupu za fanove koji su željeli doći na konvenciju, a na Twitteru me zapratila hrpa Trekija. Počela sam čak voditi i podcast.

Moj dečko nije shvaćao da su te konvencije za mene ne samo društveni događaj nego i prilika da upoznam zvijezde. Kad smo išli zajedno, često su mi promicale grupne aktivnosti, a s vremenom je postao ljubomoran.

Ta je veza oduvijek bila teška, ali trudila sam se izvući maksimum. Kad smo počeli živjeti zajedno, atmosfera je postala neprijateljska. Počeli smo spavati u odvojenim sobama, a noću bih ga čula kako dolazi kasno i lupa vratima. Neprestano je bio ljutit i počela sam strahovati za svoju sigurnost jer sam znala da u kući drži pištolj.

Jedne noći na Twitteru sam objavila da sam zaključala sobu iz straha. Nekoliko sljedbenika reklo mi je da se odselim, ali unajmiti vlastiti stan bilo je financijski nemoguće. Tada je netko predložio opciju crowdfundinga. Više od 150 Trekija došlo mi je u pomoć, a mnogi od njih bili su potpuni stranci. Osjećala sam se kao da sam poslala poziv, a armada Zvjezdane flote pristigla mi je u pomoć.

Pobjegla sam na vrijeme. Kad sam se vratila da pokupim neke stvari, zatekla sam uništene stvari. Plišana igračka koju smo zajedno kupili bila je razrezana nožem.

Svaki život je dragocjen... A to znači da je i moj (Dan Davidson)

U svojim najgorim trenucima, u Star Treku sam pronalazio utjehu. Izgubio sam posao i brak mi je bio u krizi. Svakog dana, kada bi žena otišla na posao, sjedio bih u sobi s navučenim zastorima i gledao stare VHS kazete. Većinu vremena nisam ni obraćao pozornost, ali kada bi ih čuo u pozadini, osjećao bih se malo bolje.

Kako su tjedni prolazili, osjećao sam se sve gore i na kraju sam odlučio okončati život. Natipkao sam oproštajna pisma za sve članove obitelji i ostavio ih na stolu. Kad je sve bilo spremno, sjedio sam i oklijevao i bio jako blizu da povučem okidač. No tada mi je nešto privuklo pažnju. Radilo se o kazeti Deep Space Ninea i epizodi Captive Pursuit, u kojoj zapovjednik O'Brien (Colm Meaney) riskira karijeru kako bi spasio izvanzemaljca kojeg jedva poznaje. Što se njega ticalo, svaki život bio je dragocjen, a to je značilo da je i moj. Osjećao sam se kao da je ušao u sobu i odgovorio me od samoubojstva.

Odložio sam pištolj na stol, legao na pod i plakao, i ne znam koliko dugo. Sljedećih nekoliko mjeseci bilo je teško jer sam se trudio srediti svoj život, ali nikada više nisam razmišljao o tome da ga okončam. Godinama kasnije dobio sam priliku upoznati Colma na konvenciji i tada sam mu zahvalio što mi je spasio život.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara