KOLIKO ste puta čuli da je u Jugoslaviji bilo bolje? Zemlja radnika i seljaka nije uvijek bila najbolje mjesto na svijetu, a mučan tekst koji vam donosimo u suradnji s Yugopapirom dokazuje koliko su u zabludi svi oni koji bi se vratili u ta vremena.

Lipanj 1988.: Više ne skrivamo istinu da više od 65 posto građana u našoj zemlji živi na rubu egzistencije. Dokle može ići siromaštvo uvjerili smo se u susretu s ljudima koji među otpacima traže namirnice ili odjeću. Među njima je bilo i umirovljenika, ali i onih koji se od plaće ne mogu prehraniti - što još jednom dokazuje koliko socijalna politika zaostaje za inflacijom...

Bio je lijep, sunčan dan. Rano popodne. Veliki uređen travnjak, ljuljačke i pijesak za djecu. U nebo se, pored Dunava, uzdižu neboderi. Centralno mjesto ovog lijepog bloka u Zemunu pripada ružičnjaku koji su građani mjesne zajednice zasadili Titu u spomen. Na stotinjak metara odatle, red kontejnera. Dvije djevojčice sjede u travi. Pogled im uprt u mršavog čovjeka, u pohabanom odijelu i s beretkom na glavi, koji kopa po prvom kontejneru u nizu. Da ne zapeče savjest, svatko bi na ovu sliku najradije okrenuo glavu.

"Eto, tražim neke hlače, nemam što obući", kaže nam Hairi Bajram.

Grašci znoja mu po licu, gleda nekako ustranu, neugodno mu je. Ipak, rekao nam je svoje ime. Dok razgovaramo, prelazi na drugi kontejner. Istresa smeće iz najlon vreća, slaže ih i stavlja u jednu veliku.

"Skupljam vreće, trebat će. Pitaj me što hoćeš, ali, molim te, nemoj me slikati. Imam 55 godina, star sam već. S Kosova sam. Tamo mi je žena. Imam jedno dijete... Teško je, što ćeš. I njima nešto moram poslati..."

Reći će netko da svaki svjetski velegrad ima svoje "kopače po smeću", sirotinju koja u metropole dolazi u potragu za poslom i boljim životom. Nade obično ostaju zauvijek zatrpane u smetlištu, a život se završava u najvećoj bijedi. Sirotinje ima i u najbogatijim zemljama svijeta, u "trulom" kapitalizmu, a siromaštvo je uvijek nekako sinonim za nezaposlenost. Kod nas, u socijalizmu "po mjeri čovjeka", što je u posljednje vrijeme vrlo popularan slogan, uz vile i Mercedese, stoji i jedna specifičnost jer...

Radnička sirotinja

"Radio sam uvijek, ranije na Kosovu", nastavlja priču Bajram. 

"Sad sam već dvije godine u građevinskom poduzeću Napred, to ti je visoka zgrada, znaš. Zaradim 12 milijuna, nekad manje, nekad više. Bolestan sam, a i radim najteže poslove. Kad odem tamo na Kosovo, odande neće primati nikakve doznake, a ovdje ne daju bolovanje, imaju svog liječnika. Mučim se, noge su mi bolesne, trebao bih se operirati, ali neću to, nikako..."

Njegovih 55 godina izgleda kao 70. Upali obrazi, glad se vidi u očima.

"Živim u Zemun Polju", nastavlja.

"To nam je firma osigurala. Ima nas puno, Cigana, Albanaca, Bosanaca, odasvud smo, sve radnici. Barake su to. Jeftino je, ne mogu da kažem. Nas šestorica u sobi po šesto tisuća mjesečno. Nekada je hrana bila fraj. Sad plaćamo. Iziđe tri milijuna i više... Kad dođe čovjek u našu sobu, pa tu ni krava ne može spavati, a u WC ne možeš ući, sve izašlo van..."

Pitamo ga što će sad biti, poslije ovih poskupljenja.

"Tako mi Boga, jedva mogu izdržati i sad. A bit će gore, tko nas što pita. Ništa nećemo imati. Neću ni cigare moći kupiti, a to mi je jedino, znaš kako je..."

Pozdravili smo se, a Bajram je otišao dalje, do sljedećeg smetlišta, praćen pogledima djevojčica. 

Bajramovih 12 starih milijuna nije nikakva rijetkost. Prosječan osobni dohodak radnika u paraćinskoj staklani je 120.000 dinara, a rade u izuzetno teškim uvjetima. Posljednji podaci govore da je 370.000 radnika u našoj zemlji ugroženo. Doktor Berislav Šefer u jednom intervjuu je rekao:

"Ispod praga ili na pragu siromaštva žive prije svega oni čiji su osobni dohoci ispod prosjeka. Što znači negdje između 30 i 40 posto zaposlenih, barem polovica umirovljenika, staračka domaćinstva na selu, socijalno ugroženi i dio nezaposlenih. Kada se sve zbroji, dođe se vrlo blizu postotka od 60 posto ljudi koji nemaju dovoljno za normalan život."

Što znači to "normalan život"?

Prema izjavi Mirjane Đukić-Srdan, direktorice ZIT-a za cijene, zagrebačkog Centra za istraživanje marketinga, koju je dala još u siječnju, "svaki zaposlen Jugoslaven onaj s najmanjim primanjima, ne bi smio primiti manje od 500 do 600 tisuća dinara mjesečno. To je minimum za pristojan život u sadašnjim uvjetima i za punu cijenu košarice u koju statističari stavljaju samo najminimalnije namirnice".

Koliko je daleko siječanj, kad je prosječna plaća Jugoslavena bila 269.476 dinara, znači upola manja od minimalnog iznosa za pristojan život!

Da nema ženu koja prima 200.000 dinara mjesečno, Milan Đukić, Beograđanin, invalid prve kategorije, sa 16 godina radnog staža, a u 50. godini života, mogao bi kupiti kruha samo za pola mjeseca. Jer penzija mu iznosi milijun i pol starih dinara mjesečno! On čak zbog ženinih primanja ne može dobiti socijalnu pomoć. Prijedlog liječnika je bio da ga iz invalidnine vrate na bolovanje jer bi to za njega bilo nešto povoljnije!

Otpaci s tržnice

Kad je čovjek na rubu opstanka, kad mu egzistencija ovisi o količini tuđih otpadaka, pa kad ga upitate kako mu je, a on je neljubazan, nemate pravo ljutiti se. Nismo se ni mi ljutili kad nam je starac čeprkajući štapom po smetlištu rekao:

"Ostavi me, ženo, na miru! Što hoćeš da ti kažem kad i sama sve vidiš! Sklopi taj aparat, razbit ću ti ga! Pitaj one koji su nas dovde doveli, nemoj mene!"

U centru Beograda, u rano jutro, srećemo ženu u plavoj radničkoj haljini. Ruke joj duboko u kontejneru, vadi kartonske kutije, izbacuje sadržaj iz njih, slaže ih i stavlja pored sebe na gomilu. Uz nju su i kolica, već puna papira koji će prodati.

"Nemam što da vam kažem", odgovara nam preko ramena i nastavlja raditi. Mladolika je, hitra.

"Bolje je i to da radim nego da gladujem, da budem slijepac ili da molim drugoga. Bila sam radnica u Soko-Štarku. Imam nešto manje od 32 godine radnog staža. Otišla sam zbog bolesti u invalidsku penziju. Što da vam ne kažem sve? Zovem se Smilja Vignjević, sama sam, nikog nemam, stanujem u Višnjićevoj ulici, imam stanarsko pravo. Taman posla da nemam stan, kako bih tek onda živjela! Penzija mi je 11 milijuna i 800 tisuća. Malo je za život. Kad mi se zdravlje malo popravilo, počela sam raditi ovo pa se i život popravio. Izađem svakog dana, u dva sata ujutro i dva popodne, na ulicu. Skupljam karton. Zaradim tri, četiri, pa i pet starih milijuna za mjesec... Nova poskupljenja? Ne znam ništa, nemam što da kažem. O tome ne razmišljam. Kako će svi, tako ću i ja. Ovdje nam daju, tamo nam uzimaju, nemam više što ja tu da učinim niti mogu."

Obilazimo dalje Bajlonovu pijacu i kontejnere oko nje. Ali vidimo nešto drugo. Starica, povijenih leđa, šeta polako od tezge do tezge. Ceker joj prazan. Već je davno odzvonilo podne, bliži se zatvaranje, seljaci polako pakiraju robu. Prilazi jednoj tezgi.

"Mogu li uzeti ove listove od korabice i karfiola?" pita kršnu seljanku.

"Ma nosi, bako, koliko hoćeš!"

"Da skuham čorbu meni i mom čiči", objašnjava nam.

"Nemam dosta, mala mu je penzija. A nama i ne treba mnogo, stari smo. Ne zna moj djed da ja tako tražim po pijaci. Taman posla, ubio bi me. A što mogu drugo!"

I nije ova baka jedina. Pričaju seljaci da mnogi tako zatraže ponešto. Ali bar ne čeprkaju po smeću.

Statistike kažu da je prošle godine oko 50.000 Beograđana tražilo socijalnu pomoć. Koliki će broj biti ove godine? Ali da se ne zavaravamo - i sa socijalnom pomoći ne može se živjeti jer iznosi manje od pet starih milijuna mjesečno, što je dovoljno za pet kilograma mesa, od buta po novom. Ali sirotinja ne jede but. Zapanjili smo se kad smo u jednoj mesnici vidjeli da prodaju juneće grkljane i pluća. I to narod kupuje! Tješimo se samo da je to za kućne ljubimce. Život nam onda izgleda u koloru.

Ispričat ćemo još jednu tužnu priču koju smo nedavno čuli. Tko zna je li živ stari beogradski profesor u penziji, iz Hilendarske ulice. Svi su ga dobro znali. Jednog jutra susjeda ga je ugledala kako obilazi kontejnere u svojoj ulici. Prešla je na drugu stranu da je ne primijeti, da ga ne bi bilo sramota. Priča da danima poslije nije mogla spavati.

Istraživanja zagrebačkog sociologa, prof. dr Slavena Letice govore da od 75.000 intelektualaca u našoj zemlji, 70 posto živi na rubu bijede! Priče o pojedincima s kojima smo razgovarali mogu biti tužne, ali tragične nastaju onda kada "Život iz kontejnera" prijeti sve većem broju ljudi. Mi smo prilično blizu takve mogućnosti, s obzirom na brojne tvornice koje će morati zatvoriti vrata ili i dalje smanjivati osobne dohotke.

Zbog toga o socijalnoj politici ne možemo više samo pričati ili davati političke izjave. Potreba zaštite najugroženijih nije parola, već život oko nas, a osigurani kruh - najviša politika.

Napisala: Vesna Marković

Mini anketa: što kuhate?

Radoslav Mihajlović, radnik iz Beograda: Jedem suhi kruh da bih napunio trbuh prije ručka. To isto radi i moja supruga. Tada manje pojedemo ono što je skuhano i ostane nam za sutradan. Važno nam je da dijete jede dovoljno i na ovaj način mu to omogućavamo.

Saveta Jovanović, penzionerka iz Zemuna: Ne želim govoriti o tome. Nemam komentara uopće za sve ove stvari oko cijena. Ponižavajuće je da ljudi ne mogu pristojno bar da se hrane.

Zoran Popov, službenik iz Titovog Vrbasa: Redovno pratim tisak, radim već 30 godina, ali nigdje nisam još pročitao i čuo da se negdje u svijetu smanjuju plaće, a povećavaju cijene. Kako onda možemo dobro jesti? Smanjujemo i kvalitetu i porcije. Jedemo tijesto, grah, krumpir, ali bez mesa.

Milena Dafin, studentica iz Zagreba: Ja sam vegetarijanka i mene ne pogađa poskupljenje mesa. Povrće je ipak pristupačnije. Ima ga dovoljno, a i ne jedem neke velike količine. Inače, u toku sam sa svim što se događa i mislim da je zaista preskupo da sada čovjek priušti sebi meso u svakodnevnoj ishrani. Znam jer je moja mama smanjila "mesne" porcije ostalim ukućanima. Ima čak i dana bez mesa. Kad ga ima na stolu, uglavnom su to piletina ili neke iznutrice. Biftek ne pamtim kad je kupila, a sada ga sigurno nikad i neće.

Ljiljana Radosavljević, nastavnica iz Banje Luke: Nedavno me moj petogodišnji sin pitao: "Mama, a zašto ti kuhaš grah bez mesa? Ja volim s mesom." I još: "Kada ćeš mi kupiti one prave, žute banane, a ne ove od čokolade?" Što sam mu odgovorila? Bilo mi je užasno, ali sam mu pokušala objasniti da je danas sve skupo i da mama nema dovoljno novca. Živim s njim i majkom od moje jedne plaće. Sada kada prolazimo pored izloga moj sin me pita je li ovo ili ono skupo i koliko tisuća košta. Ne inzistira da mu to kupim. Zadovolji se odgovorom da ću mu kupiti sve jednog dana kada budemo imali puno novca. Poslije ovoga nema svrhe da vam kažem što kuham. Snalazim se. U pravom smislu riječi odvajam od svojih usta da dam djetetu i majci, koja je težak bolesnik i na dijeti je.

Bosiljka Duđerski, radnica iz Slavonskog Broda: I dalje se trudim da svojim ukućanima osiguram koliko-toliko pristojnu prehranu. Moja i muževa plača nisu velike, ali pošto je muž majstor i dosta radi privatno, tako povećavamo mjesečna primanja. Međutim, nismo u stanju da se razbacujemo pa su količine mesa, mliječnih prerađevina svedene uglavnom na to - jedna osoba jedna šnicla, ali manja i tanja.

(Nada, 1988.)