ROCK glazbenici imaju naviku o sebi razmišljati kao o svjetovnim bogovima, ali istina je da nisu nepogrešivi. Bez obzira na to koliko je bend u prošlosti bio uspješan ili ne, nikad nema jamstva da će njihov sljedeći album dostići visine koje su prethodno dosegnuli. Ponekad jednostavno sve pođe po zlu.

Često postoje olakotne okolnosti, naravno. Članovi benda mogu napustiti zbog smrti, droge ili samo dobrih staromodnih "glazbenih razlika", a ponekad se ambiciozni novi smjer pokaže kao krivo skretanje. Bez obzira na uzrok, ostaje činjenica da samo zato što album ima ime klasičnog benda na naslovnici, ne znači nužno da će sam album biti klasik.

Uz bendove kao što su The Doors, The Clash i Duran Duran slijedi 15 najgorih albuma koje su ikada napravili inače veliki bendovi, piše Independent.

15. Guns N’ Roses – Chinese Democracy (2008.)

Sniman u 15 različitih studija u razdoblju od 10 godina po cijeni većoj od 13 milijuna dolara, Chinese Democracy je najskuplji rock album ikada snimljen, što samo pokazuje da se novcem ne može kupiti kvaliteta. Gitarist ranog Guns N' Rosesa Tracii Guns uradak frontmena Axla Rosea nazvao je "pretjerano popustljivim, sterilnim i ne toliko uzbudljivim".

14. Queen + Paul Rodgers – The Cosmos Rocks (2008.)

Više od desetljeća nakon smrti frontmena Freddieja Mercuryja 1991., Queen su najavili da će se ponovno okupiti na turneji s bivšim pjevačem grupe Bad Company Paulom Rodgersom. Suradnja je na kraju dovela do nove ploče, ali prilično nezgrapni i zaboravljivi The Cosmos Rocks nije uspio doći ni blizu vrhunca benda.

13. Aerosmith – Draw The Line (1977.)

Aerosmith su u rock superzvijezdu katapultirali albumi Toys in the Attic iz 1975. i Rocks iz 1976., ali do sljedeće godine bend je ispao iz stvarateljske forme. Frontmen Steven Tyler naizmjenice je konzumirao ogromne količine kokaina i pune šake sedativa.

Gitarist Joe Perry kasnije je rekao biografu benda Stephenu Davisu da su tijekom snimanja nekohezivne pjesme Draw The Line "bili ovisnici o drogama koji su se bavili glazbom, a ne glazbenici koji su se drogirali".

12. The Doors – Other Voices (1971.)

Kada je njihov kultni frontmen Jim Morrison umro u Parizu u srpnju 1971., preostala tri člana The Doorsa suočila su se s teškom odlukom trebaju li nastaviti bez njega. Samo tri mjeseca kasnije izdali su album na kojem je trio radio u njegovoj odsutnosti - blijedi Other Voices.

"Vjerojatno ga nismo trebali tako brzo objaviti nakon Jimove smrti", priznao je gitarist Robby Krieger u nedavnom intervjuu.

11. Van Halen – Van Halen III (1998.)

Van Halen je objavio samo jedan album s pjevačem Extremea Garyjem Cheroneom, a vi ga samo preslušajte da biste saznali zašto. Bilo je toliko loše da nisu izdali drugu ploču 14 godina. Najstroža kritika došla je od originalnog pjevača benda Davida Lee Rotha, koji je rekao da pjesma How Many Say I koju je otpjevao Eddie Van Halen zvuči kao "vrela voda kojom polijevaju mačku".

10. Mötley Crüe – Generation Swine (1997.)

Generation Swine bio je jako razvikan prije izlaska jer je označavao povratak Vincea Neila u Mötley Crüe nakon pet godina izbivanja. Njihov izvorni pjevač možda se vratio u bend, ali njihova rana magija nije se uspjela ponovno pojaviti. Godine 2008., govoreći za klivlandske novine The Plain Dealer, Neil je rekao: "Bila je to užasna ploča, jer je bilo previše eksperimentiranja."

9. The Who – It’s Hard (1982.)

The Who su jedan od najvećih britanskih rock bendova ikada, ali do 1982. su bili na izmaku snaga. Kultni bubnjar Keith Moon umro je četiri godine ranije, a preostali članovi nisu bili sigurni žele li uopće i dalje snimati albume. Nakon što su izdali uglavnom neukusnu ploču It's Hard, nisu htjeli snimiti još jedan album iduće 24 godine.

8. Black Sabbath – Forbidden (1995.)

Kada je netko u izdavačkoj kući Black Sabbatha predložio gitaristu Tonyju Iommiju da bend surađuje s reperom Ice-T-jem, Iommijev odgovor je bio: "Tko je on, dovraga?"

Ne samo da je Ice-T završio nastupajući na Forbiddenu nego je njegov kolega iz benda Body Count Ernie C doveden da producira ploču. Njegov stil nikada nije odgovarao bendu, a Iommi je od tada nazvao album koji su zajedno napravili "potpunim sranjem".

7. Kiss – Carnival of Souls: The Final Sessions (1997.)

Sredinom devedesetih Kiss je odlučio da ako ne može pobijediti grunge zvuk Nirvane, Soundgardena i Alice in Chainsa, može im se pridružiti. Suludo su se pokušali ponovno izmisliti kao alternativni rockeri u flanelu, ali su isprva odustali od te ideje prije izdavanja albuma. Nakon što su bootlegovi počeli kružiti, svejedno su izdali Carnival of Souls: The Final Sessions. Bilo bi bolje da nisu.

6. Led Zeppelin – Presence (1976.)

Kraj 1975. bio je težak period za Led Zeppelin. Pjevač Robert Plant još se uvijek oporavljao nakon što je teško ozlijeđen u prometnoj nesreći pa je njihova turneja otkazana i umjesto toga su rezervirali vrijeme u studiju.

Presence je sastavljen u samo nekoliko tjedana, s gitaristom i producentom Jimmyjem Pageom koji je radio 20 sati dnevno da ga dovrši, a Plant je pjevao kroz bol. Gledajući unazad, odmor u krevetu je možda bio bolja opcija.

5. Genesis – Calling All Stations (1997.)

Kad je bubnjar i pjevač Phil Collins napustio Genesis 1996., bend se sveo na dva originalna člana: klavijaturista Tonyja Banksa i gitarista Mikea Rutherforda. Par je doveo škotskog pjevača Raya Wilsona da zamijeni Collinsa, ali nisu se trebali truditi. Album je bio naveliko kritiziran, a Chicago Tribune ga je nazvao "bezobličnom grudom sintetičkih zvukova".

4. The Clash – Cut The Crap (1985.)

Posljednji album punk heroja The Clash danas je uglavnom zaboravljen, isključen iz box setova i kompilacija, i to s pravom. Nakon što su otpustili bubnjara Toppera Headona i gitarista Micka Jonesa, Joe Strummer i Paul Simonon odlučili su nastaviti s ovom nenadahnutom pločom.

Bend se zauvijek razišao nedugo nakon objavljivanja, a Strummer ga se kasnije odrekao, možda želeći da je poslušao vlastiti savjet koji si je dao u naslovu albuma.

3. Metallica – St. Anger (2003.)

Ponekad je bendu petljanje s formulom koja ih je proslavila upravo ono što im treba za postizanje novih visina. U drugim slučajevima, to ipak ne ispadne baš tako dobro. Metallica i njihov napuhani St. Anger patio je od pretjerane upotrebe tihog zvuka doboša, potpunog nedostatka gitarskih solaža Kirka Hammetta, i najgore od svega, niza ispraznih, predugih pjesama.

2. Chris Cornell – Scream (2009.)

Naslovnica trećeg solo albuma Chrisa Cornella prikazuje bivšeg frontmena grunge titana Soundgardena kako simbolično razbija gitaru. Na samoj ploči odbacio je svoj gitaristički rock zvuk u korist elektroničkih pop ritmova koje je producirao Timbaland uz pomoć Justina Timberlakea. Rezultat je svakako bio vrisak, ali ne od oduševljenja.

1. Duran Duran – Thank You (1995.)

Mora da se u to vrijeme činilo kao dobra ideja: izuzetno uspješan bend koji odaje počast svojim omiljenim izvođačima i pjesmama. Rezultat je bio album koji je 2006. godine časopis Q proglasio najgorim svih vremena. Obrade Boba Dylana i Sly and the Family Stonea bile su dovoljno loše, ali najgori je bio pokušaj Simona Le Bona da se probije kroz prosvjednu himnu Public Enemyja 911 is a Joke.