Nepokretni Zagrepčanin se popeo do vrha Petre: "Prijatelj me nosio na leđima"

Nepokretni Zagrepčanin se popeo do vrha Petre: "Prijatelj me nosio na leđima"
Foto: Privatni album

NAKON što je prije deset godina doživio nesreću koja ga je prikovala za invalidska kolica, Slaven Škrobot nije odustao od života kakav je dotad živio ni od svoje velike ljubavi - putovanja po svijetu. 33-godišnjak iz Zagreba nedavno je putovao u Petru u Jordanu, a hrabrost, višesatna upornost i bezuvjetna podrška njegove djevojke Gabrijele i prijatelja omogućili su mu da ostvari svoju želju i dospije do čuvenog hrama Monastery, do kojeg je potrebno oko 850 koraka.

"Jordan me apsolutno oduševio - od dolaska do polaska! Priroda, gradovi, ljudi, povijest i kultura... Volio bih da sam mogao ostati duže, zapravo, puno duže. Volim se gubiti po tim blisko-istočnim gradovima, ulicama, mirisima. Volim upoznavati ljude i slušati priče. Najviše me oduševila pustinja Wadi Rum. Jednostavno je prekrasna i oduzima dah. Ljudi su uistinu bili u pravu kada su rekli da je najljepša na svijetu.

Zadao sam si tri cilja na tom putu: okupati se u Mrtvom moru, izgubiti se u pustinji Wadi Rum i ono najteže - popeti se na vrh planine u gradu Petri gdje se nalazi hram Monastery. To je bilo nešto novo, nešto što do sad ikad nisam probao, a koliko znamo, nitko nikada gore nije došao u kolicima", ispričao je Slavko za Index prisjećajući se višesatnog truda i napora koji je uložio kako bi u tome uspio.

"Nakon višemjesečnog planiranja, dogovaranja i natezanja došlo je vrijeme da moja mala ekspedicija ostvari svoj cilj. Nas osam, s magarcem Alianom, pet mukotrpnih sati, punih znoja, snage, umora, upornosti i volje penjali smo se do vrha, sve dok nismo ugledali 'naš' hram. Bilo je to veliko olakšanje, jedan veliki uspjeh, kako za mene, tako i za njih. Ljudi su se putem zaustavljali, ohrabrivali nas i govorili da je to što radimo nevjerojatno. I bili su u pravu, zaista je! Samo ljudi koji su se popeli znaju koliko put nije lak, pogotovo na 40 stupnjeva, i to u kolicima. Bio je to uistinu jedan pothvat! Mislim da mogu reći da sam prva osoba u kolicima koja je dospjela gore", ponosno je istaknuo zaljubljenik u povijest, Bliski istok, pustinje, njihovu kulturu, običaje, ljude i arhitekturu.

Osim što je dospio do hrama, Slaven je doživio iskustvo u Mrtvom moru koje mu je promijenilo život.

"Ideja Mrtvog mora bila je jako zanimljiva i primamljiva. S obzirom na to da ono ima puno veći postotak soli nego u naše more, gotovo je nemoguće potonuti u njemu. Kako sam nastradao upravo u moru i zbog toga sam fizički ograničen, više se ne osjećam sigurnim ući u njega", priznao je 33-godišnjak koji je prije nešto manje od deset godina doživio nesreću prilikom skoka u more i tako ostao paraliziran.

Ipak, Mrtvo more donijelo mu je priliku za novi početak. "To je bilo nešto posve drugačije. Kada sam konačno ušao u Mrtvo more, osjećaj je bio čudan. Imao sam dojam kao da sam u nekom ulju i stvarno nisam mogao potonuti. Kada sam se uspio opustiti, ostavili su me neko vrijeme da plutam sam i uživam u pogledu na Izrael i zalazak sunca. Bilo je to fantastično i nezaboravno iskustvo!" kaže.

Slaven je prije Jordana posjetio još mnogo drugih dalekih zemalja otkako je u kolicima: "Posjetio sam Maroko, Tanzaniju, Rusiju, Jordan, prešao veći dio Europe i uskoro se spremam na svoj najdalji i najteži put, na drugi kraj svijeta - u daleku Australiju."

Za tri mjeseca bit će točno deset godina od početka Slavenovog "drugog života".

"17. srpnja će biti deset godina od moje nesreće, to jest od tog "fatalnog" skoka ili kako ga zovem, svog drugog života. Kako sam trenirao odbojku, išao sam s prijateljem iz kluba na turnir u Crikvenicu i plan je bio vratiti se u Zagreb isti dan. Taj dan, nazvao me prijatelj, koji mi je kasnije spasio život i nagovorio me da me pokupi autom, jer je dolazio s Paga i htio je da mu se pridružim u odlasku na Krk gdje oboje ljetujemo. Činilo mi se to kao dobra ideja pa sam pristao.

Par dana kasnije, bilo smo na plaži i dogovorili smo se da ćemo skakati s mola, ono što radimo već zadnjih desetak godina, skoro pa profesionalno. Nakon par skokova, odlučio sam da mi je dosta i da ću popričati s prijateljicom koju sam sreo na molu. Dotični prijatelj zamolio me da skočimo još jednom svi skupa, nas četvero prijatelja, pošto to neko vrijeme nismo radili. Taj skok trebao je biti čista formalnost, nešto što bih mogao napraviti žmirećki. Stali smo svi dvadesetak metara od ruba mola i planirali skakati jedan iza drugoga. Ja sam bio zadnji, ugledao sam prazninu i odlučio tamo skočiti.

Nažalost, prijatelj koji je skočio prvi ostao je roniti pod morem i nisam ga mogao vidjeti od ruba mola. U trenutku odraza, kada sam ga ugledao, odlučio sam maknuti ruke kako ga ne bih ozlijedio i zabio sam se glavom u njegovo bedro. Ostao sam plutati na vodi, pri svijesti i s leđima vani. Kada sam osjetio da mi ponestaje zraka i da je vrijeme da izronim, shvatio sam da su očni kapci jedina stvar na mome tijelu koju mogu micati.

Prijatelji su, na sreću, shvatili da se ne radi o zafrkanciji i prišli su mi u pomoć. Kako mi je tijelo bilo 'mrtvo', bilo me prilično teško izvući van. Nakon što su uspjeli, čekao sam hitnu da dođe po mene i jedino što sam osjetio bili su valovi na ramenima. Hitna me odvela u bolnicu u Rijeku gdje sam na ulazu ostao bez svijesti i to je zadnje čega se sjećam prije buđenja, nakon operacije", prisjetio se Slaven.

Nakon operacije godinu dana morao je provesti u bolnici na promatranju i oporavljanju.

"Od tih godinu dana, dva trenutka su bila iznimno teška, pamtit ću ih zauvijek. Prvi trenutak je bio kada sam nakon operacije ugledao svoju potpuno izobličenu, tanku i atrofiranu nogu, a drugi je bio kada mi je sestra donijela odbojkašku loptu u bolnicu. Premisli bile su prilično mračne. Pitao sam se kakav će to život biti. Ima li uopće smisla ovako živjeti? Ipak, one su otišle od mene na samome početku i više se nisu nikada vratile. Na tome mogu zahvaliti svojoj obitelji i prijateljima koju su konstantno bili uz mene, posjećivali me, vodili van te mi svojom prisutnošću nisu dali da upadnem u 'crnu rupu'", priča čovjek koji nikada nije poželio odustati od povratka životu kakav je živio prije nesreće.

"Kad sam išao kući nakon godine dana bolnice, bilo mi je nezamislivo priviknuti se na realnost. Kako ići van? Kako živjeti? Kako raditi išta? Ležao sam doma i gledao sam slike svojih prijatelja na Facebooku kako putuju, skijaju i voze bicikl te nisam bio ravnodušan u vezi toga. Shvatio sam da s takvim stanjem uma i načinom razmišljanja ne postižem apsolutno ništa pozitivno za sebe.

Prijatelja je bilo sve manje, sve manje posjeta i sve manje izlazaka. Realnost se doimala takvom da ću ju sve više provoditi u svoja četiri zida. Odlučio sam preurediti sobu da se uvijek ugodno osjećam u njoj. Okušao sam se u sportu, no nije me dugo držalo. Trebao sam nešto što bi me ispunjavalo i istovremeno zabavljalo. Prvo sam se pronašao u glazbi i odlascima na koncerte, a zatim sam otkrio putovanja. U početku nitko nije htio putovati sa mnom, neki su mi rekli da ne mogu, da se ne mogu voziti u avionu, da ne mogu izdržati duži put. Danas se samo nasmiješim na takve komentare", zadovoljno ističe Slaven.

Njegova djevojka Gabrijela i bliski prijatelji, kako i sam kaže, ne doživljavaju ga kao osobu s invaliditetom te se trude svakodnevno mu pružiti osjećaj kao da se ništa nije promijenilo zbog kolica.

"Nisam osjetio to kod njih jednostavno, a vjerujem da ni oni nisu osjetili da na mene utječe to što sam u kolicima. Bio sam onaj isti Slaven kao i prije, možda malo zreliji, ali luđi. S većinom prijatelja sam nastavio imati normalan odnos kakav smo imali i prije. Oni bliski prijatelji shvatili su da mi sada treba više pomoći nego ikada, a ja sam se pomirio se s činjenicom da oni ne mogu uvijek biti tu kada ih zatrebam. Odlučio sam si organizirati život tako da svoje zahtjeve svedem na minimum i da i trebam što manje pomoći. Prijatelji su napravili puno za mene kada mi je najviše trebalo i zahvalan sam im na tome zauvijek. Što se tiče putovanja, ista stvar. Znali su da će biti teže sa mnom, ali toliko su već svi znali kako me pratiti da je bilo minimalnih problema", objašnjava Zagrepčanin.

Kada ne putuje, njegov život sasvim je uobičajen, a svakodnevicu mu upotpunjuje prepuštanje interesima i druženje s bliskim ljudima.

"Dok ne putujem, moj život poprima neku uobičajenu rutinu. Slobodno vrijeme volim provoditi vrijeme sam ili s djevojkom. Volim slušati glazbu, ići na koncerte, gledati filmove i serije, čitati knjige, istraživati o svemu i svačemu, planirati neki put te istraživati o tom mjestu. Sve su to stvari koje mi pružaju unutarnji mir. Kada ne radim to, bavim se stvarima oko stranice, pišem blog, iznajmljujem auto i prostor i pomažem ocu oko posla kada stignem. Plan mi je od svojih putovanja nešto napraviti, dovesti to na neku višu razinu, probati pronaći sponzore i probati ostvariti neki prihod od toga, a jednoga dana možda uz i živjeti od toga. Uskoro ću imati predavanja diljem Hrvatske pa će se sve to početi pomalo realizirati", pohvalio se Slaven koji svoje avanture dijeli na blogu i društvenim mrežama kako bi i druge potaknuo da se prepuste putovanju i dožive inspiraciju iz njegovog iskustva.

Slaven kaže kako ništa ne bi bilo isto bez njegove bolje polovice.

"S Gabrijelom sam u vezi dvije godine. Kliknuli smo na prvu, čim smo se upoznali. Mislim da je prepoznala to da kolica uopće ne utječu na mene, što je istina, i mislim da joj se to dopalo. Ubrzo smo oboje shvatili da volimo i želimo putovati, a prva ideja je bila Maroko! Ona i dan danas tvrdi da je Maroko bio njena ideja, što naravno, nije istina! Imao sam ono nešto, kao i ona. Bilo ju je strah, naravno, i to opravdano. Vjerujem kako nije lako biti s nekime u sličnoj situaciji kao što sam ja i skidam joj kapu radi toga. Od prvoga dana je pokazala da to želi i da itekako može. Ona je ta osoba radi koje sam danas tu gdje jesam i radi koje sam ono što jesam. Bez nje se vjerojatno ništa od ovoga danas ne bi događalo. Sami smo u tri dana obišli cijelu sjevernu Italiju. Govorili su nam da je to nije moguće, a mi smo im pokazali da ipak je! Nije čudo da su joj Talijani vikali 'wonder woman'", kroz smijeh kaže Slaven.

Što se tiče ljeta, strastveni putoholičar i dalje nema određene planove. "Krk, Murter i možda, nadam se, malo južnije. Bit će koncerata i festivala, a možda uleti i neko mini putovanje, primjerice u Lisabon ili Istanbul. No ono što se čeka i za što se najviše pripremam je Australija. 28.rujna odlazim na drugi kraj svijeta i to na čak mjesec dana!" otkrio je za kraj.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara