Od boraca za jedinstvo do rasističkog šljama: Priča o skinheadsima

Od boraca za jedinstvo do rasističkog šljama: Priča o skinheadsima
Foto: Press

AMERIČKA hip-hop scena u posljednjih se pet godina često znala susretati s idejom "crnih skinheadsa" što je mnogima zazvučalo kao oksimoron jer crnci i skinheadsi nisu nešto što bismo trpali u istu rečenicu. A posebno ne u pozitivnom smislu. 

Međutim, to samo govori o tome koliko je ta supkultura s vremenom izgubila doticaje s pravim korijenima pokreta. Naime, upravo su skinheadsi ispočetka bili rezultat rasnog jedinstva, a naziv je povezivao skupinu ljudi koji su se isto odijevali i slušali istu glazbu. 

Tako je barem bilo u Londonu šezdesetih godina prošlog stoljeća. 

No pokret se s vremenom transformirao u nešto drugo, a ostao je samo estetski dio priče, obrijane glave, čizme, bijele majice, traperice i tregeri. Sve ostalo počelo se povezivati s rasizmom i ksenofobijom. 

Od crne kulture do bijelih supremacista

Iako je Kanye West termin "crni skinhead" već iskoristio kao naslov svoje pjesme iz 2013., njegov kolega Vic Mensa nedavno je izazvao niz negativnih reakcija nakon što se na nastupima počeo pojavljivati furajući imidž koji je mnoge podsjetio na Edwarda Nortona u filmu American History X. Iako je sličan imidž već imao, ovog puta na sve je dodao i obrijanu glavu što je mnoge navelo da ga prvo kritiziraju, a onda doznaju pravu priču koja je daleko fascinantnija. 

Zapravo je nevjerojatno da su i imidž i sam naziv skinhead nakon svega počeli biti povezivani s borcima za bijelu nadmoć jer u oba slučaja radi se o nečem što korijene vuče iz crnačke kulture. 

Kako je sve počelo

Sve je započelo šezdesetih u Londonu kada su mladi pripadnici radničke klase koji su, barem u prvom valu, ponešto posudili od pripadnika mod supkulture, svoj imidž stvorili prema jamajkanskoj rude boy supkulturi. 

Jamajkanski utjecaj i nije toliko veliko iznenađenje uzmemo li u obzir povijest Velike Britanije i otočne države koja je od 1655. do 1962 bila britanska kolonija. Nakon Drugog svjetskog rata dogodila se i velika migracija Jamajkanaca u Englesku s ciljem popunjavanja slobodnih radnih mjesta. Osim što su radili iste poslove, jamajkanski doseljenici živjeli su i u istim radničkim i siromašnim susjedstvima kao i Britanci. S obzirom na blizinu, bilo je samo pitanje vremena kada će se rude boy i skinhead supkulture spojiti. 

Jamajkanci su sa sobom donijeli i glazbu (dub, ska, Rocksteady i reggae), ali i stil odijevanja. Rude boy supkultura postajala je sve popularnija u Kingstonu ranih šezdesetih, a naziv rude boy opisivao je buntovnu i ponekad nasilnu mladež koja se zasitila siromaštva i nejednakosti koje su harale gradovima. Upravo su oni postali integralnim dijelom skinhead supkulture. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rude boys

Imidž skinheadsa bio je kul, ali mnogima i zastrašujući. Dick Hebdige u svojoj je knjizi Subculture: The Meaning of Style napisao: "Uredan, ali delinkventski izgled dugovao je mnogo toga rude boysima kao i vrlo snažnim stereotipovima o bijelim muškarcima s društvenog dna. Dogodilo se to kroz druženja s crnim doseljenicima u lokalnim klubovima i na ulicama, a kopirali su njihovo ponašanje, njihove psovke i ples."

U BBC-jevom dokumentarcu The Story of Skinhead iz 2016. Don Letts je istražio taj odnos dviju supkultura.

"Bilo je to jedinstveno i veza koju smo imali s našim crnim prijateljima. Nešto što smo svi mogli dijeliti. To se odnosilo čak i na odjeću koju smo nosili. Sve je to dolazilo iz Jamajke", govori Tony Haddow. 

A onda su se pojavili desničari

Kako je supkultura postajala popularnija, jamajkanski umjetnici stvorili su poseban novi žanr namijenjen isključivo toj skupini - skinhead reggae. Desmond Dekker, The Skatalites, Symarip, sve su to bili glazbenici i bendovi koji su radili na ovoj alijansi britanskih i jamajkanskih skinheadsa. No s popularnošću je stigla i komodifikacija. Supkultura je mutirala u trend, ali i taktiku da se mlade ljude privuče u ekstremno desno orijentirane političke skupine. 

Tijekom sedamdesetih, skupine kao što su Nacionalna fronta i Britanski pokret iskoristili su nezadovoljstvo mladih i iskoristili ga u promicanju fašističke ideologije. 

"Razmišljali smo o rasnom ratu. Naš je posao bio stvoriti razdor u multikulturalnom i multirasnom društvu i učiniti ga neodrživim. Naš je cilj bio natjerati različite grupe da se međusobno mrze do te mjere da suživot postane nemoguć. A kad se to dogodi, ostane vam getoizirano i radikalno društvo u kojem bismo se mi istaknuli i uzdigli se poput poslovičnog feniksa", objašnjava bivši član Nacionalne fronte Joseph Pearce. 

Povratak korijenima

Politizacija supkulture kao i ulazak u tada rastuću punk scenu još su dodatno distorzirale pokret. Do kraja sedamdesetih skinheadsi su postali ono što su i danas - skupina koja promiče rasizam i neonacizam. 

Nažalost, pokret se više nikada nije uspio vratiti korijenima. U vrijeme kada su britanska i jamajkanska radnička klasa zajedno slavili sličnosti, ali i različitosti svojih kultura.  

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara