MOŽDA je stvar zasićenja jednim te istim sadržajem, možda nezainteresiranost za holivudsku konfekciju, ali daleko je vjerojatnije da se radi o godinama. Uglavnom, kina su se u posljednjih desetak godina pretvorila u neprekidan niz franšiza koje naizmjence monopoliziraju kino program i s njega guraju sve što se ne može pretvoriti u franšizu.

Zamorna je to priča i iz godine u godinu svi poput mene sve više zvuče (i izgledaju) kao "starac koji se dere na oblake", ali pomalo je tužno da legende poput Scorsesea, Finchera ili Ridleyja Scotta dobivaju ograničenu kino distribuciju samo zato da dobiju priliku ući u utrku za Oscara dok će se najnoviji The Marvels u kinima razvlačiti tjednima. Komercijalno isplativo, ali ne pretjerano dobro vrijeme za ljubitelje filmova koji nisu dio franšize. 

Najnoviji film Ridleyja Scotta također je nastao kao Apple TV projekt i to je donekle razumljivo uzmemo li u obzir da je njegov posljednji povijesni spektakl The Last Duel na uloženih 100+ zaradio samo 30 milijuna dolara unatoč činjenici da se radilo o izuzetnom filmu koji je dokazao da 85-godišnji Scott itekako ima što ponuditi. Iako smo se još tada oprostili od povijesnog filma, Scott se samo dvije godine kasnije vratio s Napoleonom, a iduće godine i s nastavkom Gladiatora. 

Scott je zvijer i na pragu 90. 

Scott je zvijer i nevjerojatnom brzinom izbacuje velike, raskošne i vizualno impresivne SF-ove, trilere ili povijesne drame. Napoleon je po svim mjerilima ogroman film na kojem bi većina redatelja naporno radila godinama. U slučaju Scotta, to je još samo jedan projekt na koji se 85-godišnjak bacio nakon što je 2021. snimio The Last Duel i House of Gucci. 

Na kraju krajeva, snimiti biografski film o Napoleonu Bonaparteu preambiciozan je projekt za bilo koga, ali Scott je nekim čudom u manje od dvije godine snimio više nego solidan film čiji je jedini problem to što neuspješno pokušava obuhvatiti sve bitne detalje iz njegove više nego impresivne biografije koja zgurana u dva i pol sata djeluje kao posljednja sezona Igre prijestolja. 

Sve se događa prebrzo, a Scott si je još i otežao posao tako što paralelno pokušava prenijeti Napoleonov vojni put i njegov turbulentan odnos s Jozefinom. 

Je li to njegov najbolji film? Daleko od toga. Radi li se o dobrom filmu? Apsolutno. I možda sam malo popustljiv i spreman tu i tamo progledati kroz prste, ali toliko sam zasićen franšizama da sam najiskrenije uživao u staroškolskoj povijesnoj drami bez ijednog super junaka, gigantskog guštera ili ćelavih rmpalije koji drkaju na brze aute. 

Ništa povijest, samo rokanje

Radi se o na momente bizarnom, na momente komičnom i u svakom trenutku zabavnom filmu koji po tko zna koji put pokazuje Scottovu apsolutnu nezainteresiranost za poštivanje povijesnih činjenica. I dovoljan je samo jedan intervju da vam postane jasno da Scotta nije briga za to što će o njegovom filmu reći povjesničari. On je odlučio da je to bilo tako, a ako mu odlučite kontrirati "pizdarijama" kao što su povijesni izvori, 'ladno će vam odbrusiti nešto u stilu: "Jesi bio tamo? Nisi? Onda ne seri."

Scott jednostavno neće dopustiti da mu povijesne činjenice naruše dramu i spremno će vas izvrijeđati ako mu zbog toga prigovorite. On je u tim godinama u kojima se ne opterećuje stavovima neistomišljenika. Kad je The Last Duel kriminalno podbacio u kinima, redatelj je za to okrivio mladež koja je toliko glupa da su u stanju gledati i razumjeti samo gluposti na svojim pametnim telefonima. Je li odgovor na pitanje kompleksniji? Naravno da jest, ali njega nije briga. On je pronašao krivca.  

I da se razumijemo, čak i da je u filmu nadrobio najmonstruoznije gluposti, o Napoleonu znam toliko malo da to vjerojatno ne bih ni primijetio. Tim više jer znam su Scottove povijesne drame oduvijek bile u rangu ostalih "povijesnih" klasika kao što su Patriot ili Hrabro srce. Dakle, ništa povijest, samo rokanje. 

Nemam pojma koje su točno zamjerke povjesničara, ali vidio sam da ih ima. Sve što znam je da želim da me film zabavi, a ako se pritom uspije zadržati unutar okvira povijesnih činjenica i poslužiti kao kvalitetan, uravnotežen, pravedan i suvisao povijesni dokument, fenomenalno.

Međutim, ako je samo zabavan, u redu sam i s tim. Amadeus Miloša Formana nije mogao biti dalje od povijesnih činjenica, ali radi se o briljantnom filmu koji savršeno oslikava način na koji mediokriteti doživljavaju urođeni talent koji nikada neće moći dostići. Napoleon je isto tako zabavan prikaz manijaka koji svoje frustracije i manjkavosti liječe megalomanskim idejama koje odnose milijune života. 

Ako tražite klasični filmski spektakl, Napoleon je za vas

Joaquin Phoenix očekivano je dobar (i čudan) kao Napoleon, ali najveće iznenađenje je odlična Vanessa Kirby koja ne samo da mu parira nego često i dominira. Scott je oduvijek znao s jakim ženskim likovima, a i ovog mu je puta pošlo za rukom dati nam junakinju koja pametno upravlja najmoćnijim čovjekom na svijetu. Čak i ako to nema temelja u istini. 

I dok Kirby i Phoenix savršeno nose one tiše trenutke filma, Scott se pobrinuo da oni eksplozivni trenuci budu dostojni povijesnih spektakala koje smo od njega navikli dobivati. Velike i raskošne borbe s tisućama statista jednostavno su impresivne, a kombinacija CGI-ja i praktičnih efekata daju taj osjećaj "velikog filma" koji je pomalo nestao u vremenima kada nas malo toga može iskreno oduševiti. 

Sve u svemu, kvalitetna i potrebna zabava za sve gledatelje u potrazi za klasičnim filmskim spektaklima, a uvjeren sam da će se donekle zabaviti i oni povijesno potkovani koji će u filmu tražiti sve one trenutke u kojima je Scott bio "preslobodan".